Kad popovi marširaju

Piše: Nebojša Redžić

Sjetih se jednog aforizma Milja Radojičića na radiju “Antena M” nakon razlaza u jedinstvenom DPS-u 1997. godine: “E Milo, Milo, još ti čita Emilo”.

Bila je, valjda, već 1998. godina kada je u ovoj formi, popularni Šok želio da poruči kako je nepojmljivo što ni nakon godinu od podjele u vrhu najjače crnogorske stranke, niko nije našao za potrebno da sa ekrana skloni velikog ratnog huškača malog rasta, a velikih moći ubjeđivanja budućih litijaša – Emila Labudovića. Bješe to momčina koja je voljela sve režime u kojima je živjela, toliko da je prvom sinu dao ime Josip (po Titu, naravno). Nikako mi nije jasno što drugom, rođenom nakon AB revolucije nije dao ime Momir ili Milo. Tip je danas direktor Srpske kuće u centru Podgorice i svakog mjeseca primi najmanje tri hiljade Vučićevih Judinih srebrenjaka.

Tek, bjehu to vremena kada su Emilo i družina, sa ekrana državne televizije bljuvali otrov i produkovali krv, ali im se, za razliku od ovih današnjih nije moglo desiti da usred Dnevnika naprave tri padeške greške.

Još bi padeži, artikulacija i akcentualizacija bili najmanje zlo koje su donijela ova potonja vremena u kojima direktoruje izvjesni Boris Raonić, da nije činjenice kako milioni koji se iz državnog budžeta slivaju u nesrećni Javni servis, uopšte ne doprinose podizanju državotvorne svijesti onih koji danas vode ovu kuću.

Nepojmljivo je, sramotno, a djeluje i kao odraz dezorijentacije i nemoći nove vlasti to što se na čelu Javnog servisa i dalje nalazi opskurna osoba koja se zove Boris Raonić. Pa se čovjek onda sjeti da je na čelu Aerodroma Crne Gore paket likova kakvi su makedonski prijatelj Branka Radulovića i Brankov sin. Igor Galić je i dalje direktor Instituta za javno zdravlje. Milutin Đukanović i dalje hara Elektroprivredom, a Vladimir Čađenović CEDIS-om, koji, otkad je postao ćirilični, dade gro državnih para nacističkim medijima kakav je srpsko-ruski nužnik od portala IN4S. Pa se čovjek neminovno sjeti Plantaža u kojima više nije problem plata Verice Maraš, ali jesu “birani Srbi” koji državnim crnogorskim novcem sponzorišu ćerku ratnog zločinca Arkana i doprinose ustoličenju Arkanovog istomišljenika po oružju Joanikija bocom novog vina, njemu u čast.

Moglo bi se tako nabrajati do zore, a još kada bismo krenuli u postavljenja “po dubini”, nema toga imena koje bi moglo razgrnuti mrak klerikalnog poimanja kadrovske kombinatorike onih koji bi da novcem svih građana Crne Gore, zadaju potonji samrtni udarac zemlji u kojoj su rođeni. Tu mu čak Milojko Spajić i Jakov Milatović koji se i dalje javno batrgaju ne bi li ih na političkoj sceni Crne Gore makar po nečemu zapamtili – dođu kao sićušan problem.

Primjer Emila Labudovića koji je dugo odolijevao i nakon raskola u DPS-u, baš kao i današnje opstajanje Borisa Raonića na mjestu koje su mu, uprkos novinarskom neznanju i spornim kvalifikacijama podarili NVO sektor i URA govori da smjene toksičnog kadra ne idu ni brzo, ni lako. Neko zloban bi rekao da oni koji su uzeli vlast, izgleda, najprije moraju da provedu vrijeme u vlastitom političkom pozicioniranju i dovođenju pogodnog kadra u svoje okruženje, pa tek onda da misle na one koji vode firme koje su na državnoj grbači.

Taj proces, kažu, ne ide ni brzo ni lako, posebno zbog ograničenja formalne prirode i činjenice da kadrovske smjene znaju biti veoma skupe i bolne po državnu kasu. Nerijetko i za opštinsku. Ipak, predugo oklijevanje, samo još jače budi sjećanja na pogubne posljedice vladavine apostola, iza kojih su ostale ruševine koje ni bageri Bata Carevića ne bi mogli raščistiti, sve i da rade do kraja godine, bez pauze tokom turističke sezone.

Više nema vremena za čekanje

I dok će Elektroprivreda distribuirati struju, a Plantaže proizvoditi vino i kada njihovi čelnici budu smijenjeni, Javni servis pod hitno (odmah!) mora prestati da bude sredstvo za ovakvu proizvodnju programa i ispiranje mozga građana Crne Gore koji još imaju snage da gledaju u ekran sa kojeg im se serviraju Raonićeve bedastoće.

Bilo je u novijoj istoriji TVCG raznih uređivačkih postava i problematičnih direktora. Smjenjivali su se na čelu te kuće i znalci i neznalice, menadžeri i fušeri, profesionalci i amateri…ali, rijetko kada se moglo desiti da osoba sa tri dana novinarskog staža, sa fakultetom završenim u petoj deceniji života i dokumentima u kojima samo grantovima isprani mozak nije video neregularnosti – zasluži da upravlja Javnim servisom. Mogao je on tom poslu da nastupi tiho i nenametljivo, da podari ljudima novinarsku slobodu, da brine o novinarskom kodeksu i uzusima profesije – pa da sve izgleda manje bolno i bez posljedica po zdrav razum.

Ali, ne. Za vrijeme Raonićevog direktorovanja, desilo se toliko žestokih faulova i udara na mentalnih sklop građana Crne Gore, posebno nacionalnih Crnogoraca, da će se jednoga dana to vjerovatno izučavati na Fakultetu za žurnalizam kao primjer kako ogalatiti profesiju i zgaditi je budućim naraštajima.

Sigurno se sjećate starijeg čovjeka koji je poručio da je “Dubrovnik trebalo sravniti sa zemljom”, u udarnom terminu Javnog servisa. To su, čak, pokušali da opravdaju pravom na “drugačije mišljenje”.

Nastavilo se “pucanjem na policiju” na Belvederu, tim zločinom prema istini, zbog koga je moglo doći do katastrofalnih posljedica po građanski mir u Crnoj Gori. Pamtite vjerovatno i amaterski audio snimak kojim se ta bestijalna laž pokušala dokumentovati.

Audio Player

Izvještavanje o agresiji na Ukrajinu, Javni servis je počeo (a tako je i do dana današnjeg) jednostrano -plasiranjem informacija ruske ratne propagandne mašinerije. Izbjegavaju se termini “agresija” i “rat”, a forsira “vojno-politička dešavanja”, pa bi i centralni dnevnik TV Rusije mogao da im pozavidi. Nekoliko večeri zaredom, dok traju informacije iz Ukrajine, objavljivana je mapa Evrope na kojoj je, osim Ukrajine kao ratom zahvaćenog područja, sivom bojom bilo označeno i Kosovo! Sklonili su to tek kada sam na Fejsbuku upitao znaju li oni u Javnom servisu nešto što mi ne znamo?!

Ni ostali skandali Javnog servisa nijesu bili manje odvratni. Recimo, afirmativan prilog o kupovini žena u Albaniji. Prenos Metodijevog ustoličenja iz Berana na Parlamentarnom kanalu! Pa voditeljka koja je, govoreći o nasilju u porodici, objašnjavala da su žene te koje provociraju probleme “jer ne prestaju da pričaju”. Pa potpis ispod reisa Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifata Fejzića gdje piše da je on “reis Islamske države”! Pa debata o abortusu sa popom Gojkom od koje su se normalnim ljudima javljali digestivni problemi.

Da ne pominjemo kriterijume za izbor gostiju koji su proporcionalni pređenoj kilometraži na litijama.

Javni servis, koji velikim novcem finansiraju svi građani Crne Gore, za samo nešto više od godinu, postao je zastiđe profesije, deponija najgoreg kadrovskog odabira novoangažovanih uhljeba, mjesto posrnuća svih profesionalnih standarda i javnog govora. Ostalo je samo da nam se u ostatku Raonićevog direktorovanja, sa ekrana obrati neki pop u ulozi voditelja ili stručnog konsultanta za serijal emisija o pedofiliji ili Duklji kao prvoj srpskoj državi.

Svaki novi dan odugovlačenja da se izvedu smjene u Javnom servisu, izmijeni Zakon kojim je na problematičan način strukturiran Savjet te kuće i okupi najkvalitetniji crnogorski novinarski kadar, nepovratno je izgubljeno vrijeme.

Mediji teško mogu biti bolji od društva

Naravno, samo bi retardirani um mogao reći da svi problemi u crnogorskom novinarstvu počinju sa kadrom koji trenutno rukovodi Javnim servisom. Problemi počinju mnogo ranije i bez dileme se mogu adresirati na raniju, višedecenijsku vlast, koja je negativnom selekcijom i ekipiranjem odanog, partijskog kadra, još davno zabola nož u leđa profesionalnim standardima.

Još su gori posao napravili oni koji su dodjeljivali nacionalne frekvencije i omogućili zagađenje crnogorskog medijskog prostora raznim sadržajima koje su prezentovale televizije čija je jedina “dobra strana” bila to što su u minut ili dva promovisali partijske uspjehe DPS-a. Tako smo dozvolili da nam Pink bude nacionalno blago, a “zadruge”, “farme” i ostalo medijsko smeće – inspiracija i nadahnuće mladih naraštaja koji već par decenija sazrijevaju na tim “vrijednostima”.

Dovoljno je uzeti u ruke daljinski upravljač i pogledati ponudu bilo kojeg kablovskog operatera koji egzistira u Crnoj Gori. Iz 9 od 10 kanala, izbija trulež ponude iz susjedne države od koje medijski konzument postaje bezlična, pihtijasta masa, pripravna za oblikovanje u bilo kojeg smjeru pogubnom po civilizacijske vrijednosti i zdrav razum. Ajde što devet od 10 kanala u informativi emituje ekavicu, ali na ekavici su i igrani i crtani filmovi, na ekavici su nam i sportski događaji (sa regionalnih kanala kakvi su Sport klub ili Arena čuju se samo pokliči odanosti Srbiji i srpskim klubovima), na ekavici je čak i prevod edukativnih sadržaja stranih televizija.

Kratkovidost onih koji su odlučivali šta se u Crnoj Gori može gledati, a šta ne, u najpogubnijem obliku se očitava danas, kada “Pink” i “Prva” i “Happy” iz svih oružja atakuju na crnogorski državni i nacionalni identitet. Privremena zabrana emitovanja nekih kanala, mjera je kojom se samo gasi požar na jednoj od četiri ringle, dok čitav stan gori u plamenu anticrnogorske histerije, koju čak moramo mjesečno da plaćamo da bismo imali bilo šta da gledamo. Pritom, RAI 1 I RAI 2 na kojima je odrastala moja i generacije crnogorske djece, gdje je sve prštalo od vizuelne raskoši i ljepote voditeljskog izraza, sklonjene su na brojke koje počinju sa 300, ili ih uopšte više nema. Ali, zato je tv Prva, kojoj je problematična čak i crnogorska državna zastava istaknuta na Dan nezavisnosti – na broju 3 kada birate što ćete gledati.

Portali, kao najmoderniji, najbrže rastući način prezentovanja informacija, u Crnoj Gori su takođe tužna priča. Ministarstvo javne uprave i medija Tamare Srzentić skakalo je “za oči” bilo kojem novom mediju koji bi u formi portala pokušao da informiše javnost, tražeći im registraciju, impresum, desetine popunjenih formulara. Prijetili su kaznama zbog najmanje sitnice, a za to vrijeme materijalno pomagali prosrpske i one medije koji su prepoznati kao “Statisovi”. Istovremeno, otvoreno im se u oči sprdao profašistički portal IN4S koji nije registrovan u Crnoj Gori i kojem se kao glavni urednik vodi izvjesni kubanski bokser. Nijesu im smetali ni pravni nedostaci drugih medija slične orijentacije, ali su zato znali da kidišu na one čiji je mjesečni budžet bio ne veći od 500 eura.

Nesporno je da mediji ne mogu biti bolji od društva u kome egzistiraju. Ipak, umjesto da promovišu univerzalne vrijednosti i sugerišu obrsce življenja, oni u Crnoj Gori postaju sluge javnosti kojoj podilaze na najprizemnije načine. Sve se svelo na brojke, na čitanost, lajkove, šer…o kvalitetu ponuđenog i nadasve, istini, malo ko razmišlja. Čak i moćne kompanije, kada se reklamiraju, odaberu one čije su brojke najveće, bez obzira da li su zaslužene promovisanjem edukativnih sadržaja i istinskih vrijednosti, ili prizemnom, populističkom ponudom koja je put u bespuće.

Nastavi li se tako – a prostora za optimizam gotovo da više nema – mjera medijskog kvaliteta postaće Jovana Jeremić, broj snošaja u ”zadrugama” i ”drugačije mišljenje” popa Gojka.