Asimiluj me nježno

Piše: Nebojša Redžić

To što su eksponenti Botuna od priče o fekalijama i kolektoru očas posla stigli do srpskog jezika i trobojke, ne treba da čudi. Proces asimilacije koji u Crnoj Gori traje 150 godina, trebalo bi da se okonča upravo na temeljima sazdanim od podgoričkog izmeta. Shvatio je Milan Knežević da je između govana i trobojke sasvim mali korak, te da je pravo vrijeme da upravo zbog Botuna i opijajućih mirisa budućeg kolektora treba u Crnu Goru uglaviti srpski jezik kao službeni. Tako će, ako Botun strada zbog onoga što mu Podgorica pošalje kroz kanalizacione cijevi, Pipun odgovoriti svim asimilatorskim sredstvima koja bi bila kulminacija njegove političke borbe u potonjoj deceniji. Kakav bi to bio trijumf srpstva, kakva pobjeda jedne nastrane potrebe da budemo ono što nijesmo. Uostalom, trobojka i srpski jezik koji u tradicionalnoj Crnoj Gori nemaju nikakvo utemeljenje i treba da nastanu na tekovinama kolektora.

O čemu je, dakle, ovdje riječ? U prirodi, sličan proces se dešava kada se velika riba nađe pored male i poželi da je pojede. Od kada se Srbija oslobodila Otomanske vlasti, a bogami i prije toga, postoji njena potreba da malenu Crnu Goru integriše u svoj sastav. I upravo toliko traje proces neskrivene asimilacije njenih stanovnika među kojima postoji ona neka sorta koja se toj potrebi da izgube sebe, uopšte ni ne protivi.

Botunjani blokiraju kružni tok

To je, dakle, proces u kojem manjinska etnička, kulturna ili socijalna grupa gubi svoje karakteristike i prihvata dominantnu kulturu, jezik, vrijednosti…

Znate već za ono “pravilo” da prosječan Crnogorac, čim prođe granicu kod Brodareva, progovori ekavski. Gledam upravo na tv jednog uglednog ljekara – dermatologa iz znamenitog crnogorskog bratstva. Rođen i odrastao u Crnoj Gori, radi u Crnoj Gori, a između toga nalazi se period koji je proveo u Beogradu na studijama. Govori čistom ekavicom!

Ima takvih primjera bezbroj, posebno kod ljekara koji valjda smatraju da znanja koja su usvojili na studijama u Srbji vrijede i primjenjiva su samo ako ih interpretiraju izvorno, onako kako su ih naučili neki profesor, Srbin ili neki udžbenik srpskog autora.

Kako je samo egzotično slušati, recimo, ministarku turizma Crne Gore Simonidu Kordić ili profresoricu Sonju Tomović-Šundić za koje znamo i ko su i odakle su i čije su, a ipak tako ekavski zvuče! Gotovo bez greške! S druge strane, zanimljivo je da skoro niko, ili bukvalno niko od sve brojnijih Srba koji su u posljednjim godinama doselili u Crnu Goru, nikada ne progovori nijednu ijekavsku riječ! Niti se trudi da progovori. A valjda je tako i prirodno.

Srbi u Crnoj Gori – asimilacioni trend

Kakva je to potreba grupe ljudi da se prilagode drugoj, koja ih muka tjera da budu ono što nijesu, što ih odvodi od sopstvenog identiteta i utapa ih u neki drugi, teško da ima objašnjenja u psihologiji. Od odgovora na to pitanje, još mi je bitniji odgovor koji teško da ću dobiti – zašto su upravo moji Crnogorci, onda kada se počnu posrbljavati, evropski narod valjda najskloniji da bude asimilovan. Onaj koji ne pruža otpor. Poput žene koja ne umije reći “ne”.

Zanimljivo je da se, kada govorimo o asimilaciji, ona obično označava kao nasilna. Kada su posrbljeni Crnogorci u pitanju, prije bi se moglo reći da se radi o dobrovoljnoj asimilaciji, mirnoj predaji sa bijelom zastavom, bolesnoj potrebi da se približiš onom drugom vođen najčešće jedino zakonom velikih brojeva.

Cilj im je – da nestanemo

Još od minulih vremena, kada su naši preci znali reći da je “nas i Rusa 300 miliona”, seže potreba da se priklonimo većem, jačem, brojnijem… Moguće da je to normalno kod malobrojnih naroda, posebno u borbama za slobodu protiv mnogo moćnijeg okupatora. Tako se stvara privid da smo jači nego što jesmo, da nas ima više i da smo tako moćniji da ostvarimo svoj vojni ili politički cilj koji nas vodi ka oslobođenju.

Ali, što kada se ta potreba pojavi u uslovima slobode, onda kada nema rata, agresivnih pritisaka na vaš identitet? Kako to da brojke, posebno u posljednjih 35 godina, nemilosrdno ukazuju da je Crnogoraca sve manje i da se nekom čudnom alhemijom priklanjaju tuđem identitetu samo zato da bi čopor iz koga se oglašavaju bio brojniji i bučniji?

Recimo, broj Crnogoraca u Srbiji sa skoro 120 hiljada, koliko ih je bilo na popisu 1991. godine, pao je na svega 38.527 deset godina kasnije. Danas ih je 20.238! Eksponenti SANU taj su rezultat okvalifikovali kao “osvješćivanje Crnogoraca koji postaju svjesni svog srpskog porijekla”. Neki koji žele relativizovati asimilaciju, skloni su da kažu da je u pitanju zapravo proces integracije.

Ali, što ćemo, kukala nam majka, sa ovim podatkom: DPS je, kada je došao na vlast, zatekao svega 3,32% Srba sa popisa iz 1981. godine. Već 1991. godine, na talasu velikosrpske ideje i ratova u okruženju broj Srba u Crnoj Gori narastao je na 9,34%, a 12 godina kasnije bilo ih je čak 31,99%! Uz sve “antisrpske” metode i “diskriminaciju” kojom se “služio” DPS. Istovremeno, asimilujući Crnogorce, Srbi su iz svih propagandnih oružja galamili da ih crnogorska vlast – asimiluje!

I dok je DPS zapošljavao Srbe, a Crnogorce “podrazumijevao”, dok se zaogrtao građanštinom, a zapostavljao nacionalni identitet, broj posrbljenih Crnogoraca je rastao, a miješanje zvaničnog Beograda u unutrašnje stvari Crne Gore, podsticanje podjela, omraze i potencijalnih nemira, postajala je normalnost.

Crkva Srbije, nikad agresivnije i beskrupuloznije, nametala se kao vodeći asimilatorski mehanizam za posrbljavanje Crnogoraca i zatiranje njihovog istorijskog pamćenja. Crnogorski akademici u najodsudnijim momentima crnogorske zbilje su ćutali i i bogatili se našim novcem, slično se ponašala i većina univerzitetskih profesora. Mediji su služili partiji, a ne državi, da bi epilog bio činjenica da su vlasnici svih tv frekvencija sa nacionalnom pokrivenošću u Crnoj Gori postali – Srbi. Školstvo je u Crnoj Gori još od 1919. godine velikosrpsko, svejedno da li se radi o Kraljevini Jugoslaviji, komunizmu, vladavini DPS-a ili periodu nakon “oslobođenja”. U našim udžbenicima i na časovima istorije, znali smo ko su Živojin Mišić, Tanasko Rajić ili Karađorđe, a nijesmo imali pojma o bitkama na Martinićima, Krusima ili Vučjem dolu. Od Petrovića, znali smo samo ko su Njegoš i knjaz Nikola. Njeguši su bili poznatiji po siru ili pršuti, nego po rodnoj kući Petrovića.

Crkva Srbije, nikad agresivnije i beskrupuloznije, nametala se kao vodeći asimilatorski mehanizam za posrbljavanje Crnogoraca i zatiranje njihovog istorijskog pamćenja

I to se zove zatiranje istorijskog pamćenja Crnogoraca. Svjesno, namjerno, sa jasnim ciljem da nestanemo. Najprije kroz nametanje tzv. dualnog identiteta (Srbo-Crnogorac), a konačno kroz brisanje pojma Crnogorac i pridjeva crnogorski.

Chat GPT kaže da nećemo nestati

Asimilacija može biti prirodni proces, ali ne uvijek. Ona je često rezultat političkih odluka, društvene dinamike ili istorijskih okolnosti. Ipak, jedno je konstanta: Srbija se nikada nije libila da nam stavi do znanja da želi naš nestanak kao istorijskog naroda.

Možda neko rezonuje ovako: nestajala su kroz istoriju velika carstva – Rimsko, Britansko, Mongolsko, Otomansko, Austro-Ugarsko, nestajale su države, narodi…pa zašto ne bi Crna Gora i Crnogorci?! U maniru najtragičnijih perioda evropske istorije, jedna nacija se već vijek i po proglašava nepostojećom, njena teritorija svojom i otvoreno se preko medija iskazuje mržnja prema svemu crnogorskom.

Sve počinje od jezika i kulture. Jezik nametnete, kulturu ukradete. I zato je crkva Srbije, svjesna da kod Crnogoraca ijekavica lagano nestaje, namjerila da nam u Ustav ugura srpski jezik kao službeni, a kulturu i sakralno blago ukrade uz pomoć Dritana i sličnih političkih bijednika plaćenih Judinim srebrenjacima. Naravno, sa jezikom i kulturom sve i završava.

Srbija neće moći da obavi svoj asimilatorski posao u Crnoj Gori

I zato im, nakon “temeljnog” ugovora, sada treba i službeni jezik, ne bi li proglasili identitetsku pobjedu nad Crnogorcima. Baš kao što je izdajnik Savo Fatić na sramnoj Podgoričkoj skupštini rekao da “mi od danas više nijesmo Crnogorci no Srbi”, tako bi i Pipun, na temeljima botunskih fekalija, da pročita Vučićev telegram u kojem piše da je Srbija obavila svoj asimilatorski posao u Crnoj Gori. Neće moći! To kažu belvederski junaci, to kaže zavjet naših predaka, to kaže svaki kamen natopljen njihovom krvlju.

To kaže i vještačka inteligencija kada sam je upitao hoće li nestati Crnogorci: “To je teško predvidjeti, jer identiteti imaju sposobnost da se prilagode i očuvaju, čak i u uslovima jakog uticaja. Vrijeme pokazuje da su narodi sposobni da održe svoje jedinstvene karakteristike, bez obzira na promjene. Dakle, iako može doći do određene asimilacije, vjerujem da će Crnogorci zadržati značajan dio svog identiteta”.