Naslov ove kolumne je izreka iz knjige „Čovjek i tehnika“ Osvalda Špenglera objavljene 1931. godine, u kojoj on određuje tehniku kao borbu, ne kao oruđe. Berđajev u svom članku „Čovjek i mašina“ komentarišući taj stav kaže da je tehnika uvijek oruđe a ne cilj, i da nema tehničkih ciljeva života i da se ciljevi života uvijek nalaze u oblasti duha.
Razvijena tehnika medija omogućila je Gebelsu da razvije do tada neviđenu propagandu i fašizuje gotovo u cjelosti Njemce, naciju sjajnih filosofa, pjesnika, pisaca, teologa i naučnika. Duče je to nešto ranije izveo na osnovi nacionalromantičnog resentimana moćnoga Rima.
TEHLOLOGIJA I IDEOLOGIJA
U osnovi svih tih priča bila je borba za prevlast svoje tehnike i osvajanje tržišta i resursa. I nastao je rat do tada neviđenih razmjera, brutalnosti i zvjerstava.
Naravno, zvjerstava je bilo uvijek u istoriji ali je vojna tehnika i neljudska ideologija omogućila do tada nevjerovatnu produktivnost na polju zvjerstava. Nije ova ideologija zaživjela samo u pomenute dvije zemlje, nego je bila prisutna i u Francuskoj i Velikoj Britaniji i Baltičkim zemljama, Španiji i Japanu, čak i u SAD, i u gotovo svim osvojenim zemljama u vidu kvislinških prirepaka.
Danas su medijske tehnike neuporedivo bolje i omogućavaju svakom ludaku pristup do svih ludaka svijeta i omogućavaju neviđenu propagandu i indoktrinaciju mediokritetskih konzumerističkih masa i neukih umova, tako da izbori gube demokratski smisao.
Umom i duhom u potpunosti vladaju političari i gurui koji preko mreža optimističkim i opsjenarskim nastupima, punim lažnog sjaja i lažnih ideja hipnotišu mase. Baš poput sisatih i guzatih influenserki čije su labrnje i naprijed pomenuti organi vještački i puni botoksa i silikona. I stalna priča o prosperitetu i neviđenim uživanjima u neoliberalnom raju.
Stvari drugačije stoje, događa se destrukcija ljudskog duha i morala, a vrlo vjerovatnim se čini novi svjetski sukob oko prethodno iznesenih tehnoloških i privrednih ciljeva.
Nema više ni velikih političkih lidera od integriteta i vizije i sve češće isplivavaju autoritarni lunatici poput imperatora s kraja Rimske imperije. Doveli smo planetu i život na njoj u pitanje i ekološka bomba otkucava. Velike naučne umove koji upozoravaju i nude rješenja diskvalifikuju pomenuti lunatici. Totalno je nepopularna utemeljenost i objektivnost jer kvari sliku raja. Zato je širenje optimizma kukavičluk pred nastupajućom ljudskom dekadencijom, krahom duha i morala i uništenjem treće planete od Sunca.
Foto:Stevo Vasiljević
Malo je toga što mi kao malo društvo i država možemo učiniti oko gore iznesenih problema, ali možemo prestati sa iluzionističkim optimističkim ubjeđenjima oko rješenja naših problema. To je oportunistički kukavičluk i ne vodi rješenjima, već treba iskreno i duboko razmotriti našu situaciju iz koje nema lakih izlaza i probati pronaći najmanje traumatična realna rješenja.
ILUZIJE
Pri tome mislim da je rješenje opstanak suverene, demokratske, građanske multivjerske i multikulturalne sekularne Crne Gore. Biće teško i u startu moramo odstraniti neke iluzije.
Prvo: našu opčinjenost slavnom i junačnom prošlošću koja nam automatski donosi prava. Da ali traži da budemo junačni kao preci i podnesemo žrtve kakve su oni podnosili. Čak i ako budemo takvi postoji mogućnost da nas precrtaju velike sile kao 1918. godine i uruče nekome ko im je geostrateški bitniji. Treba i kritički razmišljati o toj našoj istoriji, koja nije bila baš takva kako je o njoj pjevano, i imala je i svoje mane i greške. Ne zato da bi se umilili našim negatorima u ovom pseudo-demokratskom raju, nego da ih ne bi ponovo činili i plaćali njihove posljedice.
Drugo: naša iluzija o EU kao blagoslovenom demokratskom Edenu čijim se proklamovanim čarima treba bezrezervno prepustiti, i da su sva naša rješenja u ulasku u Eden. Ne zaboravimo da se EU još uvijek kaje zbog masovnog prijema bivših članica Varšavskog pakta, koje je u članstvo primila u delirijumu svoje slave i svoga privrednog i geostrateškog maksimuma, i koje je sada izluđuju svojim protivljenjem kod konsenzualnog donošenja za nju bitnih odluka.
Stoga moramo biti svjesni da EU ni u ludilu neće primiti šest preostalih balkanoidnih problematičnih državnih tvorevina jer bi ugrozila većinu u odlučivanju.
Shodno tome, treba znati da EU učestvuje u utapanju BiH, Crne Gore, Kosova i Sjeverne Makedonije u Srbiju, Albaniju i Hrvatsku i možda Bugarsku koja je diskvalifikovala Makedoniju iz pridruživanja. Ne treba imati iluziju da zemlje predvodnice EU nemaju tačnu sliku o prirodi režima u Srbiji i njegovih apetita u regionu.
Treće: lažna je optimistička floskula o rješenju u dogovaranju sa nekim ko ne priznaje da postojiš i čija je ideja vodilja nestajanje nas i naše državne tvorevine nasilnim metodama. Zaboravljamo li da smo već u ovom trenutku medijska i obavještajno-bezbjednosna kolonija Srbije. I da se čak i lokalni izbori ne mogu izvesti bez otvorenih nekontrolisanih upada srpskih obavještajnih snaga i kriminalnih propagandističkih grupa sa prljavim novcem. Ni religiozni obredi ne mogu više bez „kobri“ BIA-e i fašisoidnih navijačko-kriminalnih falangi. Kamoli popis stanovništva, donošenje zakona o državljanstu kojim bi doveli bar sto ili dvjesta hiljada glasača iz Srbije i obesmislili svake izbore. I, naravno, Crkva Srbije kao klerošovinistički trojanski konj velikosrpske hegemonističke politike. No o tome na kraju.
Četvrto: provincijsko mudrolijaško politikantstvo naše dosadašnje suverenističke vlasti kojim su pokušavali varati EU vašarskim trikovima i uspjeli prevariti svoje građane u pogledu korupcije klijentelizma i enormnog bogaćenja i stvaranja brutalnih socijalnih razlika. Poseban slučaj je kadrovska politika forsiranja poslušnih prosječnjaka. I sad, kad su izgubili, pokušavaju da barjače ispred nas bez ikakvih realnih zasluga u našoj pobuni.
Pustahija
I pored svega, svi mi suverenisti moramo ostati jedinstveni ili propasti. Ali, kad pobijedimo moramo se ozbiljno porefenati.
IMPERIJALNA CRKVA
E sad o imperijalnoj Crkvi Srbije. Prije toga nešto o opštim tendencijama u hrišćanstvu.
U svom kapitalnom djelu „Propast zapada“ izdatom 1918. godine, u jednoj fusnoti Špengler kaže: „U to vrijeme (misli se na početak nove ere i pojavu Hrista – p.a.), između mase zahtjevnih sinkretističkih bogova pojavio se Njegov divan lik koji je nudio spasenje. Za uzvrat nije tražio gotovo ništa osim ljubavi za bližnje i praštanje. Za dvije hiljade godina hrišćanstva, hrišćanska crkva je njegov divni nauk pretvorila u – svoj nauk o njemu“.
Ruski filosof i teolog Vladimir Solovjov nešto ranije pri kraju 19. vijeka tvrdi: „Kažem da su oni koji danas odbacuju religiju u pravu zato što je današnje stanje religije takvo da ona sama izaziva odbacivanje, a izaziva ga zato što u stvarnosti nije ono što bi trebala da bude“.
Danas je katolička crkva suočena sa masovnim odlivom vjernika zbog pedofilije sveštenstva u dugom vremenskom periodu i drugih grijehova i opačina. Opada, takođe, broj vjernika u gotovo svim crkvama reformacije.
Samo Ruska crkva i Crkva Srbije bilježe rekordne prilive i povjerenje vjernika. Ili se u tim zemljama ponovo pojavio Mesaja ili je stvar političke prirode, tj. učvršćivanje režima sa hegemonističkim namjerama koji šalju crkvu u prethodnicu kao instrument svoje meke moći. Tako je došlo do vulgarne klerikalizacije našeg društva i neviđene politizacije crkve, čak do nivoa da crkva sastavlja vladu u manastiru od fanatizovanih stranaka i koalicija i utiče na gotovo sve njene odluke nakon toga.
JERES ETNOFILETIZMA
Crkva Srbije je jeretička jer je etnofiletistička svetosavska a ne Hristova, ili možda jeste ali tek iz druge ruke. Od dvije hiljade godina hrišćanstva ona baštini samo nekoliko decenija života Svetoga Save i ne baš neku teološku baštinu, i svetorodnu lozu Nemanjića koji su ubijali jedni druge i oči vadili zbog vlasti, i od kojih su barem dvojica bili katolici.
I onda vjekovi ropstva i ukidanja do pred kraj devetnaestog vijeka… I onda od 1918. nasilna teritorijalna ekspanzija i prisajedinjenje naše i nekoliko drugih autokefalnih mitropolija i od tridesetih godina 20. vijeka eksplozija svetosavske fašisoidne teologije čiji su teolozi poput Nikolaja Velimirovića bili nosioci Hitlerovog gvozdenog krsta. Izuzimajući jedan časni dio klira, Crkva Srbije je imala istaknutu kvislinšku i zločinačku ulogu u Drugom svjetskom ratu. Takođe i u nedavnim ratovima prilikom raspada Jugoslavije. Mnogi popovi koljači su besramno proglašeni svecima.
Sve ovo zna i EU i ne smeta joj od takve crkve nametnuta teokratija u zemlji predvodnici integracija u regionu. Ipak, pretpostavljam da je jedan dio iskrenih i časnih vjernika obmanut i zaveden.
PRAVO HRIŠĆANSTVO
Stoga, pošto ćemo u najgorem slučaju možda stupiti i u sukobe, želim im citatima ruskog filosofa i teologa Solovjova predočiti kako izgleda pravo hrišćanstvo. Zašto Solovjova? Zato što je Rus a oni su maniti za njima i zato što su se njegovom filosofijom i teološkim razmatranjima nadahnjivali Dostojevski, Tolstoj, Bulgakov i mnogi drugi.
„Pojam nužnosti u širem smislu, a nema nikakvog razloga da ga shvatimo usko, ni najmanje ne isključuje slobodu. Sloboda je samo jedan od oblika nužnosti. Za Boga je, na primjer, nužno da sve voli i da u tvorevini ostvaruje vječnu ideju dobra. Bog ne može da bude neprijatelj, u Bogu ne može biti mržnje: ljubav, um i sloboda su za Boga nužni. Moramo reći da je za Boga sloboda nužna i već nam to pokazuje da sloboda ne može biti pojam koji logički apsolutno isključuje pojam nužnosti“, kaže Solovjov.
Ovo vam govori da ste slobodni, da ne morate klečati i tjerati đecu da puzaju, niti da ljubite sveštenike u ruku i skute. Vi ste svi braća u Hristu i ne zovite popa – oče. Samo se Bogu priznaje očinstvo. I da je objava u knjigama a ne iz glave priprostog klera.
„Volja Božija mora biti zakon za čovjeka i norma za čovjekovu volju ne kao priznata samovolja, već kao spoznato dobro. Na tom unutrašnjem odnosu postojaće novi zavjet između Boga i čovječanstva, novi bogočovječanski poredak … Taj novi bogočovječanski zavjet zasnovan na unutrašnjem zakonu ljubavi, mora biti slobodan od svake isključivosti: ovdje više ne može biti mjesta za samovoljni izbor i osuđivanje ličnosti i naroda – novi unutrašnji zavjet jeste vaseljenski zavjet, koji uzdiže cjelokupno čovječanstvo, a kroz njega, i svu prirodu“, objašnjava filozof.
Znači; nema priznavanja i ne priznavanja naroda zavjet je vaseljenski a ne srpski.
„U iskušenje religioznog vlastoljublja pao je dio crkve predvođen rimskom hijerarhijomi povukao za sobom većinu zapadnog čovječanstva u prvom velikom periodu njegovog istorijskog života – u srednjem vijeku. Suštinska laž ovog puta sadržana je u onom skrivenom bezvjerju, koje leži u njegovom korjenu. Zaista, ako stvarno vjerujemo u istinu Hristovu, onda moramo pretpostaviti da je ona jača od zla koje caruje u svijetu i da može sama, vlastitom duhovnom i moralnom snagom, da pokori zlo i da ga privede dobru; pretpostaviti, pak, da istina Hristova, tj. istina vječne ljubavi i apsolutnog dobra, ima potrebu za njoj tuđim i čak direktno suprotnim sredstvima nasilja i obmane, kako bi se ostvarila, znači priznati da je ova istina nemoćna, da je zlo jače od dobra, znači ne vjerovati u dobro, ne vjerovati u Boga… Tako je u jezuitizmu – tom krajnjem i najčistijem izrazu rimsko-katoličkog principa glavni pokretački princip upravo – vlastoljublje, a ne hrišćanska revnost, narodi se ne pokoravaju Hristu, već crkvenoj vlasti; od njih se ne traži stvarno ispovijedanje hrišćanske vjere, – dovoljno je da priznaju papu i potčine se crkvenim vlastima.“
O ne, nemojte da slavite sada. Solovjov je ovo naveo samo kao eklatantan primjer crkvenog militarizma. Bio je on svjesan i velikog zla učinjenog od strane istočne crkve, nakon Nikejskog sabora nad pripadnicima monofizitskih sekti. On je bio ekumenista.
Ovo znači: ne ustoličavajte se uz mitraljeze i helikoptere i širite vjeru ljubavlju, i ne blagosiljajte i ne slavite izvršioce zla nad ljudima drugih naroda.
