CETINJE I MUSLIMANSKA MAJKA: Cetinjska čast i Belveder – nikada neće pasti

Piše: Nebojša Redžić

Kada su početkom 90-tih dvojica bjelopoljskih muslimana pretučeni na Cetinju od policije Nikole Pejakovića zato što su došli na miting Liberalnog saveza, Slavko Perović, lider liberala, pozvao je ministra na dvoboj.

Da, dobro ste pročitali. Ponudio mu je dvoboj, oružjem koje sam odabere, jer je htio da odbrani čast dvojice momaka, čast Cetinja i svoju!

Dobijali su Cetinjani i oni koji misle kao oni batine od policije koja je nominalno bila crnogorska, a zapravo u službi druge države, u mnogo navrata: kako 1991. na prvoj proslavi Badnjeg dana, tako i marta 2007. kada su pokušali da poljube ćivot Svetog Petra Cetinjskog. I svih godina između. I svih godina poslije.

Nije se tu mnogo promijenilo: postupanje policije sa crnogorskim grbom na reveru, a Velikom Srbijom ili “srpskim svetom” u srcu, konstanta je od početka višepartizma. Bilo da je predvodio Pejaković, Veljović ili Sekulović.

Ali nije i neće biti konstanta Cetinja, a ni nacionalnih Crnogoraca, psovanje muslimanske majke. Ni srpske, ni bilo koje druge. Ili treće.

Shvatio je neko da se Cetinje oružjem, bajonetima, a ni suzavcem ne može pokoriti, pa se odlučio na niske udarce. Jer, sruši li se slika o Cetinju kao bastionu građanske, multivjerske Crne Gore, pašće i Cetinje.

Ipak, neće biti da mladić, koji je u zanosu otpora bezumlju vlasti ili pod uticajem nekih drugih motiva, pomenuo Dritanovu «muslimansku majku» ima na Cetinju istomišljenike. O, ne.

Uostalom, majka se u Crnoj Gori nije psovala do 1918. Ako bi neko i izgovorio ružnu riječ – a Crnogorci su to činili rijetko – psovka bi bila upućena ocu. Više kao simbolika etičnosti koja je opsovanom, po mišljenju onoga ko je izgovara –  «usađena» od oca. Pominjanje «mamice», «majke», «sestre» ili «deteta», seže iz perioda kada je identitetski atak na Crnu Goru dobio podršku u bajonetima. Kada je otpor, baš kao i danas, pitanje časti.

Crna Gora se može pokoriti i Cetinje može pasti, samo ako mu se uzme čast. Otuda tolika hajka u medijima, otuda potenciranje jučerašnjeg incidenta kojim se, moguće, želi skrenuti pažnja sa Dritanovog pokajanja upućenog Cetinjanima.

Naime, tek što je jesen pokazala svoje boje, a kod Abazovića se na tren probudila neka sjeta kao produkt griže savjesti, pojavio se instinkt pravdoljubivosti koji je imao dok je bio opozicionar. Moguće da je neko procijenio da je njegovo izvinjenje Cetinju bilo greška. Pa je požurio da ga zasjeni narativom da Cetinjani psuju muslimanske majke.

Jer, znaju oni da Cetinje nije samo metafora crnogorske časti i čojstva. Niti samo simbol otpora tuđinu. Cetinje je i Sašina i Zekova majka Devla, Cetinje je i djevojka sa barikada Hasiba iz Bijelog Polja, Cetinje je i Dritanova majka na koju je 90-tih, baš kao i na sve crnogorske muslimane i Albance, jurišala ista ona svijest sa kojom Abazović danas vodi državnu politiku. Protiv koje je Cetinje ustalo prvo.

Cetinje je grad koji je odreda osudio jučerašnji ispad. Koji zna da mu čast neće uzeti niko. U to je siguran, baš ko i u onu –da Belveder neće pasti. Nikada.