ŠEŠELJ KAO INSPIRACIJA DOMAĆIH IZDAJNIKA: Laž u funkciji zločinačkog nauma Srpskog sveta

Postoje ljudi koji nemaju nacionalnost. Ne zato što se, kao u slučaju Vojislava Šešelja ne može precizno utvrditi da li je u pitanju Hrvat, Bošnjak ili Srbin. Neki ljudi ne mogu se nacionalno locirati iz prostog razloga što su po nacionalnosti – ništarije. Tu, zasigurno spada i jedan od najvećih mrzitelja Crne Gore i svega crnogorskog – samozvani četnički vojvoda iz Jutrnjeg programa svih srpskih televizija – Vojislav Šešelj.

Njegove riječi nikada nijesu imale naročitu snagu. Svojim stupidarijama prkosio je tituli doktor kojom se bez pokrića okitio od dana kada se pojavio u srpskoj hegemonističkoj politici. No, priča o njegovom komedijanju na srpskoj estradno-političkoj sceni oduzela bi nam previše vremena, iako njegove zločinačke formacije u razorenim BiH gradovima, nikada nijesu djelovale naivno.

Za nas u Crnoj Gori, u povodu još jedne gluposti koju je na Happy tv izgovorio, bitan je profil njegove ličnosti u kontekstu veza sa našom državom. Bivša crnogorska vlast, u svom maniru, koketirala je i s velikosrpskom idejom čiji je Voja promoter, ali i šurovala sa mnogim likovima koje je rat načinio značajnima, ostavljajući nam uvijek prostora da razmišljamo o prirodi njihovih relacija.

Ne i kada je Šešelj u pitanju. Iz Crne Gore je protjeran još davne 1996. godine, nakon što je na promotivnim skupovima, uoči tadašnjih parlamentarnih izbora, vrijeđao Crnu Goru, a onda po naređenju ondašnjeg predsjednika Momira Bulatovića deportovan u Srbiju. Ostaće upamćen podatak da su ga crnogorski “specijalci” u ćebetu iznijeli iz Herceg Novog i kao vreću trulog krompira predali ga vlastima Srbije na tada administrativnoj granici dvije republike.

Neku godinu ranije, 1993. gomila mladočetničke balavurdije prošetala je glavnom podgoričkom ulicom sa grupom do zuba naoružanih kriminalaca kojima je na čelu bio Vojislav Šešelj. Te 1993. godine na lidera Radikala i njegovu svitu u centru Podgorice, u blizini hotela Crna Gora, Adem Šabotić bacio je bombu koju su uspjeli da odgurnu Šešeljevi tjelohranitelji. Uslijedio je haos i noć u kojoj su mnogi građani Podgorice strahujući od odmazde, vjerovali da u Crnoj Gori može početi građanski rat.

Ostao je zabilježen i Šešeljev obilazak Dubrovačkog ratišta, gdje su mu 1992. godine salutirali pripadnici tadašnje JNA i crnogorski rezervisti.

Lider Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj vratio se u Crnu Goru dvije decenije nakon što je protjeran iz nje, kako bi ojačao ogranak svoje partije uoči izbora 2016. godine. No, malo je ko tada strahovao od njegove pojave, jer se radilo o istrošenoj političkoj figure koja ni u okvirima Srbije više nije značila ništa. Tada je ostao ispod cenzusa i praktično ignorisan od svih.

Prethodno, njegova Stranka srpskih radikala izgubila je parlamentarni status na izborima u Crnoj Gori 2012. godine, kada je u koaliciji sa blokom ostalih manjih prosrpskih partija osvojila svega 5.100 glasova.

Skandal majstor, estradna pojava, politički cirkusant, epiteti su koji se najčešće vežu uz Šešeljevo ime. Ali ima i onih koji u njemu vide dosljednog političara i vještog pravnika koji je uspio da nadmudri i jedan Haški tribunal, koji ga je nakon što je u njegovom pritvoru proveo punih 11 godina oslobodio optužbe za ratne zločine.

Tek, opskurni lik sa stotinak kilograma viška, koji više liči na vreću buva koja se “čuje” u svim porama studija koji ga ugosti, nakon što je “oslobodio” sve srpske zemlje i gradove, od Karlovca, Krlobaga i Virovitice, sve do Dubrovnika i Skoplja, sjetio se da je politički isplativo uvrijediti Cetinjanke. U inat tradicionalnoj Crnoj Gori, koja porodicu i iznad svega ženu, drži na pijedestalu najviših društvenih vrijednosti.

Moguće da je Šešelj, u svojoj umišljenosti da je savjest društva i elita Vučićeve Srbije, dobio inspiraciju da pljune na Cetinjanke čitajući jednog od najvećih srpskih intelektualaca Jovana Cvijića koji je o Crnogorkama pisao ovako:

„Kad ove žene nisu sasvim utučene bedom mučnog života, nesporno su najotmeniji tip južnoslovenske žene… Jedva da gde ima žena, seljanki iz prostog naroda, koje bi bile sa više vrlina i prirodno otmenije nego što su Crnogorke.”  

A mogao bi doktor Voja i da prošeta do Cetinja. Tamo bi ga dočekali ljudi koji ne misle kao on, ali korektno, mirno, sa uvažavanjem prava na drugačije mišljenje, makar ono bilo nakaradno i pogrešno. Poput Šešeljevog o cetinjskim ženama.

Mogao bi na dvorskom trgu sjesti da malo odmori svoj fašizmom i mržnjom zadojeni mozak i tu sresti jednog od rijetkih Cetinjanina Bogdana Marcana, čiji je otac Italijan koji je ostao da živi u Crnoj Gori i dobio djecu 50-tih godina. Pa učiti, dugo učiti od Bogdana kako se voli zemlja u kojoj si rođen. I kako se rizikuje život za nju u ranim 90-tim, kada je Bogdan, sa liberalima, spašavao čast i obraz onoj sojskoj Crnoj Gori, kojoj nesumnjivo pripada. Sve boreći se protiv politike ništarija i nitkova čija je Šešelj bio personifikacija, koja je zločinima obilježavala mnoge prostore diljem zamišljene Velike Srbije.

A onaj ko nije u stanju da razumije Bogdanovu čistu dušu, morao bi da ostane posramljen njegovom životnom logikom. Kada smo 90-tih obilazili Crnu Goru, a neko zlurad mu dobacio da je “dijete okupatora”, Bogdan bi mu s mnogo ponosa uzvrtio: “Bolje biti okupator, nego domaći izdajnik”.

Vojislav Šešelj je paradigma osobe koja je izvor inspiracije svih domaćih izdajnika u Crnoj Gori. Zato njegove riječi o Cetinjankama ne bole, jer boli samo istina. A ona je miljama daleko od svih Vučićevih rakovića, bećkovića, šešelja i misije Srpskog sveta, kao zločinačkog nauma kome pripadaju.