Besudna zemlja

Piše: Nebojša Redžić

Ne znam koliko je prosječan građanin Crne Gore u stanju da povezuje stvari i činjenice koje se dešavaju u ovoj zemlji čuda. Tek, kao neko čiji su preci iz Rovaca 1929. godine doselili u Vranešku dolinu, moram uprostiti stvari:

Zločin u bjelopoljskom selu Sokolac u kome su prije pet dana ubijeni brat i sestra Madžgalj, desio se nadomak naselja Tomaševo (nekad Šahovići).

Prije tačno 100 godina, u mjestu Šahovići, u državi zvanoj Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, u odmazdi, zbog ubijenog policijskog službenika Boška Boškovića, maskarirano je između 100 i 1.200 muslimana. Tačan broj ubijenih se ne zna jer istraga nikada nije sprovedena.

Očekivalo se da će ovo biti burna godina, jer su se bjelopoljski muslimani još prije deceniju znali oglasiti povodom zločina u Šahovićima i čak najavljivali pohod u te krajave. Zaustavili su ih tada političari. 

Vojska traga za Balijagićem

Nakon posljednjih parlamentarnih izbora, očekivalo se da nikad jača Bašnjačka stranka podsjeti na vijek ćutanja i skrivanja od javnosti da se u Vraneškoj dolini desila tragedija muslimanskog življa. No, vladajuća koalicija znala je kako da preduprijedi eventualne neugodnosti prilikom obilježavanja genocida u Šahovićima: Bošnjačkoj stranci je ponuđena vlast u zamjenu za ćutanje o neugodnim temama. Istina, BS je predala u skupštinsku proceduru Prijedlog rezolucije o genocidu u Šahovićima koju je inicirao Odbor za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima, na čijem su čelu reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat ef. Fejzić predsjednik i akademik Šerbo Rastoder potpredsjednik, ali se za sada sve zaustavilo na tome. 

Umjesto potomaka muslimana stradalih u pohodu velikosrpskih terorista na Vranešku dolinu, u njoj se našao samo jedan Alija. I to sa puškom. Odmetnik. Sa 38 godina robije. Neprihvaćen od sredine. Poput Stalonea u filmu Rambo, za koga nije bilo posla “ni na parkingu”. Pa je počeo da ubija.

Psihopata Alija Balijagić ukrao je pušku i krenuo da sprovodi strašni sud. Pravo u Vraneš. Tamo gdje svaka kuća ima arsenal oružja. Tamo gdje se još živi u 1992. godini. Tamo ljudi još nose maskirne uniforme, srbuju, četnikuju…tamo još ima živih stvorenja koja glasaju za SNP. I tamo nije neobično vidjeti naoružanog čovjeka. Tamo ni policija ne reaguje na prijavu da je neko viđen s puškom. Čuje se za njega tek kad puca. Kada stradaju nevini, dobri ljudi. 

U tom kraju, nekih pet kilometara od Tomaševa, četrnaestogodišnji Momčilo C. hladnokrvno je februara 1993. godine poubijao oca, majku, brata, babu i dvogodišnjeg sestrića, a onda presudio sebi. Momčilo tada nije morao da krade oružje. Dovoljno ga je, zahvaljujući ratovima 90-tih, bilo i u njegovoj kući.

U onoj žutoj crkvici iz kadrova TVCG povodom ubistva u Sokocu, kršten je moj otac. Naša kuća je četiri kilometra dalje. Prađed Šujo, oficir Crnogorske vojske, prijatelj kralja Nikole, tu je kupio imanje. Najljepše u tom kraju. Đed Đorđije bio je uzoran domaćin. Kada on počne da kosi, svi kose. Kada on počne da vadi krompir, svi krenu za njim. Otac mi je studirao u Novom Sadu, prva generacija na Poljoprivrednom fakultetu. Prvi inžinjer agronomije u tom kraju, koji se nikada nije pomirio sa životom na selu. Iako je nekada u tim krajevima – bilo nade.

Dok nastaje ovaj tekst (utorak, pred ponoć), Vraneška dolina ne spava. Caruje strah i zebnja. Ubica je na slobodi. Policija posustaje. Sve je manje ljudstva na terenu. Alija, kao da je u zemlju propao. Neko izopačen reći će da u tome ima neke božanske pravde: za koji dan će biti tačno 100 godina od noći kada su u cijeloj Vraneškoj dolini drhtali tadašnji njeni stanovnici – muslimani. Večeras su se stvari obrnule: večeras drhte Srbi. Od jednog čovjeka. Te 1924. godine, onih koji su ubijali, bilo je na stotine. Alija je sam. Izgleda da će pravoslavci imati više sreće, liše brata i sestre Madžgalj. 

Oprosti mi dragi čitaoče što sam doveo u vezu ova dva događaja. Ali, čudni su putevi božji. Točak istorije. Istorija koja se nekad ponavlja kao tragedija, a nekad kao farsa. I vječna tema ovih prostora: priča o (ne)odgovornosti policije.

Te 1924. godine tadašnji predstavnici bjelopoljske vlasti su ustvrdili da su Boška Boškovića ubili muslimanski komiti (pobunjenici) i pozvali na osvetu, odmah nakon sahrane, u trajanju od 24 sata koju žandarmerija neće sprječavati.

Za Balijagićem i danas tragaju policija, interventne jedinice, Specijalna antiteroristička jedinica (SAJ), Posebna jedinica policije (PJP), Granična policija, starješine iz svih Sektora UP koji rukovode i koordiniraju aktivnostima potrage, dronovi, helikopteri, psi tragači, Odred za posebne namjene, elitna specijalna jedinica VCG. Uzalud.

Ovo je priča koju je Milovan Đilas već ispričao: priča o besudnoj zemlji. Ostalo su varijacije na temu.