Connect with us

Društvo

Da Crna Gora bude država Crnogoraca i ostalih građana

Published

on

Piše: Nebojša Redžić

Kad se srpske duše spoje, kao onomad na Vili Gorica, sve je moguće. Pa i promijeniti Ustav običnim klikom. Recimo, označiš član 40 Nikoljdanskog Ustava iz 1905. klinkeš na delete i eto ga. Nema više istorijske činjenice koja već stoljeće i kusur bode oči svakom poštenom Srbinu koji se oduvijek pitao zbog čega su „srpske države“ Srbija i Crna Gora morale biti posebne i kako to da se već nijesu ujedinile u jednu. Da jesu, ono što je zapisano u Ustavu najvećeg Srbina od svih Petrovića, tada knjaza, Nikole, bilo bi vjerovatno označeno kao greška i već odavno revidirano. Pardon, revidovano. A glasilo je ovako:

“Državna vjera u Crnoj Gori je istočno-pravoslavna. Crnogorska crkva je autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno-pravoslavnom Vaseljenskom Crkvom. Sve ostale priznate vjeroispovijesti slobodne su u Crnoj Gori.”

Kada su vidjeli kako je to lagan posao, promijeniti taj Ustav i upodobiti ga vremenu i svojim političkim potrebama, crnogorski Srbi okupljeni u Vili Gorica povodom obilježavanja 120 godina od donošenja Ustava za Knjaževinu Crnu Goru, nijesu se zaustavili samo na negiranju autokefalnosti Crnogorske crkve.

Sada bi da upodobe jezik i da tako pokažu kako je politička moć koju trenutno imaju, iznad svakog Ustava. Bilo da ga je pisao knjaz Nikola ili Ranko Krivokapić.

mandić joanikijeJoanikije i Mandić: Sanjaju promjenu Ustava

“Sadašnji Ustav donešen od strane jedne parlamentarne većine ne označava realno stanje u našoj zemlji. Postoji veliki broj elemenata sadašnjeg Ustava koji su zreli da se upodobe sa sadašnjicom, a posebno želim da istaknem status srpskog jezika”, rekao je Mandić.

I u pravu je. Hajdemo da upodobimo dva detalja.

Prvi neka bude status srpskog jezika. Razlika između onih koji govore srpskim i onih drugih, koji govore crnogorskim je nepunih 9 odsto. Zato, neka i srpski bude službeni.

Ali, hajdemo da upodobimo i ustavnu odrednicu o tome da je Crna Gora nekakva “građanska država”. I to ne samo da je upodobimo sadašnjem vremenu, nego i vjekovima iza nas u kojima traje Crna Gora. Neka taj član budućeg Ustava glasi: “Crna Gora je država crnogorskog naroda i svih građana (naroda) koji u njoj žive”. Ako treba, dodati: “potpuno ravnopravno sa Crnogorcima”.

Aktuelni trenutak kaže da Crna Gora nije građanska država, nego je najbliža određenju da je “društvo naroda”. Uostalom, za takav model se zalaže i Andrija Mandić. A da bismo Crnu Goru označili kao državu crnogorskog i ostalih građana koji u njoj žive, uzmimo argument sa posljednjeg popisa stanovništva iz 2023. godine. To je isti argument koji koristi Mandić kada govori o potrebi da srpski jezik postane službeni.

Na popisu stanovništva, u rubrici nacionalnost, više od 41 odsto stanovnika izjasnili su se kao Crnogorci, a 32 odsto kao Srbi. Razlika – oko 9 odsto. Kao i kod jezika. Dakle, sa istim argumentom – da ih je više – Crnogorci mogu tražiti da se u Ustav unese odrednica da je Crna Gora država crnogorskog naroda, kao što Srbi traže da srpski bude službeni jezik.

Fotografija 2: Da Crna Gora bude država Crnogoraca i ostalih građana

Naravno, ovo nećete čuti od građanista iz aktuelne opozicije, ali ćete lako naći podatak da su, recimo, i Srbija i Hrvatska – države srpskog, odnosno hrvatskog naroda.

Ili, da dokaze o tome ne tražimo u susjedstvu. Dovoljno je pogledati Ustav Crne Gore iz 1992. godine, dakle onaj koji je prethodio aktuelnom. Taj Ustav, donešen je u vrijeme kada je Crna Gora, baš kao i danas, pod čizmom velikosrpske nemani bila poražena i ponižena. Ali, autori tog Ustava, iako velikosrbi, Dragan Šoć i Zoran Žižić, uz Miodraga Vukovića, nijesu zaboravili da, još u preambuli, unesu odredbu da se Ustav donosi: “na osnovu istorijskog prava crnogorskog naroda na sopstvenu državu stečenog u vjekovnim borbama za slobodu”.

U tom je Ustavu srpski jezik, baš kao i 2007. godine normiran kao jezik “u službenoj upotrebi”, ali je označen kao jedini.

Pa, hajdemo onda da stvari postavimo ovako: neka Crna Gora nakon promjena Ustava koje će uslijediti bude nacionalna država Crnogoraca (i drugih naroda), a neka službeni jezik, uz crnogorski, bude i srpski.

Bez obzira na činjenicu što, recimo, srpski jezik ni u Srbiji nije službeni, nego se u Ustavu Srbije označava kao jezik “u službenoj upotrebi”.

jezik

Uostalom, ako ćemo pošteno, od donošenja Ustava 2007. godine, crnogorski jezik u praksi, nikada nije ni bio službeni. Već 2011. godine obesmišljen je političkim dogovorom tadašnjeg premijera Igora Lukšića, te opozicionara Andrije Mandića, Nebojše Medojevića i Srđana Milića (SNP). Tada je, kontra Ustavu i zdravom razumu, odlučeno da se crnogorskom jeziku dodaju nekakve crtice i donje crte, pa je nazvan crnogorski-srpski, bosanski, hrvatski!

Uzalud je Ustavni sud Crne Gore 2013. godine, kada je odlučivao povodom pokušaja da se u obrazovni sistem uvede tzv. „četvoroimeni službeni jezik“, izričito utvrdio da je crnogorski jedini službeni jezik, koji se mora učiti u svim obrazovnim ustanovama. Ko u besudnoj i bestidnoj zemlji kakva je današnja Crna Gora još poštuje Ustav?!

Lukšićeva odredba na snazi je i danas, a nasrećna djeca u školama, obično ostaju zbunjena kada ih upitate kako im se zove maternji jezik. Toliko o „diskriminaciji” srpskog jezika.

Kaže li neko da Crnogoraca nema preko 50 odsto i da nijesu većinski narod, istina je. Ali, ni Srba koji govore srpskim jezikom nema ni blizu 50 odsto. Ne mogu se prava koja tražite za sebe, sa sličnim brojkama osporavati drugima.

E sad, zašto se ovakve teme potežu u vrijeme kada je Evropska unija odlučila da uđe u Crnu Goru i uprkos dogovoru u vladajućoj koaliciji da su im prioritet evropske integracije, a da ih identitetske teme udaljavaju od tog prioriteta, njihov je problem. Uostalom, identitetske teme uglavnom potežu oni koji imaju problema sa identitetom. Crnogorci ga – nemaju.

Click to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Advertisement

Najčitanije