Da Crna Gora bude država Crnogoraca i ostalih građana

Piše: Nebojša Redžić

Kad se srpske duše spoje, kao onomad na Vili Gorica, sve je moguće. Pa i promijeniti Ustav običnim klikom. Recimo, označiš član 40 Nikoljdanskog Ustava iz 1905. klinkeš na delete i eto ga. Nema više istorijske činjenice koja već stoljeće i kusur bode oči svakom poštenom Srbinu koji se oduvijek pitao zbog čega su „srpske države“ Srbija i Crna Gora morale biti posebne i kako to da se već nijesu ujedinile u jednu. Da jesu, ono što je zapisano u Ustavu najvećeg Srbina od svih Petrovića, tada knjaza, Nikole, bilo bi vjerovatno označeno kao greška i već odavno revidirano. Pardon, revidovano. A glasilo je ovako:

“Državna vjera u Crnoj Gori je istočno-pravoslavna. Crnogorska crkva je autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno-pravoslavnom Vaseljenskom Crkvom. Sve ostale priznate vjeroispovijesti slobodne su u Crnoj Gori.”

Kada su vidjeli kako je to lagan posao, promijeniti taj Ustav i upodobiti ga vremenu i svojim političkim potrebama, crnogorski Srbi okupljeni u Vili Gorica povodom obilježavanja 120 godina od donošenja Ustava za Knjaževinu Crnu Goru, nijesu se zaustavili samo na negiranju autokefalnosti Crnogorske crkve.

Sada bi da upodobe jezik i da tako pokažu kako je politička moć koju trenutno imaju, iznad svakog Ustava. Bilo da ga je pisao knjaz Nikola ili Ranko Krivokapić.

Joanikije i Mandić: Sanjaju promjenu Ustava

“Sadašnji Ustav donešen od strane jedne parlamentarne većine ne označava realno stanje u našoj zemlji. Postoji veliki broj elemenata sadašnjeg Ustava koji su zreli da se upodobe sa sadašnjicom, a posebno želim da istaknem status srpskog jezika”, rekao je Mandić.

I u pravu je. Hajdemo da upodobimo dva detalja.

Prvi neka bude status srpskog jezika. Razlika između onih koji govore srpskim i onih drugih, koji govore crnogorskim je nepunih 9 odsto. Zato, neka i srpski bude službeni.

Ali, hajdemo da upodobimo i ustavnu odrednicu o tome da je Crna Gora nekakva “građanska država”. I to ne samo da je upodobimo sadašnjem vremenu, nego i vjekovima iza nas u kojima traje Crna Gora. Neka taj član budućeg Ustava glasi: “Crna Gora je država crnogorskog naroda i svih građana (naroda) koji u njoj žive”. Ako treba, dodati: “potpuno ravnopravno sa Crnogorcima”.

Aktuelni trenutak kaže da Crna Gora nije građanska država, nego je najbliža određenju da je “društvo naroda”. Uostalom, za takav model se zalaže i Andrija Mandić. A da bismo Crnu Goru označili kao državu crnogorskog i ostalih građana koji u njoj žive, uzmimo argument sa posljednjeg popisa stanovništva iz 2023. godine. To je isti argument koji koristi Mandić kada govori o potrebi da srpski jezik postane službeni.

Na popisu stanovništva, u rubrici nacionalnost, više od 41 odsto stanovnika izjasnili su se kao Crnogorci, a 32 odsto kao Srbi. Razlika – oko 9 odsto. Kao i kod jezika. Dakle, sa istim argumentom – da ih je više – Crnogorci mogu tražiti da se u Ustav unese odrednica da je Crna Gora država crnogorskog naroda, kao što Srbi traže da srpski bude službeni jezik.

Naravno, ovo nećete čuti od građanista iz aktuelne opozicije, ali ćete lako naći podatak da su, recimo, i Srbija i Hrvatska – države srpskog, odnosno hrvatskog naroda.

Ili, da dokaze o tome ne tražimo u susjedstvu. Dovoljno je pogledati Ustav Crne Gore iz 1992. godine, dakle onaj koji je prethodio aktuelnom. Taj Ustav, donešen je u vrijeme kada je Crna Gora, baš kao i danas, pod čizmom velikosrpske nemani bila poražena i ponižena. Ali, autori tog Ustava, iako velikosrbi, Dragan Šoć i Zoran Žižić, uz Miodraga Vukovića, nijesu zaboravili da, još u preambuli, unesu odredbu da se Ustav donosi: “na osnovu istorijskog prava crnogorskog naroda na sopstvenu državu stečenog u vjekovnim borbama za slobodu”.

U tom je Ustavu srpski jezik, baš kao i 2007. godine normiran kao jezik “u službenoj upotrebi”, ali je označen kao jedini.

Pa, hajdemo onda da stvari postavimo ovako: neka Crna Gora nakon promjena Ustava koje će uslijediti bude nacionalna država Crnogoraca (i drugih naroda), a neka službeni jezik, uz crnogorski, bude i srpski.

Bez obzira na činjenicu što, recimo, srpski jezik ni u Srbiji nije službeni, nego se u Ustavu Srbije označava kao jezik “u službenoj upotrebi”.

Uostalom, ako ćemo pošteno, od donošenja Ustava 2007. godine, crnogorski jezik u praksi, nikada nije ni bio službeni. Već 2011. godine obesmišljen je političkim dogovorom tadašnjeg premijera Igora Lukšića, te opozicionara Andrije Mandića, Nebojše Medojevića i Srđana Milića (SNP). Tada je, kontra Ustavu i zdravom razumu, odlučeno da se crnogorskom jeziku dodaju nekakve crtice i donje crte, pa je nazvan crnogorski-srpski, bosanski, hrvatski!

Uzalud je Ustavni sud Crne Gore 2013. godine, kada je odlučivao povodom pokušaja da se u obrazovni sistem uvede tzv. „četvoroimeni službeni jezik“, izričito utvrdio da je crnogorski jedini službeni jezik, koji se mora učiti u svim obrazovnim ustanovama. Ko u besudnoj i bestidnoj zemlji kakva je današnja Crna Gora još poštuje Ustav?!

Lukšićeva odredba na snazi je i danas, a nasrećna djeca u školama, obično ostaju zbunjena kada ih upitate kako im se zove maternji jezik. Toliko o „diskriminaciji” srpskog jezika.

Kaže li neko da Crnogoraca nema preko 50 odsto i da nijesu većinski narod, istina je. Ali, ni Srba koji govore srpskim jezikom nema ni blizu 50 odsto. Ne mogu se prava koja tražite za sebe, sa sličnim brojkama osporavati drugima.

E sad, zašto se ovakve teme potežu u vrijeme kada je Evropska unija odlučila da uđe u Crnu Goru i uprkos dogovoru u vladajućoj koaliciji da su im prioritet evropske integracije, a da ih identitetske teme udaljavaju od tog prioriteta, njihov je problem. Uostalom, identitetske teme uglavnom potežu oni koji imaju problema sa identitetom. Crnogorci ga – nemaju.