CETINJE, priča o izdaji: Ko si ti kada imaš svoju državu, a služiš interesima druge?

Piše: Nebojša Redžić

Bio je kraj aprila 1991. godine kada je na Cetinju održan sastanak šest predsjednika republika bivše SFRJ. Zbog huškačke stmosfere koja je napravljena na press konfrenciji u velikoj sali hotela “Grand”, posebno zbog odnosa prema hrvatskom predsjedniku Tuđmanu, bio je to jedan od dana kada sam se na početku karijere stidio što sam novinar.

No, prerano napuštanje sale Franja Tuđmana i kasniji napad na njegov automobil dok je preko Zabjela hitao ka aerodromu Golubovci, nije ono najgore što se tog cetinjskog dana desilo.

Kada sam sa kolegom i prijateljem Fahrudinom Radončićem, koji je tada iz Crne Gore pisao za zagrebački “Danas” napustio hotel i približio se njegovom automobilu parkiranom odmah kraj ulaza (zajedno smo stigli na Cetinje), dogodio se šok. Dok sam se držao za vrata Fahrovog renoa 4, primjetio sam da je samo na desetak metara od mene, u svoj “mercedes” ulazio Slobodan Milošević. Odjednom se začuo huk i odobravanje gomile ljudi koja je sve posmatrala sa pristojne distance. Siguran sam da ih je bilo više od hiljadu. Možda i dvije, ne znam. Priznajem, najprije sam mislio da su tu samo iz radoznalosti.

Uz njihove salve oduševljenja i klicanje “Slobo, Slobo”, otelo mi se iz grla gromoglasno : “Uaaa”. Zapravo, siguran sam da je Sloba to čuo, jer sam mu bio sasvim blizu. I nijesam odolio da mu kažem šta mislim o njegovoj politici, iako sam za to imao priliku i par sati ranije, u hotelu, dok smo zajedno čekali lift. Oni i ja, sami, u prizemlju pored lifta. A ja se pitao hoću li imati snage da ga ubijem ako ga dovoljno snažno udarim pesnicom?! Kunem se da je bilo tako.

Stajali smo, a ja sam – da sam bio odlučniji – mogao da spriječim rat u bivšoj SFRJ. No, već nekoliko trenutaka kasnije, pored nas je stalo njegovo obezbjeđenje i odustao sam od nauma.

Par dana kasnije, u nedjeljniku “Danas”, Fahro je napisao da je dio stanovnika Cetinja “oduševljeno klicao Miloševiću, a samo je jedan momak izrazio protivljenje i glasno vikao Uaa…”

Od toga dana, mnogo puta sam pitao Cetinjane ko su bili ti ljudi koji su tako razdragano pozdravili Miloševića? Odgovor bi obično bio da su to doseljenici sa sjevera koji rade u Obodu, Košuti, Tari, Bojani… firmama koje su tih dana počele da se gase.

Dilema o homogenosti grada

Od toga dana, kod mene se nijesu primali hvalospjevi mojih političkih istomišljenika da je Cetinje kompaktan, politički jednobrazan grad u kome će naša ideja suverene i slobodne Crne Gore uvijek imati nepodijeljenu podršku. Iako je pojavno djelovalo da su na Cetinju baš svi Slavkovi ili neki manje “tvrdi” Crnogorci.

Antiratni miting na Cetinju, 1.februar 1991.

Čak sam imao običaj da u tim vremenima u Prijestonici razgovaram sa djecom mojih prijatelja koja su bila školskog uzrasta. Govorili su mi da su baš svi liberali, a ako se pojavi neko dijete koje se drugačije deklariše, svi ga “dignu na sprdnju”.

Nedjeljni lokalni izbori i činjenica da je 22% od izašlih Cetinjana ( ili, 12% stanovništva tog grada) glasalo za stranke koje su pokrovitelji gušenja Cetinja u oblacima suzavca 5. septembra ove godine, ponovo me navela na razmišljanje o političkoj homogenosti toga grada.

Neko će reći da “u svakom žitu ima kukolja”. Takvima obično odgovorim pitanjem: S kojim pravom uopšte tražiš da na Cetinju bude 100% nacionalnih Crnogoraca, kada nam je država nacionalno raznorodna, a u pojedinim sjevernim opštinama i Herceg Novom čak kompaktnija u svom srpstvu?

Uostalom, u prvim godinama višestranačja, Cetinje jeste ustalo i masovno istaklo zahtjev da Crna Gora bude nezavisna, svoja i dostojna vjekova u kojima su se naši preci borili za slobodu. Cetinje jeste bilo i antiratno i antifašističko. Cetinje je ustalo i kada je trebalo odbraniti pravo i čast Crne Gore u vrijeme ex Yu ratova i kada je 1999. Milošević postavio topove sa cijevima uperenim ka gradu i mnogo puta kada je to bilo potrebno.

Ali, na Cetinju je uvijek bilo desetak procenata onih koji su glasali SNP. Na Cetinju je na lokalnom nivou redovno pobjeđivao jedinstveni DPS koji je bio uglavnom prosrpski. Čak je i na referendumu o nezavisnosti 2006. godine, 13,5% cetinjskih glasača reklo NE nezavisnosti svoje države.

Jesu li preostali sudionici toga vremena i njihova djeca oni koji su prije dva dana podarili 2000 glasova Uri i Demokratama? I znaju li da se ovdje ne radi o tek pukom drugačijem viđenju političkih odnosa, nego o podršci ili protivljenju agresiji na njihov grad?

Prezrenje kao moralna sankcija

Koji, dakle, poriv tjera nekoga ko je stanovnik Prijestonice, koga okružuju ljudi ponosni što su čuvari zaostavštine svojih predaka, iskonski Crnogorci, branitelji njegoševske Crne Gore (ma šta to značilo) – da budu drugačiji, da im političko opredjeljenje bude oprečno, da kontriraju većini?

Naravno da je to njihovo ljudsko, političko i svako drugo pravo. Vjerovatno da ni većina Cetinjana ne bi bila oduševljena kada bi znali da su stoprocentno jedinstveni, uniformni i složni u istom razmišljanju o državnim i nacionalnim interesima. Ali, teško je ne zapitati se jesu li se i drugačijemisleći gušili u dimu suzavca 5. septembra, je li i njima bilo zabranjeno da toga dana prođu pored “napujdanih” policajaca, je li im smetalo što je njihov grad targetiran da plati za sve frustracije činbenika nove vlasti i njihovu neutoljivu mržnju prema svemu crnogorskom?

Poklon URA-e i Demokrata Cetinju

Naravno, ne treba imati iluziju da i među cetinjskim suverenistima cvjetaju ruže kada je u pitanju poimanje onoga što je najbolje za njihov grad i državu. O, ne. Iznenadili bi se neupućeni koliko tu ima međusobnih trvenja i animoziteta. Koliko je tu izražen problem “malih razlika”. Jer, teško je ne priznati da DPS-ovci ne podnose bučne pristalice Stare garde, a ovi njih još manje. Ili ne znati da lokalni SDP nije u velikoj ljubavi sa lokalnim DPS-om. I tako dalje.

Ali, u jednoj stvari, URA je u pravu. Njihov rezultat je zaista odličan, budući da su prošli golgotu. Ponižavali smo ih, vrijeđali, etiketirli, nipodaštavali, satirali. I to je zaista bilo tako.

Jer, nije njima lako nositi pečat izdajnika. Posebno ne na Cetinju, gdje svaki kamen piše legendu o stvarnju i opstajanju jedne male, ponosne države.  A upravo su URA i Demokrate bili oni koji su takvo Cetinje i takve njegove stanovnike izdali, pokušali ubiti njihovu dušu, identitetski ih obezličiti i prinijeti na oltar svojoj sivoj eminenciji i finansijeru Aleksandru Vučiću. Uprkos svemu, oni su opstali, ostali dosljedni u svojoj izdaji i naizgled nimalo postiđeni što znaju da su oni koji ih nazivaju najgorim od svih crnogorskih epiteta – u pravu.

Ako otvorite sveznajuću Vikipediju, naći ćete ovo: “Izdaja u najširem smislu predstavlja svaku zloupotrebu povjerenja, odnosno svjesno i potajno djelovanje na štetu osobe odnosno društvene grupe ili organizacije kojoj pripada (porodica, kompanija, politička stranka, država) ili prema kojoj postoji moralna ili zakonska obaveza odanosti. U užem smislu se taj izraz prije svega koristi u politici za sve oblike povrede odanosti prema organizaciji čiji je neko član. U tom smislu se najčešće koristi izraz izdajnik za počinitelja izdaje. U najužem smislu kao povredu odanosti državi. U najužem smislu izdaja se tretira kao specifično krivično djelo, i to najčešće najgore, te su za njega u pravilu predviđene najstrože kazne. Najteži oblici takve izdaje su u nekim zakonodavstvima poznati kao veleizdaja.”

Moglo bi se do zore nabrajati šta je sve opredijelilo stanovnike Cetinja koje krasi “kolektivni duh” kojima je napadnuta svetinja kakva je država, da takve etiketiraju kao izdajnike. Ipak, u izbornoj noći, kod Ure – ni trunke srama. Naprotiv. Čak su u istom trenutku dok su njihovi tradicionalni koalicioni partneri u Mojkovcu skandirali ratnom zločincu, počeli da kliču: “E viva Montenegro”. I svojom besramnošću uspjeli da postide čak i junake modernog doba sa Belvedera. Valjda su se oni, ali samo na tren – stidjeli u njihovo ime.

Događaj za istoriju i ponos – Belveder, 4. i 5. septembar 2021.

Onoga momenta kada su akteri Urinog ispraznog slavlja shvatili da jedino čemu mogu da se raduju jeste činjenica da im grad nije izrekao moralnu sankciju u vidu gađanja jajima, ili podizanja zida srama ispred njihovih prostorija, vjerovatno su zaćutali i skrušeno otpuzali svojim domovima.

Jer, jedini koji su na Cetinju gori od funkcionera Ure i Demokrata, jesu njihovi glasači. Sluge Srpskog sveta. Šuška se da su neki od njih dobili novac za glas. Čak, takvi mogu imati pred sobom i neko opravdanje, jer vremena su teška, a 400 ili 500 eura nije malo.

Teret svijesti da su izdajnici za sada se najbolje oličava u njihovoj šutnji ili činjenici da poput njihovog ljubljenog mitropolita Crkve Srbije, ne smiju prošetati ulicama Cetinja. A od prezrenja i uperenog prsta dok hodaju nekim sporednom sokakom, nema veće sankcije, ni teže kazne.