Karađorđevići su srušili Njegoševu kapelu i podigli novu kao simbol najstravičnijih zločina

Piše: Tijana Lopičić

Četnički vojvoda, ili ti neki i nekakvi predsjednik Skupštine Crne Gore, Andrija Mandić, ponovno je izazvao polemiku tvrdnjom da zavjet Petra II Petrovića Njegoša „nije zaboravljen“ i da država mora učiniti da kapela ponovo krasi vrh Crne Gore.

Kada slušamo ovakve kontroverzne izjave, teško je ne postaviti pitanje – da li su glasači ovakvih velikosrpskih partija, poput NSD-a, dominantno neobrazovani, sa koeficijentom inteligencije značajno ispod prosjeka i nedostatkom kritičkog promišljanja, ili predstavljaju sloj društva koji ideološki baštine fašizam.

Prvo, danas niko ne može vratiti Njegoševu kapelu, jer su se Karađorđevići pobrinuli da je sruše, pobacaju kamenje niz litice Lovćena i podignu novu kapelu na izmještenoj lokaciji.

Naime, Njegoš je 1845. godine donio odliku da se na Jezerskom vrhu Lovćena izgradi kapela, u kojoj će biti sahranjen. Ovu kapelu posvetio je svom stricu, Svetom Petru Cetinjskom. Lovćen je tada, kao i danas, predstavljao simbol crnogorske nezavisnosti i slobode. Kapela, iako značajna kao spomenik, nije imala vjersku funkciju, nije bila osvještana niti je pripadala Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.

Njegoš je 1845. godine donio odliku da se na Jezerskom vrhu Lovćena izgradi kapela, u kojoj će biti sahranjen. Ovu kapelu posvetio je svom stricu, Svetom Petru Cetinjskom

Tokom Prvog svjetskog rata, kapelu na Lovćenu oštetile su austrougarske trupe, zbog čega su Njegoševi posmrtni ostaci 1916. godine privremeno premješteni u Cetinjski manastir. Na Njegušima je 1918. godine formiran Odbor za obnovu kapele, ali su vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca spriječile ostvarenje tog plana.

Inicijativu za obnovu preuzeo je Gavrilo Dožić, prvi mitropolit novoosnovane Mitropolije crnogorsko-primorske u sastavu Srpske pravoslavne crkve (Crkve Srbije). Polazeći od stava da je Njegoš „najveći srpski vladika, ideolog i književnik“, a uz činjenicu da nijesu imali pravo vlasništva nad starom kapelom, odlučili su je srušiti.

Odbijeno je mišljenje Građevinske sekcije sa Cetinja, koja je 1921. godine utvrdila da je restauracija Njegoševe kapele izvodljiva, budući da je oštećen samo južni zid. Međutim, interesi Crkve Srbije i kralja Aleksandra Karađorđevića bili su komplementarni, te su ovim činom krunisali najkrvaviji pokolj Crnogoraca i prognastvo dinastije Petrović. U skladu sa tim, stara kapela je srušena, a nova, arhitektonski drugačija kapela podignuta je na izmještenoj lokaciji. Radovan Bulatović u knjizi „Njegoš i Lovćen“ navodi da su mnogi crnogorski, posebno cetinjski domovi, zatvorili škure u znak protesta protiv ovog čina.

 Interesi Crkve Srbije i kralja Aleksandra Karađorđevića bili su komplementarni, te su ovim činom krunisali najkrvaviji pokolj Crnogoraca i prognastvo dinastije Petrović

Iznad vrata nove kapele, po nalogu kralja Aleksandra i sa ciljem isticanja nadmoći, bila je uklesana ploča sa natpisom:

,,Mi Aleksandar I, Kralj Srba, Hrvata i Slovenaca, praunuk Karađorđa Petrovića, vođe i početnika oslobođenja Srbije, unuk Kneza Aleksandra Karađorđevića, i sin Petra I velikoga oslobodioca i ujedinitelja našega naroda, i knjeginje Zorke Petrović Njegoš, obnovismo ovaj sveti hram, koji je na Lovćenu blizu Cetinja podigao i za večnu kuću izabrao slavni naš predak Petar Petrović-Njegoš, Vladika i gospodar Crne Gore, veliki rodoljub, pesnik slobode Crne Gore, poklonik, Heroju Topolskome Karađorđu besmrtnome i apostol i pesnik jedinstva našega naroda, a koji bi 1916. godine razoren u ratu za oslobođenje i ujedinjenje. Neka je mir njegovom pepelu. Njegov sveti blagoslov, neka se izlije na naš dom i narod, kroz sve vekove. Amin. Na Lovćenu, 21. 9. 1925. godine.“ Iznad natpisa se nalazila reljefna ikona ,,Sveti Đorđe ubija aždaju”.

Dakle, nova Aleksandrova kapela nije bila posvećena Svetom Petru Cetinjskom, za razliku od stare Njegoševe kapele, koja je poštovana od strane Crnogoraca.

U dokumentarnoj emisiji, koja je davno emitovana na RTCG1, Milutin Popović, tada penzionisani učitelj, ističe da nova kapela nije bila izgrađena na istim temeljima i da nije imala isti karakter kao stara. Takođe, napominje da su prilikom izgradnje nove kapele radnici i vojska pobacali isklesano kamenje niz Lovćen. Pokazujući na novu kapelu, rekao je: “Ona je bila viša i grublja od ove, ali Crnogorcima mnogo milija.”

Više je nego apsurdno da glasači velikosrpskih partija, s jedne strane, su neki i nekakvi veliki poštovaoci dinastije Petrović-Njegoš, a s druge strane žele „vratiti“ kapelu koju su upravo dželati Petrovića, ozlogašeni Karođevići podigli.

A Mandiću i njegovim fašistima, onima koji savršeno znaju kako manipulišu prvenstveno sopstvenim glasačima, Aleksandrova kapela će biti i zauvjek ostati samo nedosanjan san. Naša je dužnost da stojimo na liniji odbrane u ime istorijskih činjenica, poštovanja prema našim precima i dinastiji Petrović-Njegoš, kao i očuvanju suverene Crne Gore.