Jakov zna da je Vesna nevina

Piše: Nebojša Redžić

Svašta se ovih dana dešavalo u nesrećnoj Crnoj Gori. Ne zna se je li više pažnje zaslužilo hapšenje Vesne Bratić, način njenog privođenja, zadržavanje, određivanje pritvora do 30 dana ili pak njeno jučerašnje puštanje u kućni pritvor i nanogica.

Moglo je to u oslobođenoj Crnoj Gori, lišenoj patitokratije i s najezdom meritokratije, biti samo još jedno hapšenje u sklopu obračuna sa organizovanim kriminalom države koja juriša ka Evropskoj uniji. Ali, nije se ovoga puta uskočoperio Aleksa Bečić da pozdravi „transparentnost, efikasnost i pravičnost“ u bezbjednosnom sistemu. Zaćutali su svi viđeni četnici koji su prilikom svakog privođenja sumnjivih DPS djelatnika, seirili kako razgradnja “Đukanovićeve tiranije” dobija još jednu epizodu. Naprasno je nastao muk zbog poteza SDT i „specijalnog“ Novovića, taman kao kada Novak Đoković, nakon desetak magičnih forhenda, promaši za poraz na Grend slemu. Ni ćaci mediji, od tragičnog IN4S do mizerne Adria tv više nijesu bili egzaltirani kao kada su privođeni, recimo, profesori Univerziteta Veselin Vukotić, Predrag Ivanović ili žene: Vesna Medenica, Verica Maraš ili Jelena Perović.

Sve se ovoga puta pretrvorilo u vlastitu suprotnost. Odjednom, kao da ispuštaju bolni krik zbog toga što ih je neko udario u međunožje, sljedbenici kipa Pavla Đurišića, uskliknuli su da to nema smisla: uhapšena je naša Veke, ponos i dika 30-avgustovske Crne Gore, naš dijamant iz krša hercegovačkog, naša žena četnik, maskota kontrarevolucije iz 2020. godine! Samo zato što je Srpkinja i što je, pride, depolitizovala DPS škole i vrtiće.

Andrija Mandić i Jakov Milatović nijesu se libili da vrše brutalni pritisak na tužilaštvo nakon hapšenja Bratić

Oglasili su se svi činbenici “srpskog sveta”. Od predsjednika nam Jakova Milatovića, preko Andrije Mandića pa do Dajkovića i Dare sa Smokovca. Pravda je pala na ispitu, jer je limitirana samo na hapšenje Crnogoraca, a prestaje sa prvim uhapšenim Srbinom. Ili još gore, Srpkinjom. Vascijalo Srpstvo ugašeno, uspalilo se kao nikada prije. Zakukala je i eparhija Budimljansko-Nikšićka. Odakle pravo još preživjelim ostacima bivšeg sistema da procesuiraju jednu ženu, profesorku Univerziteta, apostolku? Stigla je i podrška, odakle drugo nego iz Srbije bratske. Ujedinjeni u nevjerici i bolu zbog nepravde i načina na koji je privedena, svi koji kokardu kao svoj simbol ponosno nose, zavapili su da to ne može tako i da Vesna Bratić, žrtva ostataka Đukanovićeve despotije, mora pod hitno biti oslobođena. Amnestirana, pomilovana, abolirana…svejedno, samo što dalje od spuškog kazamata.

I za tu svrhu, ponovo je angažovan, izvučen iz neke zaboravljene ladice, nekadašnji adut “srpskog sveta”, predsjednik nam svih građana Jakov Milatović i njegove ustavne ingerencije. Onako neznaven, zatečen u letargiji svoje nebitnosti, Jakov nejaki zavapio je da Vesnu treba pomilovati, a niko od njegovih savjetnika nije mu šapnuo da prestane pričati gluposti jer se pomilovanje može odnositi samo na pravosnažno presuđene osobe. I da on Vesnu može samo abolirati. I to sa jakim razlogom – samo zato što je Srpkinja. A Srbima se u oslobođenoj Crnoj Gori – ne sudi. Eh, da mu je tu kao nekada Milojko, pa da zajedno ožežu po SDT-u. Ali, Milojko i dalje ćuti, neće on o ovim seoskim temama.

Sve je radila iz ubjeđenja

Ne svesrpsku histeriju reagovao je već prvog dana Viši sud, potom i Udruženje državnih tužilaca, braneći svoju samostalnost i profesionalnost od onih koji im neskriveno prijete sa najviših državnih adresa. Na Milatovićev urgentan zahtjev da Ministarstvo pravde pokrene postupak pomilovanja za Bratićku, stigla je poruka iz Boževićevog resora: neće moći!

Na Milatovićev urgentan zahtjev da Ministarstvo pravde pokrene postupak pomilovanja za Bratićku, stigla je poruka iz Boževićevog resora: neće moći!

Ovaj svojevrstan ping pong između zakonodavne, sudske i izvršne vlasti, gdje se čak i najviši državni zvaničnici prave nevješti ili su, pak, toliko neuki da ne prepoznaju nadležnosti, ide u prilog konstataciji bivšeg ministra pravde Dragana Šoća da Crna Gora, zapravo, nije država. Ukoliko je to rekao pravnik, a ne Srbin i političar Dragan Šoć, potpuno sam sa njim saglasan.

U oslobođenoj Crnoj Gori ne zna se ni ko pije, ni ko plaća, ovdje je sistem duboko obolio i metastaze prijete da ga dokrajče. Nemoć države, raspad institucija, ekonomsko propadanje, afera aferu stiže… što smo gori, to smo poželjniji i potrebniji Evropskoj uniji.

Nesrećna Vesna Bratić, žena četnik iz Bileće ili Trebinja ili ko zna kakve hercegovačke vokojebine, samo je trešnjica na torti kojom aktuelna većina proslavlja propast Crne Gore, svoj jedini strateški cilj još od onih dana kada su kao opozicija jurišali na sve vrijednosti tradicionalne Crne Gore koje su dokrajčili onda kada su zasjeli u državničke fotelje.

Ona je slika i prilika one mantre o humanoj Crnoj Gori koja je primila desetine hiljada srpskih izbjeglica iz zemalja gdje su Srbi izgubili svoje osvajačke ratove i njihovom nepoštovanju zemlje koja ih je primila raširenih ruku. Niko tako iskreno, duboko i razarajuće nije sa pozicije moći mrzio Crnu Goru kao famozna Bratićka čak i u vrijeme dok joj je emotivni partner iz suverenističkog bloka sređivao naše državljanstvo. A kada je državljanstvo dobila, potom na ko zna kakav način i titulu univerzitetskog profesora, pa potom funkciju ministarke-apostolke, ona je u svojoj skučenosti i dogmi kidisala da se uneredi na sve regule ojađene Crne Gore, ponašajući se kao slon u staklarnici i gazeći čak i ono što je iole valjalo u našem pravnom i drugim porecima.

Nesrećna Vesna Bratić, žena četnik iz Bileće ili Trebinja ili ko zna kakve hercegovačke vokojebine, samo je trešnjica na torti kojom aktuelna većina proslavlja propast Crne Gore

Rukovođena mržnjom prema svemu crnogorskom, nedorasla akademskoj, a kamoli ministarskoj funkciji, nesvjesna svoje pogubnosti po društvo, ona je namjerno udarila po zakonima i poput okupatorskog vojnika koji je zauzeo neku varoš pa kaljavim čizmama gazi po leševima poginulih branitelja, mislila da je došao čas da se obračuna sa sopstvenim kompleksima zbog inferiornosti prema svemu crnogorskom.

Ono što joj se mora priznati, jeste da je sve, baš sve, radila iz ubjeđenja. A to je nešto što krasi rijetke. I kada je pokazivala koliko mrzi Crnu Goru, činila je to nekako budalasto iskreno, kao da je u pitanju najnormalnija stvar na svijetu. I kada se iživljavala nad našim pravnim sistemom i zakonima, misleći je da je zauvijek došao kraj jednom poretku koji je vjekovima ponešto znao pozajmiti iz naše slavne prošlosti – kao da je došlo njihovih pet minuta koje treba pretvoriti u vječnost. I kada je predvodila svetosavske mitinge tražeći za TU neku ništariju poput Dritana koji će staviti potpis na taj izdajnički akt, dok je sa neskrivenom ubilačkim nagonom pominjala imena svih koji simbolizuju drugost od njenog nacizma: Draginju Vuksanović, Damira Šehovića, Ervina Ibrahimovića, Fatmira Đeku, Nika Đeljošaja…

I kada je nostrifikovala diplome – kažu njih oko 600 – sa divljih fakulteta iz njene matične šumske republike, samo zato da bi se narugala nama koji smo diplomu stekli regularno i zabranila nam, skupa sa svojim saborcima, da u njihovoj Crnoj Gori imamo bilo kakav posao zbog žestoke konkurencije „diplomaca“ iz Banjaluke, Brčkog, Foče ili neke druge bosanske pripizdine. I onda kada je rasipala državni novac, nijednog trenutka se ne rukovodeći regulama i do tada važećim pravilima, trošeći tako milionske iznose o kojima se tužilaštvo još ne izjašnjava (ali je sve precizno evidentirala DRI). I onda kada je smjenjivala direktore škola smjenjujući jednu partitokratiju drugom. I onda kada je darivala naš, moj novac crkvi Srbije, smatrajući normalnim da crkva tuđe države hara Crnom Gorom kao da je domicilna.

Stradala je država

Zanimljivo je da je baš sada i baš zbog Vesne, našim moćnicima zasmetao način na koji se privode osumnjičeni. Nijesu našli za potrebno ni da pročitaju Zakon o unutrašnjim poslovima gdje je sve precizno zapisano – i kada su u pitanju sredstva vezivanja i način privođenja. Nije im, nesrećnicima, palo na pamet da taj Zakon mogu promijeniti jer imaju većinu u parlamentu.  Istina je da je taj način nehuman, da prejudicira krivicu, da obezličava i utiče na gubitak samopoštovanja. O tome sam pisao još kada je sa lisicama na rukama privođen Svetozar Marović. Nedolično i neprilično za jednog intelektualca, koliko god bio šef kriminalne grupe. Zamislite Svetozara Marovića kako, bez lisica na rukama, sa nekim dostojanstvenijim načinom privođenja, kreće u bijeg od policije. Smiješno. Ali, to tada nikome nije smetalo. Smeta danas, kada je Vesna došla na red.

Lisice smetaju samo kad se “njihovi” privode

Još je zanimljiviji način na koji je predsjednik ničega, Jakov nejaki, naložio Ministarstvu pravde da se pozabavi Vesninim pomilovanjem. Kao da je u pitanju neka bezazlena djevojčica, igračica baleta, koja je biciklom ubila neku babu, pa treba dokazati da se sve desilo slučajno. Učinio je Jakov to promptno, u napadu neke histerije kojom valjda treba dokazati nedodirljivost apostolske garniture koja nije bila ništa drugo do Vučićeva posluga i iz koje je, za sada, jedino iskočio prvi od jednakih, profesor Zdravko Krivokapić sa nekoliko hrabrih istupa i istinom o družini imenovanoj pod Ostrogom.

Ostaje nada da će jedan od rijetkih aktuelnih ministara koji posjeduje integritet, Bojan Božović, ostati dosljedan i prepustiti tužilaštvu i sudstvu da vode postupak do kraja. Ako ništa drugo, on na Milatovićev zahtjev može odgovoriti negativno iz proceduralnih razloga, jer se pomilovanje daje samo pravosnažno presuđenima.

Desi li se suprotno, pa se nanovo ujedinjeni Srpski svet Crne Gore izbori da se Bratićka oslobodi pretpostavljene krivice, biće to ne samo krah pravnog poretka, nego i dokaz ispravnosti moje davno napisane teze: koliko god se ovdašnji Srbi razjedinjavali, svađali i gložili među sobom oko kadrovskih pitanja, stranih investicija ili Botuna, oni će se opet ujediniti, prvom prilikom kada se na dnevnom redu nađe neka anticrnogorska rabota.

A Vesna Bratić je simbol petogodišnjeg poništavanja svega crnogorskog, maskota mržnje prema svemu drugačijem, paradigma revanšizma i osvete. Prostije rečeno, ona je samo, poput papirne maramice, poslužila “srpskom svetu” da vlastite mračne porive iskažu kroz njenu budalastu iskrenost.

I dok ovih dana, Srbi sa pozicija vlasti verbalno udaraju na Srbe iz vlasti koji su zaduženi za neke druge srpske rabote u sistemu, više nije jasno ko tu na koga graje. Ko je vlast, a ko glumi opoziciju. Ko je država, a ko raspojasana četnička brigada zadužena za raspamećivanje javnosti. Ko određuje zadržavanje do 30 dana, a ko daje nanogicu. U kolopletu nezdravih ambicija, neznanja, pobrkanih ideologija i gladi za revanšizmom i osvetom, stradala je država. Bratićka je tu samo puki instrument. A možda je sve to upravo bio nečiji cilj.