Jakov, papa i reket

Piše: Nebojša Redžić

Mogao je Jakov nejaki, slučajni predsjednik Crne Gore, uz poklonjeni reket, da papi ispriča kako se tenis u Crnoj Gori igrao još od 1894. godine. Mogao je da mu kaže kako je na Cetinju, na početku 20. vijeka bilo 11 teniskih terena, da su se odigravali turniri na kojima su učestvovale zapadne diplomate, da su knez Danilo i knez Mirko igrali tenis u crnogorskoj narodnoj nošnji. Mogao je, ali nije.

On je napravio gaf o kome bruje svi regionalni, a bogami i evropski portali: pokušao je da papi proda jeftinu priču o Novaku Đokoviću kao Crnogorcu. I papa ga je, jednom riječju, što bi ova mladež rekla – „provalio“. Čak se i supruga mu Milena postiđela. Blam.

Zašto je Jakov nejaki baš tu, u srcu Vatikana, dobijajući od pape vaspitnu pljusku pokušao da uradi Đokoviću ono što Srbi rade nama – da ukrade tuđe i prikaže ga kao svoje? Zar je mislio da će papa progutati „foru“, a ljubitelj je tenisa? I što je tačno želio da postigne tom šarenom lažom? Možda da pokaže kako dolazi iz zemlje u kojoj je reket metafora za ljude koji su, svi odreda, uspješni u poslu kojim se bave kao što je uspješan Đoković u tenisu?!

Kad smo kod metafora, onda skrušeno moramo priznati da je reket u Crnoj Gori prije pojam koji znači nešto sasvim drugo od igranja tenisa. Uz vlast čiji je Jakov neodvojivi dio već šest godina i vrijednosti koje ona zagovara, reket je zaista predmet kojim se njen slučajni predsjednik autentično predstavio ovovremenu Crnu Goru.

Da Jakov, osim reketa, ima u sebi bar nešto od ovdašnje tradicije, od stida zbog blamaže, ne bi se iz Vatikana vraćao u Crnu Goru do narednog proljeća

Da, o vrijednostima je riječ. One tradicionalne kakve su se nekada zagovarale u ovim kršima, odavno su demode. I čast i obraz i poštenje i dostojanstvo i poštovanje i moral i vaspitanje i stid i sramota. Danas su na sceni evropske „vrijednosti“: izopačeni moral, uvrnuta logika, laž, razvrat, destrukcija… Jer da Jakov, osim reketa, ima u sebi bar nešto od ovdašnje tradicije, od stida zbog blamaže, ne bi se iz Vatikana vraćao u Crnu Goru do narednog proljeća. A tada, ako bi se vratio zbog izbora, shvatiće da niko, baš niko, neće glasati za njega i njegovu ideologiju u kojoj nema – ničega.

Talentovano neinteligentan

Treba, zaista, imati poseban talenat da propustiš ovakvu priliku, kakvu je Jakov imao kod pape, da promovišeš svoju zemlju. A mogao je, osim tenisa na Cetinju prije 130 godina, da pomene i bilijar. Da je prvi bilijarski sto iz Beča stigao na Cetinje 1832. godine. Da je Njegoš sagradio rezidenciju koju je po svojoj omiljenoj igri nazvao Biljarda. Ali, ne. Jakovu je Đoković miliji od Njegoša. Baš zato što je naš Nole – Srbin. Papa to zna, a Jakov je mislio da ne zna. Naš Nole je, čak, simbol posrbljavanja Crne Gore. Maskota.

Mogao je Jakov papi ispričati priču o admiralu Vladimiru Baroviću. Reći usput nešto o čojstvu, obrazu… O jedinom metku tih godina, na koji Crna Gora može biti ponosna. Aktuelno je to ovih dana. Kod nas, koji smo tihi dok se ponosimo nekim, kod nas koji ne slavimo ratne zločince i genocid. Ali, nije. Ne uklapa se u njegov sistem vrijednosti. Koji je formiran u hramu što ga je bivša vlast izgradila crkvi Srbije nasred Podgorice. Sistem koji je izgrađivan na raznim molebanima i mitovima o nebeskom narodu. A to nije svijet kojem je pripadao admiral Barović.

Mogao je Jakov pričati papi i o komšijama Hrvatima, koji su nam, zbog evropskih integracija, ustupili kompletnu pravnu tekovinu EU prevedenu na hrvatski. Pomenuti nerad naše administracije koja to nije uspjela da prevede (sa hrvatskog!) za sve ove silne godine dok čekamo pred vratima Unije. Mogao mu je šapnuti da ćemo privremeno, upravo zbog tog nerada i nereda, koristiti hrvatski jezik kad uđemo u EU. Bilo bi milo papi. Katolici su to. Uzgred, mogao mu je reći da Crna Gora, jedini validan i na pravu zasnovan Temeljni ugovor ima sa Svetom stolicom.

A kako bi tek bilo da mu je Jakov, (ne) pozivajući ga u Crnu Goru, pomenuo nestvarne prirodne ljepote koje imamo, a ne umijemo da ih valorizujemo. Da mu šapne kako bi – da nam nije fantastične reklame na društvenim mrežama raznih bjelosvetskih influenserki (ozbiljan sam) – mogli da zatvorimo naše rizorte. Jer, naš turizam naštimovan je na ekavicu Simonidinu i one Ane, koje ionako nikad nijesu doma, jer putuju. Njihove mogućnosti sežu samo do masovnog turizma – Sutomore 10 dana za 100 evra. Mogao mu je pomenuti Forza kuk, kao jedini vrijedan toponim nastao otkad je nove vlasti (šest godina), jer se investitori, projekti, novi rizorti, nalaze samo u mašti našeg premijera Milojka Spajića.

Ovakvi kakvi smo, mi nikome nećemo biti „slavni preci“

Ne, ne, neću dalje. Jer, ako ovako nastavim, počeću da nabrajam ono što ne valja, a to nije bilo uputno reći papi. Jer, dok sam pokušavao da se sjetim čime bi se to mi mogli pohvaliti, papi ili bilo kome drugom, shvatio sam da liše nekih dobrih primjera iz naše istorije, admirala Barovića, Cetinja, referenduma 2006.godine i prirodnih ljepota, mi nemamo ništa za respekt. Ovakvi kakvi smo, mi nikome nećemo biti „slavni preci“. Pamtiće nas samo po nesojima, fukarluku i lopovluku. Od čojstva imamo samo primjere (junaštvo, srećom, makar u ovom vremenu, nijesmo morali nikome pokazivati). A i njih je malo.

On voli poreklom Crnogorce

Još ću o Jakovu nejakom. Nije njega majka klela što se u Vatikanu izblamirao, nego što se vadio. Tek što je stigao doma, sjetio se da ponudi državljanstvo Novaku Đokoviću i njegovoj familiji. Veli, „ponosni smo što Đoković vuče porijeklo iz Crne Gore“. Veli da nas promoviše u svijetu. I da mu se sviđa zalazak sunca u Crnoj Gori. Ali, ne sviđaju mu se Crnogorci.

Da se razumijemo: Novak Đoković je odličan teniser. Nije „propali“, kako mu to spočitavaju neki njegovi sunarodnici. Po mom mišljenju – najbolji u istoriji poslije Federera i Nadala. To je posao kojim se on kroz život bavio na maestralan način. Ali, što je Novak radio u pauzama tenisa?

Nije mu bilo dovoljno što se mladi Crnogorci, gledajući ga, poistovjećuju sa njim i nježno se posrbljavaju. Ne! On je na pretposljednjem popisu stanovništva zakupio bilbode da nas nauči ko smo i što smo. Srbi, brate! Poručivao posrbljenim Crnogorcima da se ne boje, da budu ono što jesu. Iz usta svog, nimalo inteligentnog oca, mnogo puta nam je sugerisao da je vrlina posrbiti se (parafraziram). Davao je novac za tuđinske crkve u Crnoj Gori, dolazio u Jasenovo polje da orgija sa „vernicima“. Od svega crnogorskog, priznavao je jedino „dedu“ koji ga je zvao „sokole“.

Novak Đoković – zaštino lice projekta modernog posrbljavanja Crnogoraca

Na stranu sada tenis i Đokovićevi uspjesi. Pitam se: čime je to momak rođen u Beogradu, sa osam razreda osnovne škole, ličnosti formirane na čitanju presmiješnog Jovana Deretića („Srbi su otkrili Ameriku, mi smo najstariji evropski narod“), koji je u gospodski sport kakav je tenis uveo sočne psovke, svađu sa publikom i gađanje lopticom u gledaoce, zaslužio da bude počasni građanin Crne Gore?! Kada to kažem, mislim na onu tradicionalnu Crnu Goru u kojoj je jedna od vrijednosti bila da ne budeš izdajnik svoga roda.

Ili, možda ovakva kakva je, Crna Gora zaslužuje da joj upravo takav lik bude počasni građanin?! Identitetski raspolućena, razvratna, polupismena, sa gomilom lažnih ljudi i lažnih diploma, zaostala u razvoju, posvađana sa logikom, bez pravde, sa vlašću koja ne voli državu, ali obožava njen novac, korumpirana, sa mnogo ljubitelja bogatstva preko noći, kriminala i nemorala. Mada, prednost Đokovića u odnosu na sve takve bila bi što je on svoj novac pošteno zaradio.

Pitao sam Jakova nejakog u komentaru na društvenoj mreži, đe obrazlaže ovu ideju – je li mu promocija Đokovića sve što ima od predizbornog programa. Jer, ako je u Vatikan otišao sa Đokovićem na usnama, ako mu je Đoković bio prva misao po povratku u Crnu Goru, pitam se što to Jakov nejaki ima da ponudi ovdašnjem puku, a da ima smisla? Kladio bih se da će – ako se pojavi na narednim izborima – postaviti neslavan rekord u malom broju glasova i tako nadmašiti i famozne „letače“ iz jedne od ranijih kampanja.

Jer, Jakov Milatović je slika i prilika svega što je pošlo po zlu u „oslobođenoj“ Crnoj Gori. Apostol, doveden niotkuda, inaugurisan u svetinji, osnivač „Evrope sad“, autor one čuvene „pa šta i da pogine 10 Crnogoraca“, promoter (sa Milojkom) Evrope 1, akter serije blamova bez presedana, sada sam kao list na vjetru.

A kada neminovno nestane iz političkog života, suočiće se sa realnošću. Bojim se da spoznaja istine o sebi neće biti nimalo prijatna. Jer, koliko god ponekad „crnogorčio“, a hronično „srbovao“, on će kao i svi nedovršeni Crnogorci ostati na pola puta: odbačen odavde, neprihvaćen tamo. To je sudbina takvih. Može li gore?