Društvo
Kako posrbiti Crnogorca?
Piše: Nebojša Redžić
U djelu „O ljudima i događajima“ (sjećanja jednog federaliste), dr Ivo Jovićević, crnogorski suverenista s početka 20. vijeka, opisuje svoje studentske dane u Beogradu i objašnjava zašto se on hranio u „Đačkoj trpezi“, uglavnom sa sirotinjom, a neki drugi crnogorski studenti u boljim restoranima, „pa su imali novca da ispijaju pivo po kafanama, a osim toga bili su i lijepo odjeveni“.
„Odgovor je bio veoma prost“, piše Jovićević i dodaje: „Oni su živjeli od novca koji su im davali iz raznih srbijanskih fondova, pod uslovom da rade protiv knjaza Nikole i Crne Gore kao nezavisne države. U tu svrhu osnovan je u Beogradu i Klub crnogorskih studenata pod predsjedništvom Marka Dakovića, čiji su glavni saradnici bili Todor Božović, Jovan Đonović, Lazar Damjanović, Ljubo Glomazić i dr.“
I kako da ne zamrziš Crnu Goru, njenog knjaza, dinastiju, nezavisnost, njen krš i ako treba i majčino mlijeko, kada te beogradska elita, još dok studiraš, unajmi da radiš protiv vlastite države pod izgovorom da je režim knjaza Nikole „desportski i proganja slobodoumne ljude“. I kada ti omoguće ne samo da pristojno živiš, nego i da „poneki put prolumpuješ“, kako je opisao Jovićević.
Pa sve tako, preko „bombaške afere“, svrgavanja kralja Nikole i njegovog progona, preko krvavog terora Karađorđevića, komunističke i postkomunističke Jugoslavije, do današnjih dana. Matrica je uvijek bila ista: vazda je u Crnoj Gori bila neka nevolja i neki despot koji je remetio vječni san o Velikoj Srbiji. A kada nemaš dovoljno dobrovoljaca za misiju uništenja te mrske tvorevine koja se zove Crna Gora, uvijek se srpska ruka duboko zavlačila u džep fondova za proizvodnju izdajnika. Nijesu, naravno, ni izdajnici uvijek bili isti. Nekada bi to radili za obično namještenje ili sinekuru, nekada za pristojan honorar, a nerijetko i za velike novce kojima su ih obasipali ne prezajući da o takvim stimulansima govore javno.
Tako je, ne malo puta, srpski predsjednik Aleksandar Vučić priznao da Srbija daje silne milione Srpskoj kući koja iz centra Podgorice odašilje mržnju prema svemu crnogorskom, uz zvanično obrazloženje da radi „na očuvanju kulturnog i nacionalnog identiteta srpskog naroda u Crnoj Gori“.
Uprskos brojnim primjedbama iz Srbije na rad Srpske kuće, njene minimalne učinke, trošenje velikog novca i ogromne plate koje imaju njeni uposlenici, priča o „ugroženosti srpskog naroda u Crnoj Gori“, te prijetnja „tihim nestajanjem Srba“, učinila je da Vučić toj tvornici za proizvodnju odrođenih Crnogoraca, nastavlja da šalje silne milione gdje neskriveno i potpuno transparentno stoji da je pošiljalac Vlada Republike Srbije.
„Ulagaćemo još više i srećan sam što je ovo poklon srpskom narodu u Crnoj Gori. Ovakvih stvari će biti još i naša je želja da Srbi budu svoji na svome“, poručio je Vučić prilikom boravka u Podgorici 2022. godine.
No, nije uvijek novac bio jedini faktor koji je uticao da prirodni Crnogorci „okrenu ćurak naopako“, da se odrode i prihvate novi identitet. Jedan od načina da se privole da pobjegnu od sebe i svoje pripadnosti crnogorskom etnosu, kako nekada, tako i danas, bio je ili neki grijeh ili oprost grijeha ili zlodjela od strane nosilaca vlasti. Dr Ivo Jovićević piše da knjaz Nikola dao povoda Dakoviću i družini da ga zamrze samo zato što je poštovao Zakon:
„Dakovićeva mržnja prema knjazu Nikoli bila je lične prirode. Naime, njegov otac Akim Daković bio je plemenski kapetan na Grahovo, pa je kupio daciju, kao što su to radili i ostali plemenski kapetani. Jedne godine dođe na Grahovo državna kontrola i utvrdi da je on pronevjerio državni novac. Knjaz Nikola, naravno, digne ga iz službe. Isti slučaj bio je i sa ocem Jovana Đonovića koji je pronevjerio državni novac kao upravitelj fabrike za popravku oružja….Otac Lazara Damjanovića bio je sveštenik i upravitelj manastira Ostrog, pa kad državna komisija utvrdi da je pronevjerio manastirski novac, oduze mu dužnost upravitelja…“
Tako đeca lopova i pronevjeritelja postadoše sve „birani Srbi“, sa boravištem u Beogradu gdje im poduhate njihovih očeva niko nije uzeo za grijeh.
Novi identitet
Nije mi cilj da se ustremim jedino na Marka Dakovića, jer je on samo metafora za izdaju majčinog mlijeka, ali ove redove na srpskoj Vikipediji, trebalo je zaslužiti:
„Marko Daković bio je srpski političar iz Crne Gore, advokat, narodni poslanik i ministar u Kraljevini Jugoslaviji. Bio je vođa pokreta za ujedinjenje Crne Gore sa Kraljevinom Srbijom i jedna od najistaknutijih ličnosti u političkom životu Crne Gore u prvoj polovini 20. veka.“
Da je Crna Gora prije nekoliko godina iskoristila priliku da dobije Vikipediju na crnogorskom jeziku i mogućnost da o svojim izdancima progovori jezikom istorijske istine, uz ime Marka Dakovića mogla bi stajati jedino odrednica: izrod. Ali, jedan od naših bivših premijera – saznao sam prije nekoliko dana – izričito je tada saopštio da nam crnogorska verzija Vikipedije – ne treba. Tako se crnogorska omladina edukuje sa podacima iz velikosrpskih kuhinja laži i obmane u kojima je sve crnogorsko postalo srpsko i gdje sve pršti od „veličanstvene“ srpske istorije i kulture. Kukati sada da su sve crnogorsko prisvojili, ili bolje reći ukrali, prekasno je.
Slično je i sa medijima kojima je prethodni režim dao nacionalne frekvencije u cilju zaglupljivanja i posrbljavanja ovdašnjeg puka. Od pet tv stanica sa nacionalnom frekvencijom, četiri pripadaju vlasnicima iz Beograda, a Ministarstvo kulture i medija u tome ne vidi ništa loše.
Misija srpskog sveta nigdje kao u Crnoj Gori nema pogodno tlo, a obrazovni sistem, mediji i aktuelna vlast, na korak su od cilja da nam nuđenjem srpskog kulturnog i medijskog obrasca i nametanjem tuđe tradicije i tuđih vrijednosti, usade identitet koji nije naš.
Trenutna faza, kojoj umnogome kumuje aktuelna vlast, jeste forsiranje lažne teze da su nacionalni Crnogorci samo šačica ekstremista koji mrze sve srpsko, izmišljanje podataka sa popisa po kojima više nijesmo čak ni najbrojnija nacija, brisanje svih odrednica „crnogorski“ i otimanje čak i djelova istorije ovih prostora kojih su se ranije grozili, kao što je Duklja. Cilj je da se Crnogorci i Crnogorstvo po mogućnosti izbrišu, odbace i protjeraju u kazamate prošlosti koje treba zaboraviti, ne bi li se milenijomsko crnogorsko trajanje utopilo u neki novi identitet koji je nastao iz vjerskog, a ne postoji ni dva puna vijeka.
To je identitet kome je sultan Mahmud II odredio zastavu i osnovao crkvu, kojem je Austrija zajedno sa Bizmarkovom Njemačkom (da bi zaustavili ruski uticaj) pomogla da postanu nazavisna država 1878. godine… Austrija im je pomogla da ustanove svoj jezik, školovala im elitu, štampala prvi bukvar, štampala im Bibliju, uvela Julijanski kalendar, proglasila Milana Obrenovića za kralja, zaustavila Bugare da ih ne pokore…Himnu im je komponovao Slovenac…
Još je čuveni Arčibald Rajs,švajcarski profesor i publicista, čije ime nosi najmanje 10 ulica u Srbiji, napisao: „Narodi Srbije su sa Stare planine, Vlasi i Karavlasi i sedam romskih plemena. Oni nemaju svoj identitet. Crnogorci su dinarski narod, koji su stari osam vjekova!“
I kome još treba objašnjavati, osim neznavenom puku, dobrovoljnim, te kupljenim izrodima, da posebnost crnogorske nacije nije samo u njenoj etničkoj autohtonosti, već i u činjenici da je sama sebe stvarila kroz borbu za slobodu. Slobodarski etos je ključni konstituent crnogorske nacije. Jer, za razliku od prirodnih, tj. etničkih nacija koje etničku bliskost primarno uzimaju za svoj regulatorni princip, crnogorska nacija je svoju borbu za slobodu uzela kao svoje aksiološko načelo. Ideal slobode, za nas je oduvijek bio onaj vrhunski.
Nijesmo isto, ne
Kako sada, dakle, da prihvatimo identitetsku nadmoć nekoga na čijoj teritoriji se od 14. vijeka šepurilo Otomansko carstvo, gdje je sloboda bila nepoznata riječ, gdje se robovalo, služilo i puzalo pred Turcima koji su bili gospodari njihovih života i njihovog, tada još nepostojećeg identiteta? Jer, oni 500 godina nijesu bili ništa drugo do turska raja, nesposobna i nespremna da se suprotstavi okupatoru, jedino naredna da im služi i podvodi vlastite žene. Čudno je da se institut „prve bračne noći“, odnosno „šetanja opanaka“ u Crnoj Gori – kada govorimo o istoriji naših asimilatora – tek stidljivo pominje, iako je pravo Turaka da provode noć sa srpskom mladom, umnogome opredijelilo i DNK naših susjeda koji sada, lažima i krivotvorenjem, žele prikazati da smo – isto. A nijesmo isto, ne.
Onda uzmete da analizirate krem crnogorskih posrbica, pa shvatite da se većina od njih stidi vlastite istorije, ne zna ko mu je prađed, mrzi onaj krš oko Cetinja jer zna da je bio ideal slobode za sve balkanske narode… Većina njih – od Peđe Bulatovića do Vladimira Jokovića – javno su, u kamere ovdašnjih medija, priznali da su odlučili da se posrbe, te da su prethodno bili Crnogorci. Pozivaju se na popis iz 1905. godine, ne razlikujući religijsku od nacionalne pripadnosti. Uzimaju od Njegoša i kralja Nikole samo one djelove njihovih kazivanja gdje su im ova dvojica Petrovića, nesporno, dali elemente da mogu srbovati. Mrze crnogorsku zastavu, himnu, sportiste pravdajući se ne tako davno da ih mrze „zbog Mila“. Nikako da objasne zašto ih i dalje mrze, a Mila odavno nema na javnoj sceni. Zaboravljaju da je na popisu 1981. godine (poslije Tita, a prije DPS-a) u Crnoj Gori bilo svega 3,2% Srba. I lažu kada kažu da ih je neko tada primoravao da se izjašnjavaju kao Crnogorci. U vlastitoj porodici uvjerio sam se da to nije istina, jer moja majka, Srpkinja iz Vojvodine, slobodno i bez bilo kakvog pritiska se te 1981. godine svrstala u tih 3,2%.
Zarekao sam se da ću jednog dana pitati znamenite psihijatre: šta to čovjeka tjera da se odrodi od svojih, da se samoponišti, da odbjegne od prirodnih pripadnika svog etnosa, da izda, pretvori se u nešto drugo. Tu mora da u psihijatriji postoji neka šifra. Jer, ako čovjek može razumjeti prve primjere posrbljavanja u Crnoj Gori poput Dakovića i družine koje sam opisao, danas je to proces koji se u Crnoj Gori odvija dobrovoljno, I nije dovoljno reći da su primjerci vlastite negacije uglavnom neznaveni, neobrazovani, polupismeni ljudi ili oni koji su za to dobro plaćeni. Čak i u divljim afričkim plemenima, ljudi se rukovode instinktima i ne dozvoljavaju da im neko oduzme identitet i pravo da se bore za slobodu teritorije na kojoj žive. Jedino u Crnoj Gori, mimo svijeta i mimo zdravog razuma, za tako nešto postoje dobrovoljci.
No, uzmemo li u obzir cjelinu misije i željene efekte, nešto tu ipak nedostaje. Ne mogu BIA, SPC i srpski svet baš sve. Moguće da fali još odrođenih, ali je izvjesnije da nedostaje još novca. Zato, Aco, daj još miliona. Ovu tvoju gladnu družinu, teško je najesti. Jer, izdaja i glad, idu nekako ruku pod ruku. Koliko god da ti se izdajnik nudi, prokazuje, špija i radi protiv svojih, on je tebi nedovoljno dobar. S druge strane, iz njegovog ugla, koliko god da si mu platio za izdaju, malo mu je. I tu negdje leži ta čarobna formula koja Crnu Goru drži živom i čuva je od zla koje ste joj namijenili.
-
Društvo2 days ago
Raoniću, himnu gasi, Mandićevo uho spasi
-
Svetosavska sekta4 days ago
SPC je bačva bez dna u koju se sipaju milioni
-
Politika3 days ago
Ofiranje ugroženog srpstva
-
Politika1 day ago
DON’T CRY BABY Kolaps već prežaljene vlasti
-
Komentar22 hours ago
TRAMPOVA POLITIKA I ŽENE: Da li ograničavanje osnovnih ženskih prava može postati globalni trend