BELVEDER NEĆE PASTI: Srce Cetinja

Taj noćni poklič, to sad već čuveno – Belveder neće pasti – počelo je da odjekuje, ne samo Prijestonicom, već i Crnom Gorom. Kao što se već širi svuda slika ono dvoje maleckih, brat i sestra valjda, što zagrljeni stoje u majicama na kojima piše: ,,Ne možeš mi ništa… Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce…“

Ko su bili oni ljudi na Cetinju, u neđelju 12. septembra pod vedrim nebom, ona ,,šačica“ od deset i kusur hiljada na Dvorskom trgu i ulicama Grada?

Možda Sergej zna, zovite Sergeja, ili Zdravka, Dritana ili, možda, članove one nezvanične Vrhovne komande, malog Marka ili vojnu Oliveru; oni bi možda mogli znati, kad su već onako lasno 5. septembra rukovodili surovom policijskom operacijom.

Stvarno, jesu li ono u neđelju bili crnogorski teroristi, sve sa malom đecom u naručju ili u kolicima; plaćeni i podli ,,milogorci“ prerušeni u časne i sojske Crnogorce; ili je, možda, baš Anđe Kapičić bila tajni, dugo traženi, Porfirijev snajperista?

Muk vlasti najbolji je odgovor, kao i glave u pijesku njihove medijske posluge. Na Cetinju prije dva dana, kada nije bilo crnogorskih policajaca koji moraju da slušaju naredbu da napadaju narod, kada nije bilo gutanja suzavca zbog pancir-ustoličenja srpskog popa koji ne priznaje Crnogorce, viđelo se da postoji ona prava, gospodska Crna Gora. Mirna, postojana i odlučna.

Taj noćni poklič, to sad već čuveno – Belveder neće pasti – počelo je da odjekuje, ne samo Prijestonicom, već i Crnom Gorom. Kao i ona Merlinova pjesma o opsadiranom Sarajevu koju su pjevali na Cetinju: ,,Pucaj!/ Ne možeš mi ništa/ ja sam kao svemir velik/ pucaj topova trista/ ovo je srce čelik…“ I kao što se već širi slika ono dvoje maleckih, brat i sestra valjda, što zagrljeni stoje u majicama na kojima piše: ,,Ne možeš mi ništa… Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce…“

Belveder 4. i 5; Cetinje 12. septembra: Srce Cetinja, srce Crne Gore….

Mora da su, kad su viđeli onu rijeku ponosa i otresitosti, čelnici izvršne vlasti osjetili neku neprijatnu tjeskobu, nervozu u želucu kada su čuli onaj huk građana, baš kad su im čauši prenijeli lošu vijest – postoji i jača energija građanskog bunta. Mučnina i nervoza, kao kada znate da dolazi nešto što je neizbježno, a ne znate kad će i kako će se to desiti.

Džaba sad Abazovićeva izvinjenja Cetinjanima, džaba RTCG pokušava da sakrije realnost, bespredmetni su pozivi na informativne razgovore… Uzalud i hitni sastanci Krivokapića i parlamentarne većine. Sve su to očajnički pokušaji da se nekako, na brzinu, očisti obraz, da se zataškaju nezakonita naređenja policiji, da se zabašuri skandalozno ustupanje vojnog helikoptera a da se – obećanjima o ekspresnoj smjeni vrha Tužilaštva i popisu po svaku cijenu – obezbijedi podrška Demokratskog fronta i ulije nova snaga mišicama premijera i njegovog kabineta da bi opstali što duže u foteljama vlasti.

Vlada koja je ponizila Crnu Goru 5. septembra pokazala je da je marioneta Beograda, a njeni ministri tek lutke na koncu u predstavi koju režira Aleksandar Vučić. Sada se davi u sopstvenoj politici i traži podršku od svakoga, čak i od ,,omrznutog“ Demokratskog fronta.

Zauzvrat, spremni su da ispune sve što treba: i da nastave sa progonom građana, da organizuju popis po komandi DF-a. Čak i da potpišu Temeljni ugovor i priznaju, upišu u registar ako treba, da je kćerka Crkve Srbije na Cetinju, šest stotina godina starija od majke Crkve Srbije u Beogradu kojoj srpska država priznaje kontinuitet tek od 1836?!

Mora da je to mučno: sve za vlast, vlast ni za što!

Biće da su osjetili i opasnost. S razlogom. Jer, nije ovdje riječ o jednoj grešci vlasti, koja je – navodno zbog slobode vjeroispovijesti, a suštinski zbog interesa druge države – bila spremna da se 5. septembra kocka sa životima crnogorskih građana. Nije riječ ni o sramnim pokušajima opravdavanja policijske intervencije koji su se srušili poput domina, kada je ,,pao“ politički i medijski spin sa ,,molotovljevim koktelom“ ili priče o državnom udaru koju su sami negirali…

Mnogo je gore i tužnije za današnju Crnu Goru. Cetinjska dešavanja od 4. i 5. septembra ogolila su stvari: očigledni su dokaz da ova Vlada – koju je skrojila Srpska crkva u Manastiru Ostrog i koja zavisi od Demokratskog fronta kojim upravlja Beograd – ne može drugačiju politiku da vodi osim one koja znači – ponižavanje Crne Gore.

Tu ne pomaže medijsko spinovanje ni političko krečenje. Vlada Zdravka Krivokapića, kreirana u Ostrogu, ima jedan glavni zadatak, ako želi da opstane: da uvede Crnu Goru u ,,Srpski svet“. Što prije, po svaku cijenu. Gurajući brod vlasti u tom pravcu, samo hitaju ka sopstvenoj političkoj propasti. I ugrožavaju državu kojom upravljaju. Jer, imperijalni projekat ,,Srpskog sveta“ može uspjeti – samo ako crnogorska država izgubi identitet.

Je li to toliko teško shvatiti onima iz vlasti koji tvrde da su za građansku i evropsku Crnu Goru?