Nadohvat ruke

piše: Željko Vukmirović 

Ponovo samo riječi ohrabrenja iz Evrope. Posebno ono sa predvodništvom. Ili ono sa „nadohvat ruke“. Ta im je najbolja. Mada, u igri za vrh tabele šupljih priča iz Evrope je i sada već čuveno uvjeravanje da „reforme u Crnoj Gori daju konkretne rezultate“. Taman da se čovjek malo unaokolo raspita o tome da li je neko zaista negdje vidio te reforme i da li su konkretni rezultati nekog bar očešali u prolazu. 

Trojanskog konja niko ne spominje. To je, valjda, bilo u afektu. Pa, iako je samo on u ponudi. Jer, baš je lijepo od gostiju iz Evrope što su ignorisali predsjednika Skupštine Andriju Mandića, ali ignorisali su i istrajnost vladajućih partija u održavanju Mandića na vlasti. A to, već, uopšte nije lijepo.

Predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen se sastala sa predsjednikom Milatovićem i premijerom Spajićem. Užasno sužen slobodan prostor za kretanje. To nije bila dobra vijest za Crnu Goru ni prije nekoliko godina, pa nije ni sad. Kod Milatovića, kažu, rijetko i kafe kuvarica dolazi. Njegove inicijative i najavljene sastanke ionako svako ko može rado i redovno zaobilazi. Tim povodom, nezaobilazan je samo debakl. 

Sa premijerom Spajićem je već malo drugačije. On je, pak, naučio da u prisustvu autoriteta iz Evrope ćuti ko zaliven. Gleda i sluša. Samo bez naglih pokreta. 

Posebno je zanimljivo što je i sama Fon der Lajen istakla da već treći put dolazi u Crnu Goru. To već zvuči pomalo opominjujuće. Svakako, savršeno se slaže sa svim ohrabrenjima, izuzetno iskazanom dobrom voljom u priču sa sretnim krajem, pa čak i sa onim „nadohvat ruke“, ali i upućuje na činjenicu da baš i nije raspoložena za ovdašnje isporuke diletantizma koje nas svako malo sapliću. Tri puta je mogla da ide i na Bali. Ili Maldive…

Ali tako stoje stvari sa podmlatkom srpske crkve u crnogorskoj izvršnoj vlasti. I evropskim nesagledavanjem posljedica koje je ta religijska zajednica ostavila iza sebe na Zapadnom Balkanu u proteklih 35 godina. 

Sada nam sljeduju samo riječi ohrabrenja. Još jedan krug. I da prezadovoljno biramo najbolje opise poput onog predvodništva ili onog „nadohvat ruke“. Beskrajno vjerujući da viđeni politički diletanti ne mogu baš toliko sve da upropaste. Bez obzira na besraman nepotizam i modele korupcije koji bi trebali da prođu uoči izbora kao poboljšanje životnog standarda. Ili na lik i djelo prosrpskih stranaka koje luduju od Vučićevih naloga, ostavljajući za sobom toksične tragove koji nikada i nijednoj Evropi nisu bili prihvatljivi. 

Ursula je bila ovdje. I otišla. Malo rezignacije nije neizostavno loš osjećaj. 

Zato, možda nas jednog dana stvarno i prođe utisak da smo tek žrtve evropske stabilokratije. 

A možda nam i životi ne prođu samo s onim „nadohvat ruke“. 

Možda se i mi jednog dana probudimo kao mnogi bezbrižni Evropljani sa jednom jedinom nedoumicom, lišeni konstantnih političkih podvala i ekonomskih promašaja. 

Pa, Bali ili Maldivi?