Kako uhapsiti medije?

Piše: Nebojša Redžić

Otkad je Crne Gore “na koju ćemo se morati navikavati”, nijesam pročitao ništa besmislenije, apsurdnije i pravno neodrživije od prvog pasusa famoznog teksta iz Vijesti gdje se na samo njima svojstven način dolaženja do tajnih podataka SDT-a pokušava “diskreditovati” uhapšeni biznismen A.M.

Nakon skoro četiri decenije novinarskog staža kojeg sam počeo davne 1986. godine kao urednik studentske emisije na Radiju Crne Gore, pristao bih (do prije par dana) da neko za mene napiše kako sam “kreirao mrežu medija isključivo kako bi se, preko odanih novinara i medijskih platformi, obračunavao sa neistomišljenicima iz političkog i bezbjednosnog vrha i crkve, ali i uticao na političko-bezbjednosne prilike u državi”.

Dakle, da bih kreirao mrežu medija, potrebno je novinarsko znanje, visprenost i iskustvo. I nešto novca. Odane novinare u profesionalnom smislu, svaki urednik želi imati u redakciji. Moje pravo, ako su mediji privatni (ovo ne važi samo za Javni servis), bilo bi da se obračunavam sa neistomišljenicima iz političkog i bezbjednosnog vrha jer nam država klizi u ponor, a bezbjednosni sektor je na najnižem nivou ikada. Naravno i sa crkvenim vrhom, posebno ovakvim kakav je danas. Političko – bezbjednosne prilike u državi pokušao bih da učinim boljim i to bih smatrao svojom svetom novinarskom dužnošću.

Ovako bih mogao do sjutra. Tekst iz Vijesti, je neka vrsta parafraze buduće optužnice SDT-a, ili spisak razloga zbog kojih ovih dana hapse.

Ima tu, naravno, ozbiljnih optužbi zbog kojih bi hapšeni i uhapšeni mogli imati ozbiljne probleme sa Zakonom. Recimo onaj dio o “javnim i tajnim podacima policije i tužiteljke”. Ali, onda ponovo idemo u apsurd: A.M. je to radio “kako bi kreirao javno mnjenje, stvarajući negativnu medijsku sliku i diskreditujući političare, crkvene velikodostojnike i brojne pojedince i neistomišljenike…”

Ne znam nijedan svoj analitički tekst gdje nijesam imao ambiciju da kreiram javno mnjenje, gdje o određenoj pojavi i pojedincu nijesam želio stvoriti negativnu medijsku sliku, gdje nijesam poželio diskreditovati neke političare i crkvene velikodostojnike koji (po mojem poimanju stvari) brukaju državu, gdje nijesam vodio verbalni rat sa neistomišljenicima – ne zato što drugačije misle, nego zato što (po mojem poimanju stvari) misle pogrešno. I tu leži bit, posebno analitičkog novinarstva. Da se argumentovano ukaže na probleme, da se ponude rješenja, da se istaknu prave vrijednosti i ukaže da se pogrešnim putevima ne treba ići. 

Angažovano novinarstvo, novinarstvo koje je misija i koje nudi odgovore zbunjenoj javnosti, posebno u nezrelim državama poput naše, nasušna je potreba. Ali, izgleda da je samo kod nas to grijeh. Ili, ne daj Bože, krivično djelo.

Čije je naše SDT?

Jasno je: od kada je medija u Crnoj Gori, nikada nijesu bili brutalnije targetirani, niti ovako stavljeni u kontekst kriminala i drugih, veoma teških optužbi. Učinile su to Vijesti, valjda parafrazirajući suštinu istrage. I koliko god su to Vijesti nespretno uradile, problematizujući čak i potrebu medija da kreiraju javno mnjenje i koriste izvore iz vrha vlasti i njenih bezbjednosnih službi, toliko je SDT u sinoćnjem saopštenju shvatilo gdje je pogriješilo i gdje se istrčalo, pa je stvar svelo samo na ono što optužbe čini zaista ozbiljnim – odavanje tajnih podataka. Vaistinu, prvi put sam u životu vidio da se za nazive inkriminisanih medija koriste inicijali (M.P., E.T., C.D.M., S., P.A., P. i A.M), ali valjda je to ta nova Crna Gora u kojoj je SDT ponekad zaista selektivno.

No, stavljanje tih medija (gdje naravno nema portala Aktuelno) u kontekst učešća u kriminalnoj organizaciji, zaista je nešto do sada neviđeno. Čak i u ovakvoj Crnoj Gori. Zato je Tužilaštvo, vidjevši na kakav je odjek naišao tekst iz Vijesti, reteriralo i uhvatilo se za onaj dio gdje se mediji tek ovlaš pominju. U nimalo lijepom kontekstu.

Činjenica da ja, koji za to nemam nikakvih osim profesionalnih i principijelnih razloga branim medijsku grupaciju koju targetira Tužilaštvo, nikako ne znači da ne znam za njihove grijehe. Uniformnost, koja proizilazi iz konektovanja na najveći izvor finansiranja “svega crnogorskog”, razlog je zbog koga dio krivice (ali ne one koju im imputira Tužilaštvo) nepristrasan novinar može adresirati na njih. Uostalom, na minijaturnom crnogorskom medijskom tržištu, vraški je teško opstati ako nemate siguran mjesečni priliv od “najbolje građevinske kompanije u Crnoj Gori kojoj se za to mora odati priznanje” (Dritan Abazović, kao premijer u tehničkom mandatu, avgust 2023.).

Kako onda zamjeriti medijima koji od nečega moraju da žive, što su uz sebe željeli da imaju “najbolje”, najveće i najimućnije? Problem je jedino ako vas ta kompanija, dajući vam novac, dovede na grane da ste interes profesije podredili interesu favorizovanja te kompanije i svih njenih interesa koje uz to idu. Ili, političke grupacije koju ta kompanija podržava. A lično sam se uvjerio kako to funkcioniše. Nije važno koliko ste dobar novinar niti koliko bi bili upotrebljivi kao profesionalac u nekom od pobrojanih medija – važno je da ste Crnogorac po njihovoj, a ne nekoj drugoj mjeri. Da vam je od Crnogorstva bitnija Partija, da vam je finansijska stabilnost portala važnija od istine. No, uzmemo li drugi pol medijske scene koji stoji uz vlast, onda je medijima sa inicijalima zaista pričinjena napravda. A to po ko zna koji put otvara problem selektivnosti SDT-a i političkog uticaja partija ili pojedinaca iz vlasti na njegov rad.

Da li je kritika crkve Srbije postala krivično djelo?

Đavo je odnio šalu

Najveću korekciju u odnosu na prethodnicu objavljenu u Vijestima, Tužilaštvo je načinilo kada su u pitanju “crkveni velikodostojnici”. Budući da nezavisni dnevnik nije precizirao iz koje su crkve stradalnici koje je ciljala ova “kriminalna organizacija”, Tužilaštvo ih je u saopštenju označilo kao “vjerski subjekat”. A zakleo bih se da upravo organizacija koju pominjem, kad god bi je “sporni” mediji targetirali, najviše boljela velikodostojnike Tužilaštva. Srpska pravoslavna crkva, kao neprikosnoveni autoritet u crnogorskom društvu, doima se odveć nedodirljivo, da nema tog medija i nema tog tužilaštva koji bilo koju njenu radnju smije staviti u kontekst kriminala ili, ne daj Bože, kriminalne organizacije. Da nije tako, odavno bi se na nekoj optuženičkoj klupi našli oni koji su “držali na vezi kriminalce” iz pet crnogorskih gradova koji su bili spremni “da zapale Cetinje”. O naoružanju uskladištenom u manastirima – da ne govorimo.

Da je vjerujuće SDT pomiješalo “babe i žabe”, pokazuje i detalj iz njihovog saopštenja gdje kažu da su pobrojani mediji “koristili takve podatke za kreiranje javnog mnjenja, stvarajući sliku isključivo u cilju suzbijanja konkurencije, za ličnu i profesionalnu diskreditaciju svih lica, vjerskih i političkih organizacija i privrednih subjekata, čije mišljenje i djelovanje je u suprotnosti sa …njihovim ciljevima i interesima”.

Staviti ovakve težnje u kontekst kriminalnog udruživanja, ne samo da je pravno problematično, nego dovodi u pitanje i svrhu postojanja medija, posebno privatnih, koji na sve pobrojano imaju legitimno, profesionalno pravo – i da kreiraju javno mnjenje, da diskredituju političke protivnike, vjerske i političke organizacije (posebno one koje veličaju fašiste), da kontriraju suprotnom mišljenju i djelovanju. Da nije tako, živjeli bismo u jednoumlju, a vođa bi na daljinu mogao da nam bude Kim Jong-un.

Bez namjere da amnestiram medije koji su na udaru Tužilaštva (da sam slušao, bio bih u nekom od njih), moram konstatovati da je neophodno povući razliku između onih koji su ih snabdijevali informacijama (pa makar i tajnim) od potrebe medija da to objave i prava javnosti da zna. Mediji nijesu dužni da odaju svoj izvor, a da li se izvor držao zakona dok je te informacije prikupljao, to bi moralo da procijeni Tužilaštvo.

Konačno: nemam nijedan lični razlog da stanem u odbranu napadnutih medija. Naprotiv. Od njih se razlikujem posebno kada je u pitanju poimanje profesionalizma, poslušnosti, prezumpcije nevinosti i mnogih drugih suptilnih stvari koje čine da nijesmo svi jednaki. Nijesu jednaki ni svi pobrojani mediji, jer bi za Antenu M mogao ruku u vatru staviti da nije za isti koš.

I dok SDT ukazuje da je “jedan od fakultativnih uslova za postojanje krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije, predviđen Krivičnim zakonikom Crne Gore, da postoji uticaj kriminalne organizacije ili njenog dijela na sredstva javnog informisanja…”, čini se da se kroz prethodnicu u Vijestima i sinoćnje saopštenje, Tužilaštvo ipak malo istrčalo. Njihova “osnova sumnje” ipak je nedovoljna za zaključke kojima su udarili po medijima, pa me baš zanima hoće li “evropske snage”, shodno “evropskim vrijednostima”, ustati u njihovu zaštitu.

Ako se to ne desi, ovaj presedan Tužilaštva, biće prekretnica u poimanju medija koji nijesu po volji vlasti i siguran znak da klizimo u totalitarizam. A njegova odlika je da najprije stradaju drugačiji. Nevolja je samo ako u tome, na ovako eksplicitan način, sudjeluje i SDT. Tu je već đavo odnio šalu.