AFERA SIMIJANOVIĆ: Politika, SPC i špijunaža

Na fotografiji Pobjede iz Hrama Hristovog vaskrsenja Simijanović je uslikan, prigodno obučen u tamno odijelo sa kravatom, u ,,biranom društvu“: ispred njega sjedi lider SNP-a Vladimir Joković, pored je prvak Prave Crne Gore Marko Milačić, a u sljedećem redu sjede premijer Zdravko Krivokapić, predsjednik Skupštine Aleksa Bečić, ministar pravde Vladimir Leposavić… Može li biti baš slučajnost što se Simijanović našao okružen svetosavskim, proruskim i prosrpskim političkim i bezbjednosnim igračima?

Crnogorski državni organi zaduženi za bezbjednost i dalje ne pružaju odgovor kako je lažni američki diplomata Stevan Simijanović uspio da se infiltrira, ne samo u stranačku politiku GP Ura i Narodnog pokreta, već i u crnogorske državne strukture, da ostvaruje kontakte sa pojedinim policijskim službenicima, pa čak i da krene u pregovore o nabavci municije po NATO standardima.

Ostvarujući blisku saradnju sa Dritanom Abazovićem, koordinatorom svih službi bezbjednosti, Simijanović je lobirao da američka firma Ameriken balistik kompanija (American Balistics Company – ABC) bude jedan od dobavljača municije po NATO standardima. Pobjeda je već pisala da je potpredsjednik Vlade obavio neke preliminarne pregovore sa predstavnikom ABC-a, čije ime je i Abazović pomenuo tokom emisije ,,Argumenti“ na Javnom servisu kao čovjeka koji je ponudio usluge svoje ,,renomirane kompanije“.

Takva kompanija zaista postoji u Džordžiji, proizvodi municiju kalibra 7,62 i 9 milimetara, a na njihovom profilu je zapisano da rade sa ,,vojnim i paramilitarnim organizacijama, odbrambenim bezbjednosnim agencijama i ambasadama…“ I imaju – tri zaposlena, braću Aleksa i Krisa Malteneiksa i još jednog neimenovanog zaposlenog?!

Abazovićeva uloga

Na prijedlog lažnog američkog diplomate potpredsjednik Vlade je ušao u pregovore sa američkom kompanijom iz vojne industrije iako mu to nije u nadležnosti. Istovremeno, o tome nije prethodno informisano – Ministarstvo odbrane koje je jedino i nadležno da krene u takvu vrstu razgovora, niti je bio informisan NATO čija smo članica. Na upit Pobjede iz Ministarstva odbrane su kategorično negirali da su imali bilo kakav, zvaničan ili nezvaničan, susret sa Simijanovićem.

O preliminiranim razgovorima sa predstavnikom američke kompanije Abazović nije obavijestio ni Ambasadu SAD u Podgorici, što je mimo redovnih procedura i bezbjednosnog protokola.

Da sve bude čudnije, lider GP Ura razgovore sa Simijanovićem o političkoj saradnji započeo je još u vremenu kada je bio samo jedan od lidera parlamentarne većine, da bi – nakon što je izabran za potpredsjednika Vlade i koordinatora svih službi bezbjednosti – intezivirao pregovore o nabavci municije za Vojsku Crne Gore!

Da li je to posljedica neprimjerene političke ambicije ili rezultat nekompetencije koordinatora svih službi bezbjednosti, sasvim je svejedno – pokazalo se da Abazović nije poštovao ni bezbjednosne procedure ni pravila unutar državnog sistema uprave.

Je li tek slučajnost da je Simijanović imao takav uticaj na potpredsjednika Vlade, a da nije imao pozadinsku podršku neke jake službe?

Misija ipođakona

Pobjeda je pisala o bliskim vezama lažnog američkog diplomate sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Istraživački tim naše novine došao do novih podataka koji govore o Simijanovićevim vrlo intezivnim aktivnostima vezanim za SPC.

I to aktivnostima – ipođakona SPC! Prema informacijama sa njegovog Fejsbuk profila, Simijanovića je 2015. godine u zvanje ipođakona rukopoložio episkop novogračanički SPC u SAD Longin.

Nesuđeni američki diplomata potpisivao se te 2015. i 2016. godine kao Stevan Hadži Simijanović, tvrdio je da je upisao teologiju u Čikagu, a na društvenim mrežama se titulisao kao ,,najmlađi dobrovoljac Vojske Jugoslavije u ratu 1999. godine“.

Ispostaviće se da će mu informacija da ga je rukopoložio episkop Longin (Krča), biti svojevrsna ulaznica u svijet Mitropolije Crnogorsko-primorske i otvoriti vrata za susrete i sa, sada pokojnim, mitropolitiom SPC u Crnoj Gori Amfilohijem (Radovićem).

Naime, episkop SPC u Americi Longin je, skupa sa dva druga episkopa u SAD – istočnoameričkim Irinejem (Dobrijević) i zapadnoameričkim Maksimom (Vasiljević), vodio borbu za osamostaljenje njihovih SPC eparhija od centrale, Patrijaršije SPC u Beogradu.

Prošle godine su brojni srpski mediji pomno pratili kako su episkopi Longin, Irinej i Maksim donosili odluke mimo saglasnosti Sabora.

Kada je dolazio u Crnu Goru Stevan Hadži Simijanović se predstavljao kao mladi sveštenik, zagovornik te struje koja želi da se izbori za slobodu odlučivanja u odnosu na centralu u Beogradu.

Moguće da je to bio jedan od motiva da ga mitropolit Amfilohije, kojeg je takođe ponekad ,,gušila“ volja Patrijaršije, primi na razgovore. Bio je još jedan motiv važan: Simijanović je obećavao da će, preko nekih federalnih američkih fondova za religiju, obezbijediti značajna finansijska sredstva za MCP, u cilju obnavljanja manastira.

Izvori Pobjede iz SPC tvrde da ipođakon Simijanović nikada nije ispunio ni jedno od brojnih obećanja, ali mu to nije smetalo da ostvari brojne konekcije sa srpskim klerom u Crnoj Gori.

Kad slika “progovori”…

Isti sagovornik Pobjede tvrdi da je Simijanović na taj način stekao kompletan uvid u odnose unutar Mitropolije cetinjsko-primorske. Da li je Simijanović nekome dalje prosljeđivao informacije – u pravcu zvaničnog Beograda, zainteresovanog da prati odnose unutar ,,srpskog sveta“ ili prema nekoj zapadnoj službi – teško je utvrditi.

Izvjesno je, međutim, da je, do prije koju godinu malo poznati srpski patriota iz Bara, stekao jake pozicije i prijatelje među sveštenstvom.

To pokazuje i jedna slika sa sahrane Mitropolita Amfilohija Radovića. Na fotografiji Pobjede iz Hrama Hristovog Vaskrsenja Simijanović je uslikan, prigodno obučen u tamno odijelo sa kravatom, u ,,biranom društvu“: ispred njega sjedi lider SNP-a Vladimir Joković, pored je prvak Prave Crne Gore Marko Milačić, a u sljedećem redu sjede premijer Zdravko Krivokapić i predsjednik Skupštine Aleksa Bečić, ministar pravde Vladimir Leposavić…

Odmah iza Simijanovića stoji Boro Đukić, bivši počasni konzul Rusije u Crnoj Gori, inače jedan od osnivača anti-NATO orijentisane Prave Crne Gore, a odmah pored lažnog diplomate je čovjek iz personalnog obezbjeđenja predsjednika Vlade Crne Gore.

Iako sahrane, pa i crkvenih velikodostojnika, ne podrazumijevaju baš strogi protokol, indikativno je da je Simijanović u Hramu Hristovog Vaskrsenja bio u prvim redovima, među političarima, diplomatama, bezbjednjacima…

To je, svakako, dokaz njegove umješnosti da se približi donosiocima odluka, ali i izaziva osnovanu sumnju da je Simijanović radio ,,na više razboja“. Može li biti baš slučajnost što se Simijanović našao okružen proruskim i prosrpskim političkim i bezbjednosnim igračima?

Sumnjivi poslovi

Simijanović ipak nije tajni agent 007, niti je istraživanje njegovog djelovanja bio neki težak posao za državne službe sigurnosti. Ipak, petnaest dana od izbijanja afere, nadležni ne pružaju niti jedan smisleni odgovor.

A pitanja se iz dana u dan množe. Kako je bilo moguće da se jedan politički i društveni anonimac tako lako ubaci u partijsko-državne poslove i sektor bezbjednosti? Kako je Simijanović dobio ličnu kartu za samo jedan dan? Da li ga je Abazoviću zaista preporučio ,,zapadnoevropski diplomata“ kako je to rekao na javnom servisu? Ko mu je vratio mobilni telefon i omogućio da bez problema napusti Crnu Goru, iako je osumnjičen za djelo za koje je predviđena višegodišnja robija?

Po vlastitom priznanju Simijanović je tokom višekratnih i višemjesečnih boravaka u Crnoj Gori koristio pripejd kartice telefona koje su u poslovnicama Telekoma i Mtela uzete na druga imena, saznaje Pobjeda iz više policijskih izvora. Ako se i te informacije potvrde tačnim, onda se može zaključiti da je Simijanović imao vrlo direktnu potporu i zaštitu nekih političkih i policijskih punktova nove vlasti.

Umjesto javnog objašnjenja, potpredsjednik Vlade Dritan Abazović uglavnom ćuti i pokušava prizemnim medijskim spinovima da za vlastito neodgovorno ponašanje okrivi – Pobjedu koja je otkrila aferu. Direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost Dejan Vukšić, koji se donedavno svakog dana pojavljivao u medijima koncerna Vijesti, danima se ne oglašava u slučaju Simijanović, iako je ta služba podatke o lažnom američkom diplomati imala još 8. februara.

Parlamentarno saslušanje o kojem će se odlučivati danas, trebalo bi, ako bude političke volje i brige o nacionalnim interesima, da dovede do otvaranja parlamentarne istrage, a Abazović i Vukšić da konačno odgovore parlamentarcima na brojna pitanja.

Ako se ćutanje pak nastavi, sve će biti jasno.

Enigma diplomatskog pasoša i mejl naloga

Iako je Simijanović napustio Crnu Goru prije dvanaest dana, iz Ministarstva unutrašnjih poslova ili Agencije za nacionalnu bezbjednost ne žele da javno progovore o sudbini navodno falsifikovanog diplomatskog pasoša.

Crnogorska policija i služba bezbjednosti, neće da saopšte čak ni da li je ,,diplomatske isprave“ Simijanović ponio sa sobom kada je otišao za Srbiju ili je falsifikovani pasoš dostavljen američkoj Ambasadi u Podgorici?!

Nije razješnjeno i kako je Simijanović koristio navodno lažni mejl nalog sa ekstenzijom @state.gov. Ambasada SAD u Podgorici je našem listu saopštila da je riječ o nepostojećem nalogu i da Simijanović nikada nije radio u Stejt Departmentu.

Standardnim alatima provjere, Pobjeda je sa 90 odsto sigurnosti ustanovila da je nalog sa vizit karte – bio validan. Takođe, sagovornici Pobjede tvrde da su nekoliko puta mejlom komunicirali sa Simijanovićem upravo preko tog mejla.

Draško Đuranović