CETINJE: Brutalna policijska akcija ostavila teške posljedice

Ne mogu da spavam, ako i zaspim sanjam stalno te nemile scene. Ne mogu da se smirim. Stalno sam uznemirena sa osjećajima straha i beznađa. Bojim se. Ne mogu vjerovati da je „naša“ policija pucala na nas. Samo jedan osjećaj ostaje – osjećaj užasa – istakla je S. L.

Policijski službenici su prekoračili ovlašćenja, pokazali su neprofesionalan i odnos bez uvažavanja prema građanima koji su mirno stajali, u malim grupama i međusobno razgovarali. Stajala sam sa sestrom i na bilo koji način nas dvije nijesmo remetile javni red i mir, niti ometale policijske službenike, a nije nam pružena prilika da dostojanstveno i bezbjedno napuštimo skup na kojem je policija planirala da djeluje, iako su demonstranti mirni – navela je Podgoričanka (1967) T. M. u pritužbi Savjetu za građansku kontrolu rada policije na ponašanje organa reda na Cetinju 5. septembra.

Ona je prijavu dostavila uz stručnu pomoć Crnogorskog helsinškog odbora i građanskog aktiviste Aleksandra Saše Zekovića, a od Savjeta očekuje da provjeri da li je policija prema njoj postupala profesionalno, osnovano i zakonito i da li su joj akcijom povrijedili prava i ugrozili zdravlje.

Akcija bez najave

Napisala je da je na Cetinju, 5. septembra, oko 5 sati i 45 sati bila sa sestrom na trgu kada je krenula akcija policije.

– Śeđele smo u kafani „Napoli“. U jednom trenutku, iz čista mira, neočekivano, nastao je pakao. „Pucnjava“, kasnije smo saznali da su to bili zvuci ispaljenih suzavaca, gumenih metaka i šok bombi. Tog momenta, 20-ak sekundi poslije udisanja suzavca i ne śećam se još čega, u glavi sam osjetila jaki bol, toliko je bio nepodnošljiv da sam imala utisak kao da mi se raspada mozak. Oko 14.30 sati, pod nesnosnim bolovima, otišla sam u jedinicu Zavoda za hitnu medicinsku pomoć, odakle me upućuju u Dom zdravlja. Tamo sam dobila terapiju – navela je T. M. u prijavi.

Ona je dostavila i medicinsku dokumentaciju, objašnjavajući da je posljedice napada policije na mirne građane osjećala i danima kasnije, pa se 8. septembra javila Urgentnom centru Kliničkog centra zbog nesnosnih i konstantnih bolova.

– Nakon pregleda interniste upućuju me specijalisti u neurološku ambulantu đe mi je data terapija i urađen hitni skener glave. Dalja terapija je data putem patronažne službe, dokumentacija u prilogu – napisala je ona.

Ističe da još ima povremene, ali svakodnevne glavobolje, kao i noćne trzavice.

– Budim se sa jakim bolovima u glavi. U stresu sam, svakodnevno, reagujem na najmanji zvuk, pokret i imam „fiskove“ u glavi – napisala je T. M.

Naglasila je da je sigurna da stajanjem na trgu, na bilo koji način, nije prekršila nijedan pozitivan propis Crne Gore, niti pokazala nepristojno, nevaspitano i nehumano ponašanje prema bilo kome, posebno ne prema policijskim službenicima.

– Smatram da nije postojao osnov da se prema meni upotrijebi bilo koje sredstvo prinude – navela je T. M.

Gumena municija

Savjetu se obratila i Podgoričanka S. L. (1963), građanska aktivistkinja koja je 5. septembra ujutro, takođe, bila na Dvorskom trgu na Cetinju. Bila je sa drugaricom.

– Tek se počelo razdanjivati. Na trgu je bilo okupljenih građana, ne nešto puno, uglavnom su stajali u manjim grupama i razgovarali. Policija je ćutke stajala u kordonu. Sve je bilo mirno i ništa nije navodilo na neki eksces ili moguću upotrebu sile. Odjednom čule smo prasak ili pucanj, nijesam sigurna i počelo je komešanje ljudi i vika. Pa još detonacija. Viđela sam male metalne limenke iz kojih je kuljao dim. I počelo je da me jako nadražuje u grlu, oči su pekle i suzile. Baš jako. Bila sam u šoku i osjećala sam strah – napisala je ona u prijavi.

Dok je bježala prema ulici osjetila je bolove u nozi, ali prioritet je bio doći do zone gdje nije bilo dejstva suzavca. Zaustavile su se na Balšića pazaru gdje je vidjela da joj noga krvari.

– Oko nas je bilo puno ljudi koji su vikali, plakali i bježali, kao i nas dvije. Osjećaj beznađa je bio stravičan. Drugarica i još neki ljudi su mi pomogli da odem do bolnice. Policijski službenici nijesu pravili razliku između mirnih i nasilnih demonstranata i kad bi god viđeli nekog građanina ispalili bi suzavac iako nijesu pružali otpor, niti prijetili nasiljem, nego su pokušavali da dođu do doma zdravlja, svojih kuća ili automobila – opisala je doživljene scene S. L.

U bolnici je bila u dva navrata, jer nije odmah primijetila sve rane. Rekli su joj da su od gumenih metaka.

U prijavi je opisala i haos na cetinjskim ulicama.

– Detonacije, plač i povici. Policija je na svakom ćošku pucala, ispaljivala suzavce prema svima koji su se našli ispred njih. Bez ikakvog upozorenja, bez glasa. Suzavac je bio svuda, na ulicama, u parku, prema stadionu… Čule su se detonacije šok bombi – navela je ona.

Istakla je da je poslije svega obuzeo „stravičan osjećaj straha i nesigurnosti“, te da i dalje osjeća posljedice.

– Ne mogu da spavam, ako i zaspim sanjam stalno te nemile scene. Ne mogu da se smirim. Stalno sam uznemirena sa osjećajima straha i beznađa. Bojim se. Ne mogu vjerovati da je „naša“ policija pucala na nas. Samo jedan osjećaj ostaje – osjećaj užasa – istakla je S. L.

Kategorična je da policija nije imala razloga, niti opravdanja za upotrijebljena sredstva prinude prema njoj.

– Mirno sam stajala. Da mi je naređeno da napuštim skup ja bih to uradila. Dodatno, policijski službenici su viđeli da se građani udaljavaju, bježe sa trga. Zar im to nije bio profesionalni cilj – istakla je ona, uz zahtjev da se ispita da li je postupanje policije prema njoj bilo nužno, srazmjerno i opravdano i da li je zaslužila da je, dok se udaljavala sa trga, povrijede.

Savjet je u oba ova slučaja zatražio informacije od Uprave policije i podnio krivičnu prijavu Vrhovnom državnom tužilaštvu kako bi se provjerilo da li u postupanju policije ima bića bilo kojeg krivičnog djela ili prekršaja za koje se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti.