ZDRAVKOV POVRATAK U NIŠTA Pojava koje se uskoro niko neće sjećati

Piše: Nebojša Redžić

Svih 14 mjeseci dok je trajala Vlada kojoj je bio na čelu, bio sam ubijeđen da će tekst koji ću napisati o premijeru Zdravku Krivokapiću kada jednom okonča misiju u politici, biti moja doktorska disertacija. Onoga momenta kada se to desilo, shvatio sam da je o tom čovjeku rečeno gotovo sve. Ništa od mog najvrjednijeg djela, znao sam još od momenta kada sam vidio da ga nema u skupštinskoj sali, da brani svojih i Đedovih ruku djelo, nastalo u svetinji Ostrogu, a ugašeno trojnim paktom (Vučić-Perić-Abazović) u beogradskoj Patrijaršiji. Nedostajalo mi je da vidim koliko je mali i dok pada, da bih kompletirao sliku o njemu.

Zdravka Krivokapića prvi put sam uživo vidio na press konferenciji, nekoliko dana nakon famoznog  30. avgusta, kada su on, Bečić i Abazović potpisali Sporazum o saradnji. Dok je ulazio u salu, vidjevši me kako stojim sa strane, prišao je i kao da se dugo znamo, pružio mi ruku. Učinio je to još par puta kada bismo se sreli uoči nekog presa. Uljudnost koja mora krasiti novinara čak i kada o čovjeku o čijim stavovima mora izvještavati ne misli ništa dobro, nadvladala je moju potrebu da ga pitam: A odakle se mi znamo?

Onda vidjeh par tekstova u kojima je neko ovlaš pomenuo da je profesor Zdravko Krivokapić, početkom 90-tih, finansijski pomogao projekat nastanka nezavisnog nedjeljnika Monitor u kome sam skoro od starta radio. Pomislio sam: ovaj čovjek je, ako je to tačno, još 1990. godine istinski želio promjene u društvu, bio borac protiv DPS-a – kako onog jedinstvenog, tako i onog kome je došao glave – ali i jedan od onih koje je Miško Perović izbrisao sa poduge liste osnivača Monitora jer su dali «samo» 500, hiljadu ili par hiljada dojč maraka. Premalo da bi ih osnivač Vijesti, Pozitivne i Ure udostojio pominjanja i zahvalnosti. Možda smo se baš tada sreli kada sam, kao mlad i nadobudan početnik mislio da ću svojim tekstovima promijeniti svijet, a on se poput mnogih crnogorskih intelektualaca vrzmao po redakciji Monitora tražeći način da nam pomogne.

Pomisao da nikada nijesam uspio da potvrdim ili da mi demantuju tvrdnju da je Krivokapić prije 32 godine pomogao Monitor, ipak je učinila da povjerujem kako je to istina. I da je možda dobro da u času njegovog političkog pada, potražim ono što je bilo pozitivno u njegovih 14 mjeseci vođenja Vlade.

Bio je sasvim ozbiljan i trezveno je razmišljao kada je, govoreći o političkoj istoriji Crne Gore, pomenuo ”časni Liberalni savez”. Usred prljavštine koju je na ovdašnjoj političkoj sceni stvorila njegova Vlada, usred kaljuge u koju je anticrnogorskim potezima uveo Crnu Goru, usred baruštine u kojoj smo se davili gledajući kako propadamo u bezdan Srpskog sveta, on se usudio da govori o časti i Liberalnom savezu. Sad, da li to treba svrstati u priču o preletačima ili o ispravnoj vrijednosnoj spoznaji u njegovom poimanju politike, neka svako tumači po vlastitom nahođenju.

Čaršijske priče o tome da je svih ovih godina glasao za DPS i podatak da je bio član nekakvih državnih komisija koje su birali upravo ljudi iz najjače crnogorske stranke, možda samo spadaju u poteze koji su bili pretpostavka za njegovu i egzistenciju njegove porodice.

Ali, ako sada, dok odlazi, konstatujemo da Zdravko Krivokapić NIJE potpisao temeljni ugovor sa Crkvom Srbije i da je zbog toga istrpio mnogo udaraca, kao i da Crnu Goru NIJE uveo u Vučićev Otvoreni Balkan, ispada da će ga jednog dana Crnogorci još i slaviti kao svijetlu figuru crnogorske političke scene s početka treće decenije trećeg milenijuma.

No, ako ovome da za njegova vakta nešto NIJE pridodamo da u njegovom mandatu Crna Gora NIJE načinila ni korak ka Evropskoj uniji, da nam NIJE došao nijedan investitor, da on (baš kao ni njegovi ministri) NIJE učinio nijedan potez kojim bi smanjio jaz između ovovremenih Crnogoraca i Srba, da NIJE demontirao DPS, kao ni da, uprkos sili nalik Otomanskoj ili Austrougarskoj koju im je poslao, Belveder NIJE pao, stvari postaju posve drugačije i po sliku o Zdravku lošije.

Pad je počeo od Belvedera

Uh, taj Belveder… Sasvim je moguće da sada, dok premotava film i traži razloge zbog kojih njegova sveta misija svetosavskog pokoravanja Crne Gore nije uspjela, Krivokapić žali što je javnosti, u jednom od svojih prvih intervjua, povjerio onu tajnu kako se snagom volje mogu pomjeriti brda. Da je to sačuvao za sebe, mogao je te septembarske noći, dok se smišljao plan o skrnavljenju tradicije Cetinjskog manastira, ukloniti ona dva brdašceta gdje su mu omraženi komite i «milogorci» postavili barikadu. Pa omogućiti armiji bradatih likova da mirno ušeta u Cetinje.

No, nesporazumi u vrhu bezbjednosnog sektora koji su buknuli u noći između 4. i 5. septembra prošle godine, ispostaviće se, bili su okidač za ono što je kulminiralo 4. februara padom Vlade. Belveder je, očito, bio rebus koji nijesu uspjeli riješiti ni on, kao oličenje Isusa, ni njegovih 12 apostola minus Leposavić, ni Dritanovo srbovanje, ni mjere Borovinićke-Bojović, ni Srzentićkina uzdržanost, ni helikopter ministrice Injac, ni Milatovićevo evropejstvo, ni Spajićev kosmopolitizam u izboru žena… čak ni Žana Markova Praščević – Milačić koja je ponovo te noći radila do sitnih sati.

Sukobi u vrhu bezbjednosnog sektora i priznanje koje je stiglo tek ovih dana – da su Sekulović i Brđanin (donekle i Abazović) otkazali poslušnost – bili su početak kadrovskog urušavanja Vlade i krah misije njenog premijera, koji je angažovao ”profesionalce” iz Beograda da odrade posao dostavljanja popova Crkve Srbije u crnogorsku svetinju.

Ipak, na oproštajnoj press konferenciji, nije se pohvalio da je ustoličenje popa Joanikija bio neki naročit poduhvat. Valjda zato što je u međuvremenu, vodeći dijalog sa Svevišnjim, shvatio da su helikopter, hekleri, pancir ćebe i suzavac, predmeti nesvojstveni hrišćanstvu i činu ustoličenja nekog mitropolita.

No, da je njegova mesijanska uloga u ovdašnjoj politici saživjela sa Crkvom Srbije i njenim ciljevima, priznao je kada je rekao da je «u politiku ušao zbog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, te da je ispunio amanet prema Amfilohiju”.

Ispunjenje Ristovog amaneta koji se sastojao u zadatku da Crkvi Srbije, odnosno beogradskoj Patrijaršiji pokloni 650 crnogorskih manastira i crkava, te hiljade kvadratnih kilometara zemlje, Krivokapić označava krunom svoje misije. Ništa neobično, kada takav čin otimanja i krađe kulturno-istorijskog blaga Crne Gore odobrava gotovo polovina njenih stanovnika. Svi oni koji su podlegli procesu posrbljavanja Crnogoraca i oduzimanja njihovog istorijskog pamćenja, koji traje još od Načertanija Ilije Garašanina do danas, zapravo su u Krivokapićevoj pojavi vidjeli izaslanika koji će dovršiti svetu Đedovu misiju.

Jedva dvije godine od “odbrane svetinja” na litijama koje su u političku orbitu lansirale Zdravka Krivokapića, sudbina je htjela da ni on, ni Đedo, neće biti ljudi na čijim će djelima počivati nastavak svetosavske borbe za potčinjavanje Crne Gore. Istina, istorija će reći da su obojica imali značajnu ulogu u njenom razdržavljenju i povećanju brojke političkih Srba, ali će obojica ostati nedorečeni jer im je misiju nagrizao crv sumnje. Ristu zbog šurovanja sa Đukanovićem, referenduma, NATO-a, Zdravku zbog temeljnog ugovora, Otvorenog Balkana i još po kojeg neobavljenog posla.

Zalutao u politiku

Ostaće nakon svega nesporno da je Zdravko Krivokapić slučajan i pogrešan izletnik u politički život Crne Gore. Čovjek upitnog obrazovanja, ostao je zaglavljen u moru lapsusa ili nenaučenih lekcija o elementarnim stvarima iz opšte kulture. Ubijeđen u ispravnost svoga političkog nedjela, ponekad iskreno tupav i siguran da je upravo on dar od Boga koji treba da zada završni udarac državnosti Crne Gore i identitetu njene najbrojnije etničke grupe, grobar građanske, sekularne, antifašističke i multietničke Crne Gore, Krivokapić će ostati pojava koje se već na proljeće neće sjećati niko.

Ostaće samo prljav trag nepočinstava koje je učinio još od dana kada je izmislivši Bratićku, Leposavića, Spajića ili Srzentićku, pokušao poniziti Crnu Goru. Ostaće saznanje da smo imali premijera koji je priznao kako – da se on pitao – nikada ne bismo ni imali državu. Neko će ga pamtiti po višku antitijela, neko po ljubljenju leševa genocidnih popova, a bogami neko i po ljubljenju podova i ruku popova. Ostaće negdje zapisano da je na posao došao u taksiju, a da niko ne zna čime je otišao. Da je popravio budžet familije, dodijelio ćerkama uloge osnivača partije i pregovarača o državnoj imovini. Da je osjećao prezir prema dijaspori, trudeći se da joj čak i u momentu pada poruči da je nikada nije podnosio. Do posljednjeg dana činio je istomišljenicima, zapošljavajući po dubini savjetnice, u inat državi koja će taj ceh morati da plati.

Što se politike tiče, u njoj je Zdravko bio tek obična greška. Niti je on kada razumio politiku, niti je politika razumjela njega. Tek kada se ustoličio u fotelju premijera, shvatio je da se politički potezi ne vuku onako kako to percipira prosječan litijaš. Suočivši se sa onom: «Šta sanjam, a šta mi se događa», Zdravko je tek sa pozicije prvog čovjeka izvršne vlasti shvatio da se neke stvari baš i ne mogu raditi. Niti neka obećanja ispuniti. Pa je naknadno saznao da sa izlaskom iz NATO-a ne ide baš onako kako je zamišljao. Kao ni sa povlačenjem priznanja Kosova. Ni ukidanjem sankcija Rusiji. Ama, baš kao ni sa vraćanjem samozvanog ambasadora Božovića u Crnu Goru, jer taj latinski i ta «persona non gratis» nijesu baš tako jednostavni za razumjeti.

Zdravko Krivokapić je, moglo bi se reći, nenamjerna žrtva svjetske realpolitike. Gurnut tamo gdje mu nije mjesto, neznaven, labilan, nutemeljen čak i u vlastitom plemenu, indoktriniran, snishodljiv, bogougodan, vlastoljubiv, materijalno nezajažljiv, ogrezao u mržnji prema drugačijem, samoobmanut o vlastitoj veličini, nedorastao izazovu kojeg se latio… on je prokockao istorijsku šansu da utre put izmjeni sistema sa novom, demokratskom, smjenjivom vlašću. Umjesto toga, on je odbrao de bude eksponent anticivilizacijskih pokliča Srpskog sveta koji bi na oltar svojih poraza da prinese još jednu žrtvu koja se zove Crna Gora.

Sreća je što takav naum nije imao prođu, iako je sa stanovišta opasnosti po našu državu, njegov odlazak gotovo statistička greška. Jer, takvi kao on nikada neće prestati da kidišu na Crnu Goru sa namjerom da joj oduzmu dušu.

Što se Zdravka tiče, neka putuje i neka ne misli na manastir. Ni Cetinjski, ni onaj ostroški. Jer, istorijske nepravde kakva je krađa našeg kulturno-istorijskog blaga se dogode, traju i na kraju ipak jednom isprave. I to onda kada društvo sazri i u svom žitu prepozna kukolj. Baš kao što je prepoznalo i odbacilo Zdravka Krivokapića.