MIROSLAV ĆOSOVIĆ: Moračko predanje kaže – mitropolit Amfilohije je porijeklom katolički Albanac iz plemena Hoti

Piše: Miroslav Ćosović

Pokojni mitropolit Srpske crkve u Crnoj Gori Amfilohije Radović, rođen je 7. januara 1938. godine

U beogradsku bogosloviju odveden je protiv njegove volje, to nam je posvjedočio njegov veliki prijatelj Matija Bećković, koji je u predgovoru za Amfilohijevu knjigu “Vraćanje duše u čistotu: Besjede, razgovori, pogledi”, ispričao: “Onih godina kada je Ćiro odveo sina da ga upiše u Bogosloviju nije bilo užega puta kojim se neko zaputio ni težega bremena da je uprtio. . .  Pričao mi je današnji crnogorski mitropolit kako je idući s ocem u Beograd molio Boga da ga u tu školu ne prime.” (Matija Bećković, List s Crne Gore, knjiga Vraćanje duše u čistotu – Besjede, razgovori, pogledi, radiosvetigora.wordpress.com)

Istoričar Živko Andrijašević je 2015. o Amfilohiju rekao: “Uvjeravam Vas da je dao više političkih izjava u posljednjih 25 godina nego svi episkopi Srpske crkve u XX i XXI vijeku.” (Portal Analitika, 1. IX 2015)

Više je puta mitropolit Amfilohije Radović naglašavao da smo po krvi Sloveni, da smo “jednokrvni” sa Rusima, to je naravno bio dio njegove šire političke ideologije. Ako su neki Crnogorci zaista jednokrvni sa Rusima, on nije bio. Prema njegovom porodičnom predanju, on je albanskog porijekla i preci mu, ne tako davno, nijesu bili pravoslavci već su bili rimokatolici.

IZVORNO PREDANJE MORAČANA

Prema čvrstom i jedinom vjekovnom predanju, velika većina Moračana porijeklom je iz albanskog rimokatoličkog plemena Hoti, vjerovatno su u Moraču došli u 16. vijeku. Dakle, prema kazivanju njegovih predaka porijeklo Amfilohija Radovića je albansko, on je i sam ponekad potvrđivao da je porijeklom Hot, s tim što je pridodavao nekakvu novokomponovanu bajku. Napominjem da se ovđe radi o predanju, nije istorija i ne mora biti istinito, premda je ovđe riječ o izvornom predanju.

Pavle Rovinski je u 19. vijeku zapisao: “Počećemo od Morače. Ovdje, kao i svuda, izdvajaju se starosjedioci, kojih je vrlo malo. Najstariji, koji su, kako se ovdje kaže, ‘propirili oganj’, bili su Danilovići ili Sandići; zatim – Sjenovići; na Petrovoj Ravni – Prgomelići (oko 20 kuća) i u Barama – Ćirovići (3 kuće). Njih pogrdno i za podsmijeh zovu Macure. Zatim su se prije ostalih ovamo doselili Braunovići iz Kuča, deset godina poslije njih – Bogići ispod Huma hotskog. Prvi se nijesu razmnožavali i svega ih je 10 kuća, dok je od Bogića naseljena skoro sva Morača i ovo je bratstvo naraslo do veličine plemena. Najjača njihova bratstva su Radovići, Medenice, Dulovići, Rakočevići, Dobričani, Pekovići, Jeknići i dr.” (Pavle Rovinski, Etnografija Crne Gore, tom I, CID, Podgorica, 1998, strana 83)

Ovo je jedino predanje Bogićevaca i davno je zapisano, samo što se zadnjih decenija prećutkuje i krije, jer znamo da je po svim anketama animozitet Srba prema Albancima maksimalan, pa zbog žestoke srpske-velikosrpske propagande koja vlada u Crnoj Gori, ovu istinu nije poželjno pričati.

Andrija Jovićević bio je učitelj u Morači 1892/93. godine. Objavio je 1927. godine knjigu “Istorija Morače do 1820. godine”. Knjigu je ponovo objavila Svetigora, u Podgorici, 2006. Na stranama 8 i 9

Jovićević je zapisao predanje koje je čuo u Morači: “O naselju Moračana narodno predanje veli: Okolo polovine XIII vijeka živio je u Hotima, u današnjoj Arbaniji nekakav Bogić, koji je bio vojvoda hotski. Ovaj Bogić dođe u raspru sa Grudima, susjednim plemenom i njegovim vojvodom. Ta zavađa bila je proistekla iz nesuglasice oko planine Hotskog Huma, jer se otimahu čija će ostati. Iz toga se među ova dva plemena izrodi svađa i krvoproliće, te Grudi ubiju dva Bogićeva sina. I ako su Hoti u ovom krvavom sukobu potukli Grude, opet Bogić nije se mogao pouzdano nadati na dalje uspješno odbijanje Gruda, koji su brojno mnogo nadmoćniji bili – te se iseli iz rođenog mjesta sa preostalih pet sinova; uputi se preko Kuča i Bratonožića i dođe u Preobrđe (u mor. nahiji) i nastani se na Petrovoj Ravni.”

I Savo Orović potvrđuje, u Moraču je iz starog zavičaja prenešen jedan toponim: “I veći deo Moračana vodi poreklo od arbanaškog plemena Hoti. Naime Bogić Moračanin je bio vojvoda Hotski, pa pošto se zavadio s Grudima i njihovim vojvodom oko planine Hotskog Huma, preselio se u Moraču i za uspomenu na staru postojbinu, nazvao je jednu dotičnu planinu ‘Hotska Gora’, koja se i sad tako naziva.” (Savo Orović, Sličnost folklora kod Arbanasa i Crnogoraca, portal rastko.rs)

BOGIĆEVCI VJEKOVIMA NIJESU SAGRADILI NIJEDNU CRKVU

U prilog da su Bogićevci-Moračani daljim porijekom rimokatolici iz Hota, mogu da navedem da od svog doseljenja u Moraču, pa do druge polovine 19. vijeka, nijesu sagradili nijednu jedinu crkvu! Pavle Rovinski piše: “Zanimljivo je da ranije u cijeloj Morači nije bilo druge crkve osim manastirske, pa je tek nedavno sagrađena crkva u Gornjoj Morači.” (Pavel Apolonovič Rovinski, Etnografija Crne Gore, tom I, CID, Podgorica, 1998, strana 84)

A i zašto bi katolici gradili pravoslavne crkve?

Da napomenem, prema Pavlu Rovinskom, u Smailagića Polju kod Kolašina postojala je dvooltarska crkva, dakle crkva – i za katolike i za pravoslavce. U Crnoj Gori je bilo dosta takvih crkava, naročito na primorju. To su uglavnom (ili sve), bile rimokatoličke crkve u koje su s vremenom unošeni oltari za pravoslavce. “Vijesti” su 30. novembra 2011. u tekstu “Info tablu postavljenu ispred crkve u Kolašinu uskoro mijenja nova” pisale: “…prema zapisima ruskog naučnika i publiciste Pavla Rovinskog, koji je 1886. dolazio u Kolašin, crkva u Smajlagića Polju, koju su Turci srušili, “imala dvije časne trpeze, za pravoslavce i katolike”.”

Govori se kako je ta katolička crkva postojala zbog Saskih rudara, ali, po mom mišljenju, ako je podatak Rovinskog istinit, ta crkva je tu postojala zbog samih Moračana-Bogićevaca koji su iz Hota došli kao rimokatolici. Ako je tačno predanje da su Bogićevci iz Morače porijeklom Hoti, onda su oni mnogo, mnogo duže bili u rimokatoličanstvu, nego u pravoslavlju. Pravoslavci su tek u zadnjih par stotina godina.

IZVORNA PREDANJA POTVRĐUJU DA SMO VEĆINOM STAROŚEDIOCI, NIJESMO SLOVENI

Običaji, tradicije, predanja, istorijska dokumenta, savremene nauke – kao što su populaciona genetika i biofizička antropologija, pružaju nam dovoljno dokaza da možemo da zaključimo da smo mi Crnogorci, većinski dio nas – starośedioci na zapadnom Balkanu.

Željko Musović je u Pobjedi od 1. III 2020. objavio članak “Genetikom protiv magle i zabluda” u kom je naveo da Bogićevci-Moračani imaju genetsku haplogrupu R1b. Muški prapreci ljudi koji nose haplogrupu R1b nemaju nikakve veze sa Slovenima, samim tim ni sa Srbima – onim pravim Srbima, koji su u Prvom mileniumu došli na Ilirik tj Zapadni Balkan.

Puno sam puta pisao da smo mješavina starośedjelačkih etnija – Vlaha, Albanaca, Kelta (možda i Feničana koji su došli sa Levanta) a sve te etničke grupe Rimljani su nazivali zbirnim imenom – Iliri.

Kasnije su došli Sloveni, nešto Germana i Avara. Od kraja srednjeg vijeka, dakle već 500-600 godina kod nas nema nikakvih (ili skoro nikakvih) etničkih  promjena. Od kraja srednjeg vijeka plemena na našoj teritoriji formiraju crnogorski narod.

Sami Moračani-Bogićevci su tvrdili da su porijeklom Hoti, a takva predanja imaju i neka druga crnogorska plemena.

Nekima će ovi iskazi Rovinskog i Jovićevića izgledati nevjerovatni, no, kada se narodu decenijama kao istorijske istine serviraju bajke, nakon toga izrečena istorijska istina – izgleda kao bajka.