CRNA GORA I 13. JUL: Da li smo zaboravili kojem su se zlu naši preci suprotstavljali?

Četnički vojvoda Andrija Mandić dodijelio je Trinaestojulsku nagradu dvojici laureata, odnosno dvojici zaslužnih lica iz litijaških udarničkih brigada, od kojih mu je jedan i prijatelj. U ovoj rečenici sadržana je sva pogubnost aktuelne crnogorske stvarnosti, svo zlo koje živimo i kojemu se ne vidi kraj.

Ne tako davno, 13. jul se u nas slavio kao datum opštenarodnog ustanka, naravno i kao dan kada je Crna Gora 1878. godine međunarodno priznata na Berlinskom kongresu. Današnji 13. jul, pretvoren je u praznik koji slavi istorijski revizionizam i pobjedu mita nad istinom.

Neko je u domaćem političkom diskursu poželio da, obesmišljavanjem 13. jula zaboravimo protiv koga su to naši preci ustali i kojem su se zlu suprotstavili. Jer kako drugačije posmatrati trenutak posrnuća jednog društva u kome sljedbenik najmračnije ideologije iz Drugog svjetskog rata nagrađuje neke ljude koji bi, po prirodi stvari, trebalo da budu – a nijesu – najbolji među najboljima.

Umjesto nagrađivanja najboljih, dodjela Trinaestojulske nagrade izgledala je kao dijagnoza današnje Crne Gore u kojoj najznačajnije priznanje jednog društva, dobijaju sljedbenici neočetništva i otrovnog velikosrpstva bliski najdekadentnijim segmentima trenutne vlasti. Njihov umjetnički opus je prekrižena nula, knjiga za koju je jedan od njih nagrađen po svemu sudeći i ne postoji, a kada se društvo pobuni protiv očiglednog nepotizma i bezakonja, onda se pozivaju na „ugroženo srpstvo“.

Revizinoističko divljanje

Postala je notorna činjenica da su Crnogorci u ovogodišnjem obilježavanju Dana državnosti suočeni sa ozbiljnom isporukom uvreda i ponižavanja od strane trenutne vladajuće većine. Revizionističko divljanje prosrpskih i proruskih političara uhljebljenih u vlasti se može smatrati prioritetnim projektom njihovog programa djelovanja.

Poseban red zanimljivosti uredno obezbjeđuje upravo predsjednik Skupštine Andrija Mandić ponudom svojih „pomiriteljskih sadržaja“ koji garantuju isključivo produbljivanje podjela i potpisuju dodatne i nepomirljive razlike između stvarnih državnih interesa i rada na terenu koji kreiraju političari srpskih nacionalističkih stranaka raspoređenih na vodećim državnim položajima. Svi glavni akteri trenutne vlasti su podređeni Mandiću, a samim tim i njegovom beogradskom nalogodavcu. I blagajni iza koje stoji srpski autokrata Aleksandar Vučić.

Uz ove doajene destabilizacije crnogorske države se neprikosnoveno ističe i učinak srpske crkve, kao krovne organizacije profitera novouspostavljenog poretka u Crnoj Gori. Ostvareni građevinski dometi ove navodne religijske zajednice su nepobitan dokaz materijalne isplativosti njihovog važećeg političkog angažmana.

Demagoška trabunjanja

Ali ne pripadaju sve zasluge za degradaciju trinaestojulskih vrijednosti samo Mandiću. Za naročitu uvrijedljivost povodom ovogodišnjeg Dana državnosti pobrinuo se niko drugi do predsjednik države Jakov Milatović.

Na njegovoj populističkoj poruci, nešto o rađanju luče slobode i obasjavanju puta, vjerovatno bi mu pozavidio svaki skromnije obrazovani član Centralnog komiteta KPJ s početka osamdesetih godina prošlog vijeka i vremena kada su demagoška trabunjanja probijala sve plafone intelektualne izdržljivosti svakog iole slobodomislećeg bića.

O premijeru Milojku Spajiću, te njegovim rijetkim eskivažnim sposobnostima, ionako je gotovo sve rečeno. Ili je dovoljno dodati uputstvo za zvanično saopštenje – potraga je u toku. Niđe ga nema. A ovo shvatite kako god hoćete…

Sve ovo ide u prilog činjenici da je Crna Gora danas nisko, da niže taško može biti. Nije, naravno, problem u činjenici da je jedna politička garnutura zamijenila drugu. Ovdje se, umjesto o politici, radi o stanju svijesti čitavog jednog društva gdje je retrogradna ideologija zavladala svjetinom koja je, suprotno zdravom razumu, pristala da bude produkt svega onoga čemu se suprotstavila antifašistička Evropa i ista takva Crna Gora.

Jer, tu više nema okolišanja: Crnom Gorom danas vladaju sljedbenici ideologije Draže Mihailovića, od Crne Gore 13. jula nije ostalo ništa do vapaj usamljenih i od svih ostavljenih patriota kojima je sve jasno, osim činjenice da ovovremena Evropa, sklona svim vrstama izopačenosti i devijacija, ćuti na činjenicu da je jedna NATO država i kandidat za EU – okupirana i asimilovana.

U takvoj Crnoj Gori, ni njen najveći praznik 13. jul ne može više biti ono što je bio. Cilj vladajuće većine je da ga obesmisle, izbrišu iz kolektivnog sjećanja i svedu na folklornu odrednicu na koju se gleda sa podsmijehom i nipodaštavanjem.

Neslućene razmjere revizionizma

U takvom ambijentu osnovana je pretpostavka da će trend prosrpskog revizionizma u skorijoj budućnosti dostizati neslućene razmjere. Uostalom, već sada svaki pošteni lažov i mitoman može samo da im pozavidi na plasiranom iživljavanju nad činjenicama.

I nikako da oproste Crnogorcima što je sticanje nezavisnosti Crne Gore sa Berlinskog kongresa 13. jula 1878. godine bilo nesporno. O tom istorijskom luksuzu, pak, današnji srpski ispravljači istorije mogu samo da sanjaju.

Na kraju, koliko god uvaljivali srpske nacionaliste u 13. jul 1941. godine i crnogorski oslobodilački pokret početkom Drugog svjetskog rata, za uspomenu im ostaje samo niz nepobitnih dokaza o saradnji četnika i srpske crkve sa fašističkim okupatorima, kao i materijalne potvrde o počinjenim zločinima koje nikako da izbrišu, precrtaju, nekako sakriju i sklone.

Zbog svega ovoga nužno je da hibernaciji nacionalnih Crnogoraca uskoro dođe kraj, jer samo oni mogu svjedočiti istorijskim istinama, oduprijeti se mamonu povampirenog neočetništva koji je otvorio čeljusti i želi da proguta sve istorijske istine i pretvori ih u mrak revizionizma.

Crnogorci su stvorili ovu zemlju, vjekovima je branili i odbranili, ginuli za slobodu i opstojnost, dali su smisao, istoriju i neponovljivu kulturu. Za ponos je to što smo stvorili državu u kojoj mogu živjeti svi, da ne moraju da nas vole, ali moraju da nas poštuju. Jer Crna Gora je bila, jeste i biće, a preživjeće i ovo iskušenje koje je samo trenutak u očima istorije.

I ostaće Crna Gora – vječna!