Društvo
Čirgić: Sudbina manjinskih naroda u CG direktno je skopčana sa sudbinom nacionalnih Crnogoraca
,,Međunarodna zajednica posredstvom suda u Hagu osudila je ratne zločince, ali su ideolozi toga zločina ostali na slobodi”
Međunarodna zajednica nikad nije prekinula rat u Bosni i Hercegovini, samo su zaustavili pucnjavu i ozakonili tzv. Republiku Srpsku, kao pseudodržavu koja počiva na genocidu, rekao je u intervjuu za Standard Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. Kako dodaje, međunarodna zajednica posredstvom suda u Hagu osudila je ratne zločince, ali su ideolozi toga zločina ostali na slobodi. Stoga, Čirgić smatra da je strah koji se ponovo budi u regionu realan i ne samo kad su manjinski narodi u pitanju, no i kad je riječ o Crnogorcima čija je asimilacija i nestanak neophodan uslov da se obesmisli postojanje suverene Crne Gore, dodajući uz to da je crnogorska aktuelna vlast velikosrpska i šovinistička.
Grupa građana juče je organizovala protest ispred Delegacije Evropske unije u Podgorici poručujući da se dvije i po decenije po završetku rata u Bosni i Hercegovini ta zemlja ponovo nalazi pred neposrednom ratnom opasnošću. Da li su ponovo na sceni velikodržavne aspiracije Srbije i je li region u opasnosti?
– Svakodnevno svjedočimo da je ideja Velike Srbije još uvijek i živa i žilava i živahna. Nazivi Srpski svet i Otvoreni Balkan samo su jeftino novo pakovanje za tu staru ideju iza koje stoji srpski predśednik Aleksandar Vučić i njemu podložna Crkva Srbije kao jedina ustanova koja djeluje s ingerencijama koje se prostiru upravo preko teritorija željene im Velike Srbije. Opasnost koja prijeti državama našega regiona upravo je proporcionalna jačini i uticaju koji Crkva Srbije ima u tim državama. Prije svega mislim na Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu.
Primjetno je jačanje agresivnog nacionalizma. U Crnoj Gori tome svjedočimo već duže od godinu dana, lomilo se staklo na džamiji, plašili pljevaljski Bošnjaci, deklarisani četnici nosili su zastave po ulicama naših gradova, pjevale se opasne pjesme… tako je ovih dana i u Priboju, Novom Pazaru, ali i gradovima u Republici Srpskoj. Da li Bošnjaci ponovo žive u strahu, a uz njih i svi građani koji žele skladan suživot i mir u regionu?
– Taj je strah sasvim realan i opravdan. Crnogorska je vlast velikosrpska i šovinistička. Pobjeda je ove vlasti prije godinu i po proslavljana uz četničke pjesme i četničke zastave, s jasno istaknutim fašističkim i nacističkim porukama usmjerenim prema Crnogorcima, manjinskim narodima, ali i prema svim građanski orijentisanim Srbima. To što ova vlast pred stranim diplomatama i zvaničnicima EU glumata da je proevropska ne znači da se ona ideološki razlikuje od vlasti u tzv. Republici Srpskoj. Sastav ove vlasti pokazuje kakvu Crnu Goru oni žele viđeti – kao vjerski i nacionalno homogeno društvo, podređeno interesima Srpskoga sveta i Crkve Srbije. Nesnalaženje aktuelne opozicije, prilično anemične reakcije većine opozicionih parlamentaraca (čast rijetkim izuzecima!) te skandalozno ponašanje pojedinaca u opoziciji, poput gradonačelnika Pljevalja ili žabljačkoga DPS-a, građanima uliva dodatni strah. Moram istaći da je taj strah realan ne samo kad su manjinski narodi u pitanju, no i kad je riječ o Crnogorcima čija je asimilacija i nestanak neophodan uslov da se obesmisli postojanje suverene Crne Gore. Rekao bih još i ovo. Predstavnici vjerskih organizacija u Crnoj Gori počesto se doživljavaju kao neka vsta nacionalnih predstavnika, a takvu svoju ulogu i oni sami gotovo da ne kriju. Kad su u pitanju crnogorski Bošnjaci, od Islamske zajednice u Crnoj Gori očekivao se drugačiji odnos prema ovakvoj vlasti od onoga koji pokazuju. Raznorazne večere i iftari s visokim predstavnicima ove šovinističke vlasti te doček koji je u nikšićkoj džamiji upriličen za predstavnike tamošnje lokalne vlasti, oduševljene četničkim pokretom čiji je krajnji cilj bio nestanak muslimana s ovih prostora, Islamskoj zajednici ne može služiti na čast.
Godinama se obilježava i Dan Republike Srpske 9. januara, uprkos odlukama Ustavnog suda BiH kojima je on proglašen neustavnim. Na taj datum počeo je genocid u BiH.
– Međunarodna zajednica nije nikad prekinula rat u Bosni i Hercegovini. Oni su samo zaustavili pucnjavu i ozakonili tzv. Republiku Srpsku, kao pseudodržavu koja počiva na genocidu. Nekadašnji svijet zgrozio bi se proslave genocida kojem je prisustvovao „krem“ Srpskoga sveta. Današnja evropska birokratija tome pitanju očito nije dorasla, a sve jače desničarske struje u međunarodnoj zajednici daju krila velikosrpskim šovinistima u ovome dijelu Balkana.
Neki crnogorski političari zvanično su čestitali RS. Šta nam to govori? Jesmo li se milimetar pomakli od ratnih devedesetih i retrogradne ideologije? Ima li svrhe više upozoravati na opasnost ovakvih pojava?
– I oni što su otćutali i oni što su čestitali bili su i dušom i srcem (ako ih uopšte imaju) uz Dodika. Nije ih bilo onđe jer su licemjerno podišli podjednako licemjernim evropskim zvaničnicima. Ali je umjesto njih bio mitropolit Joanikije čije su ustoličenje obezbijedili prije nekoliko mjeseci uz pomoć hiljada suzavaca, šok bombi, gumenih metaka, bagera i kojekakvih drugih sredstava neviđenih u tim prilikama i neviđenih u društvima čija se vlast razmeće da pripada evropskoj civilizaciji. Joanikije je onđe predstavljao Crnu Goru, čiju je vlast formirao njegov prethodnik Amfilohije, promoter zločinaca iz ratova XX vijeka – od popa Mace do desetoga „Jugovića“ Radovana Karadžića.
Podjela BiH ukazuje na destabilizaciju cijelog regiona pa time i Crne Gore. Pored Republike Srpske mi smo najveći ”plijen” za velikosprske aspiracije.
– Naravno. BiH već je teritorijalno podijeljena. Vučiću je ostalo još samo da Dodik dovrši posao koji je on započeo u mlađanim danima. Što se Crne Gore tiče, ovđe je takva teritorijalna podjela nemoguća. Podjele u Crnoj Gori nijesu ni istorijske ni etničke ni vjerske. One su isključivo ideološke i vrijednosne. Aleksandar Radoman više puta je obrazložio da naše podjele ne idu ni planinskim vijencima ni riječnim kanjonima. One idu duž porodica i razdvajaju braću i sestre, đecu i roditelje. Te su podjele beskompromisne jer počivaju na oštro suprotstavljenim vrijednostima. Dva rođena brata, koja su podizana zajedno, pripadaju različitim nacionalnim zajednicama: jedan je homofob, drugi pristalica jednakih prava za sve; jedan je za etnički, jezički, vjerski i nacionalno homogeno društvo, drugi za multikulturalizam; jedan je zaljubljen u Pavla Đurišića, drugi je antifašist; jedan je zaljubljen u Putina, drugi je pristalica vrijednosti koje baštini EU. I tako dalje. I to nema veze s time čiji je đed bio zelenaš ili bjelaš, ili čiji je đed poginuo na Zidanome Mostu, a čiji je bio nosilac ordena narodnoga heroja.
Tako raspolućena Crna Gora ne može se teritorijalno podijeliti. Ona mora ići ucijelo. Glavna su prepreka nacionalni Crnogorci. Kad bi aktuelna velikosrpska politika riješila taj problem, došli bi na red manjinski narodi. Zato je u Crnoj Gori sudbina manjinskih naroda direktno skopčana sa sudbinom nacionalnih Crnogoraca. Jedni bez drugih osuđeni su na nestanak. Zato i Crna Gora može opstati isključivo kao građansko društvo. U suprotnom, ona će biti depo za popunjavanje rupa u srpskoj kulturi, ekonomski i turistički resurs za Srpski svet i ruski izlaz na Mediteran.
Šta je krajnji cilj? Da li međunarodna zajednica vidi čemu vodi ovakva politika i da li su nešto naučili iz iskustva Srebrenice, Vukovara… ?
– Međunarodna je zajednica posredstvom suda u Hagu osudila ratne zločince. Ideolozi toga zločina ostali su na slobodi. Njihova je adresa u Beogradu, a ne u BiH. Ta ideologija i oni koji je baštine u međunarodnoj zajednici tretiraju se nerijetko kao faktor stabilnosti na Balkanu. Odnos međunarodne zajednice prema zvaničnoj Srbiji najbolje pokazuje što su naučili iz krvavih iskustava Srebrenice, Vukovara i drugih nebrojenih stratišta širom bivše Jugoslavije. Ne znam što je krajnji cilj međunarodne zajednice, čini mi se da njihovi birokrati uglavnom ne razmišljaju dalje od kraja svoga mandata. No što je krajnji cilj političke elite u Srbiji, Crnoj Gori i tzv. Republici Srpskoj sasvim je jasno. Ko ne zna, neka proprati nezvanično glasilo vlasti u Crnoj Gori – IN4S, pa će mu sve biti jasno.
Šta mi kao društvo možemo da uradimo u ovom trenutku? I što smo kao društvo dosad učinili?
– Bivša je vlast isuviše dugo trajala da joj se ne bi lako mogle nabrojati brojne greške. No duže od dvadeset godina ta vlast je promovisala građansko društvo i multikulturni sklad. Crna Gora bila je, recimo, pribježište hiljadama kosovskih izbjeglica od Miloševićeva terora. Nema sumnje da je ta vlast bila partitokratska, ali nije bila šovinistička, što potvrđuje nacionalna i vjerska raznolikost brojnih kadrova te vlasti. Pa i razni današnji tobožnji velikomučenici terora te bivše vlasti obavljali su visoke društvene funkcije – počev od premijera Krivokapića koji je mirno uživao privilegije bivše vlasti. Ili recimo predśednika žirija za dodjelu državne nagrade Miroslavljevo jevanđelje, Siniše Jelušića, koji je tu nagradu dodijelio autoru knjige u kojoj se iznose velikosrpski, fašistički, nacistički i šovinistički stavovi protiv Crnogoraca i ostalih nesrba, a koji je za vrijeme bivše vlasti prošao golgotu od senatora Univerziteta Crne Gore, prodekana pa dekana Fakulteta dramskih umjetnosti do akademika Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Po mome sudu, najveća je greška bivše vlasti bila u kadrovskoj politici. Kad je u pitanju prosvjeta, nauka i kultura, taj kadar nije bio dorastao da parira velikosrpskome projektu koji se sprovodi(o) prije svega preko Crkve Srbije i Matice srpske u Crnoj Gori. Te dvije ustanove delegirale su kadar nove vlasti. U stručnom pogledu taj novi kadar nije sposobniji, ali misionarski djeluje. Njihova je misija nestanak Crne Gore.
Kakva god bila bivša vlast, na crnogorskoj političkoj pozornici nije se još uvijek formirala partija ni pokret koji bi im ni masovnošću ni sposobnošću mogao biti alternativa. I to je ono što najviše frustrira u ovome trenutku jer je sasvim očigledno da se bivša vlast loše snalazi u novoj ulozi opozicije. Nije pitanje što možemo no što moramo učiniti. Ne smijemo pristati na mrak Srpskoga sveta. Ne smijemo se pomiriti s nestankom. Ne smijemo čekati da nam neko iz međunarodne zajednice riješi problem jer nam ga neće riješiti. Međunarodna zajednica s Vučićevim marionetama u Crnoj Gori razgovara kao s legitimnim predstavnicima vlasti. Ne smijemo čekati ni da se probudi suverenistička opozicija. Niti da se pojave neki novi. Naša poruka je jasna, civilizovana i pravedna i moramo je jasno predočiti svijetu: mi tražimo pravo da postojimo, mi tražimo pravo da govorimo svojim jezikom, mi tražimo pravo da se u svojim bogomoljama svome bogu molimo, mi tražimo pravo da u njega ne vjerujemo ako nećemo, mi tražimo pravo da živimo slobodno, mi tražimo pravo da živimo ravnopravno jedni s drugima. To se pravo traži na ulici, ne na tviteru. Belveder i ostale cetinjske barikade pokazale su da je to jedino što vide i čuju i predstavnici crnogorske vlasti i međunarodna zajednica. Te su barikade više učinile za jednu noć no kompletna crnogorska opozicija za godinu i kusur dana!
-
Društvo4 days ago
Raoniću, himnu gasi, Mandićevo uho spasi
-
Politika5 days ago
Ofiranje ugroženog srpstva
-
Politika3 days ago
DON’T CRY BABY Kolaps već prežaljene vlasti
-
Komentar3 days ago
TRAMPOVA POLITIKA I ŽENE: Da li ograničavanje osnovnih ženskih prava može postati globalni trend
-
Politika19 hours ago
Spavaš li mirno Ron Džeremi?
-
Svetosavska sekta19 hours ago
MEGAEKSKLUZIVNO Rajo i Joanikije nemaju muda da sprovedu Amfilohijev model na Lovćenu!