Batrićević: Što smo naučili u 2021. godini ili samo rade barikade

”Obezglavljivanje institucija, etničko čišćenje prosvjetne, intelektualne i umjetničke scene, totalno preuzimanje bezbjednosnog i diplomatskog aparata te urušavanje glavnih državnih kompanija, put su u pretvaranje nezavisne države Crne Gore u provizorijum i nedonošče srpske balkanske politike. Postavlja se pitanje – do kad to da trpimo?”

Piše: Boban Batrićević

Teška godina je za crnogorskim društvom. Puno globalnih i lokalnih izazova skopčanih s totalnom promjenom političko-svjetonazorskog vrednovanja uticali su na to da zemlja koja je od svoje obnove 2006. godine gajila građanski ekskluzivitet, sekularizam, antifašizam i siguran euroatlantski put za godinu dana rada vlade Zdravka Krivokapića postane društvo opterećeno tenzijama, međureligijskim i međunacionalnim razmiricama te od lidera euraotlantskih intergracija preuzme ulogu fenjeraša.

Da li je to namjera vlasti ili neznanje, da li je u pitanju oboje, teško je zaključiti. Po uzusima koji se uzimaju za trasiranje geopolitičkog pravca reklo bi se da je namjerno, po javašluku koji je zahvatio kompletan institucionalni sistem reklo bi se i namjera i neznanje.

Gledajući iz pozicije crnogorskih nacionalnih interesa, ova godina jedna je od najgorih od 1918. Mediji, časopisi, institucije, organizacije i pojedinci koji su nedvosmisleno na strani ideje koja je Crnu Goru obnovila na referendumu našli su se na žestokom udaru revanšista koji još naplaćuju poraz od prije petnaest godina. Logistički potpomognuti na svakom polju od strane zvaničnih i nezvaničnih organa države i crkve Srbije, krojači crnogorske zbilje ovoga puta čine se nikad organizovaniji i nikad spremniji da dovrše višedecenijski velikodržavni program Beograda prema Crnoj Gori.

Obezglavljivanje institucija, etničko čišćenje prosvjetne, intelektualne i umjetničke scene, totalno preuzimanje bezbjednosnog i diplomatskog aparata te urušavanje glavnih državnih kompanija, put su u pretvaranje nezavisne države Crne Gore u provizorijum i nedonošče srpske balkanske politike. Postavlja se pitanje – do kad to da trpimo?

Jedini faktor koji je pružao otpor takvom odnosu prema Crnoj Gori bili su građanski protesti i okupljanja kojih 2021. godine nije falilo. Stvorila se zdrava buntovnička energija koja nije prerasla u crnogorski nacionalizam što je kapital kojim se malo koji pokret u regionu može pohvaliti. Ako napravimo retrospekciju što su sve građani i građanke bez gotovo ikakve logistike sami uspjeli uraditi, onda se njihovi uspjesi mogu mjeriti decenijama.

Prvo, blokadom saobraćajnica i protestom ispred Vlade Crne Gore u aprilu spriječena je promjena politike sticanja crnogorskoga državljanstva što je onemogućilo nastojanja crnogorske vlasti i države Srbije da se izmijeni etnička i vjerska struktura Crne Gore. Ukidanjem državljanstva crnogorskoj dijaspori (mahom Crnogorcima, Bošnjacima i Albancima) i davanjem državljanstva velikom broju građana Srbije ne samo što bi se poremetila slika Crne Gore nego što bi u političkom smislu to značilo njen kraj budući da bi to uticalo na sve buduće izborne procese.

Isti ti ljudi koji su spriječili promjenu politike državljanstva, održali su 21. maja 2021. godine masovno okupljanje na Ivanovim koritima povodom proslave Dana nezavisnosti. Procjena je da je toga dana na Cetinju i Ivanovim koritima bilo preko 60.000 ljudi što je bila snažna simbolička poruka negatorima crnogorske nezavisnosti. Poređenja radi, kako bi se opojmilo koliko je to bio značajan skup, valja pomenuti da je Vlada Crne Gore istoga dana u Podgorici organizovala „proslavu“ Dana nezavisnosti na kojoj je pored premijera Krivokapića i njegovog zamjenika Abazovića prisustvovalo još svega dvadesetak ljudi, uglavnom njihovih zamjenika i novinara.

Najvažniji skup koji je okupio crnogorske građanke i građane da pruže otpor destraganju države Crne Gore bile su velike cetinjske demonstracije prilikom ustoličenja mitropolita Crkve Srbije Joanikija Mićovića 4. i 5. septembra. Cetinjske barikade na Belvederu, Adžića okuci, Bajicama, Njegušima i Čevu, ispisale su najljepšu priču istorije crnogorskih protesta. Goloruki narod na oružanu silu, suzavce, oklopna vozila i batine. Više su cetinjske barikade učinile za internacionalizaciju crnogorskoga pitanja no sva djelatnost crnogorske opozicije za ovih godinu dana. Snimci, fotografije, reakcije i posljedice toga skupa i dalje su aktuelne i dalje dominantno utiču na svaki vid razmišljanja o Crnoj Gori. Poslije cetinjskih barikada više ništa nije isto. Pitanje je samo kako energiju koja se tu rodila dalje usmjeravati kako bi se povratila normalnost u našem društvu.

Pomenuta tri skupa odabrana su kao najreprezentativnija, a nijesu bili jedini vid protesta protiv uništenja Crne Gore. Bilo je puno drugih i drugačijih okupljanja, performansa i aktivnosti koji su takođe urodili plodom. Jednako važan je bio i pritisak koji se na negatore crnogorskoga građanskoga identiteta vršio na društvenim mrežama i elektronskim medijima. Pomenimo samo smjenu negatora genocida u Srebrenici, bivšega ministra Leposavića, zahtijevanje otkaza iz javne uprave za sve mrzitelje muslimana iz redova crnogorske vlasti.

Ono što opozicija nije naučila iz ovih okupljanja jeste to što je dozvoljavala da se kondenzovana energija rasipa. I dalje zarobljen u sistemu mišljenja da će Evropa i Amerika riješiti crnogorsko pitanje, da Milo Đukanović ima tajni recept kako će se prevazići kriza i povratiti suverenističke snage, najveći dio opozicije se ponaša kao da je i dalje na vlasti. To što gotovo nikada nijesu bili u sadašnjoj situaciji uticalo je na odumiranje njihovog građanskog i buntovničkog instinkta.

Nastavi li se ovakva atrofija njihovog aktivizma i ako i dalje budu čekali „zapadne saveznike“ da se „iskrcaju“, lako mogu proći kao Čiča Draža sa svojom strategijom čekanja da se rat riješi na velikim frontovima. Iz 2021. godine mogli smo naučiti jedno – samo barikade rade! Trenutna Vlada se boji protesta! Zato je neophodno okupljanje svih opozicionih partija, organizacija, asocijacija i pojedinaca oko jedinstvene platforme zaštite Crne Gore. Ta platforma ne mora biti izborna, neka partije to same rješavaju i u to ne treba zalaziti, ali moraju se objediniti oko zajedničkih vrijednosti i nastupati zajedno u njihovoj odbrani. Sve suprotno od toga je gubljenje vremena i razvodnjavanje energije koju najviše koristi vlast.

Ping pong s inicijativama oko nepovjerenja vladi i čekanje na kolonijalnog upravnika Crne Gore Eskobara da riješi naš problem, dovešće nas u poziciju Bosne i Hercegovine. A nadati se u Dritana Abazovića da će uraditi manevar ka dobrobiti Crne Gore bilo bi jednako nadati se pokatoličenju Rusije. Kad god se nadate u Abazovića śetite se samo njegove čestitke policiji što nas je 5. septembra potrovala i prebila kao da smo teroristi. S takvima se bolja Crna Gora ne gradi.

„Mi nemamo avione, tenkove i kamione“ ali „želja nam je samo jedna / da fašista više nema.“

Puno zdravlja, sreće i protesta u novoj 2022. godini.