Ko bješe taj Njegoš?

Piše: Nebojša Redžić

Nevjerovatna je sličnost između prvog popa crkve Srbije u Crnoj Gori Joanikija II i generalnog direktora RTCG Borisa Raonića. Najnovija kopča tiče se činjenice da je ovaj drugi, na volšeban način omogućio ovom prvom da na dan Njegoševog rođenja, u prime time terminu, govori o Njegošu kao da su zajedno čuvali ovce zagledani u Vaseljenu, tragajući za smislom života.

Dvojica nelegalnih persona koji su maskote vremena današnjeg u kome nema ni pravde, ni čistote ljudske duše, obojica dostavljeni sa Temu-a, kineske proizvodnje i urođeničke svijesti, ukrstili su svoje interese tako što će ovaj drugi omogućiti ovom prvom da se zajedno nasprdaju ljudskoj inteligenciji pričom o Njegošu – baš na dan njegovog rođenja.

To što je ovog bradatog dostavio helikopter sa bodigardovima koji su, za tu priliku, bili na telefonskoj vezi sa kriminalcima iz pet crnogorskih gradova, pa ni to što je ovoga drugog donijela roda nove, još besudnije Crne Gore na koju se evo navikavamo, nije najvažnije u ovoj priči. Tandem Mićović – Raonić, gdje jedan afirmiše drugoga dajući mu udarni tv termin, a drugi čuva prvoga naređujući sudovima da ne smiju izvršiti vlastite presude o njegovoj neispravnosti, obilježili su dan kada je po novim pravilima, trebalo da saznamo što je to, zaboga, njegoševska Crna Gora.

Joanikije i Raonikije: Dvojica nelegalnih persona koji su maskote vremena današnjeg

Sjećam se da sam još prije četiri godine u jednom portalu naručio tu temu od iskusne koleginice koja se potrudila da objasni zašto misli da će nam baš ona otkriti tajnu i proniknuti u bit „njegoševske“. Pitao sam par dana kasnije mog kuma, nesuđenog doktora prava i vrsnog poznavaoca Njegoša što misli o tekstu, a on će lakonski – da je koleginica „tek zagrebala po površini“. Decenijama i godinama najelitniji ljudi sa ovih prostora pokušavaju dešifrovati njegoševsku tajnu, ali ne stižu predaleko sa svojim zaključcima ili stižu tek dotle da se sudare sa mišljenjem nekog svog ideološkog pandana sa druge strane političke scene. Bilo da se radi o Slobodanu Tomoviću koji je u analizi Njegoša imao dobrih momenata, ili o njegovoj Sonji koja nam danas na grdnoj mješavini ekavice i ijekavice pokušava nadopuniti svog oca.

Tako je i Joanikije u noći kada mu je voljena Srbija izgubila šanse da ide na SP u fudbalu, mlatio o Njegošu stavljajući u prvi plan njegov odnos prema Kosovu i „kosovskom zavjetu“. Ne znam je li pomenuo i crni dio crnogorske kape koja „predstavlja žal za Kosovom“ jer sam gledao utakmicu, ali sam siguran da najviše žala nosi zbog činjenice da, kako reče, „ljudi sada manje čitaju“, pa će ostati uskraćeni za Njegoševo srbovanje koje nam je ostavilo materijala da se i narednih 150 godina identitetski sukobimo, jer je pjesnik još više poželjnih detalja ostavio nama, koji se kazujemo da smo Crnogorci.

Da li je došlo vrijeme za demistifikaciju ne samo Njegoša, nego i dobrog dijela crnogorske prošlosti?

Ne daj Bože da sada sebe želim predstaviti kao njegošologa i objasniti ko je bio, zašto je postojao i što nam je poručio vladika Rade. Uopšte nemam tu ambiciju i tu se pozivam na Sokrata i njegovo „ja znam da ništa ne znam“. Sjećam se sa koliko je energije jedna moja koleginica iz IV Gimnazije, muslimanka, vodila iscrpljujuće ratove sa profesorom srpsko-hrvatskog Todorom koji je baš nju (iako je bio tek kraj 70-tih) skoro na svakom času pitao o „istrazi poturica“, a ona mu se, onako zajapurena, suprotstavljala koliko je sa svojih 18 znala i umjela. Još tada sam shvatio da je Gorski vijenac više izvor konflikata i problema, nego djelo koje treba da nas nadahnjuje u novom vremenu proklamovanog sekularizma, multietničnosti i tada, bratstva – jedinstva. Naravno, uz nespornu genijalnost koja provijava u skoro svakom stihu.

Tako sam se jednoga jutra probudio sa potrebom da zapitam najprije sebe, a evo sada i vas: a zašto bismo mi, bili Srbi, Crnogorci ili neko treći uopšte morali da se svako malo pozivamo na Njegoša, zašto bismo morali da ga slijedimo, da se ugledamo na njega i njegovo vrijeme, da budemo kao on i da gradimo državu ili formiramo poglede na život i svijet oko sebe onako kako je htio on?!

Možemo li jednom priznati sebi da je došlo vrijeme za demistifikaciju ne samo Njegoša, nego i dobrog dijela crnogorske prošlosti?! Možemo li sagledati prošlost realističnije i iz nje izvući vrijednosti koje bi bile primjenjive danas? Na taj način bismo, moguće, izgradili bolju, savremeniju perspektivu, bez idealizovanja prošlih epoha. Takva demistifikacija pomogla bi nam da budemo autentični i gradimo identitet koji je u skladu sa današnjim vremenom.

Danas bi se, recimo, mogla potencirati otvorenost, inkluzivnost, ekološka svijest, ali i poštovanje različitosti i zajedništvo. Bogatu kulturnu baštinu i tradiciju mogli bismo afirmisati na način prilagođen savremenom društvu. Tako bismo stvorili jedinstvenu i autentičnu perspektivu , bez potrebe da se potpuno oslanjamo na prošlost. Zahtjev vremena je da identitet i naslijeđe oblikujemo u savremenom kontekstu.

Ali, što bi onda radila crkva, ova Joanikijeva? Đe bi bio generalni i njegova „goveda iz Rasove“ kako ih je jednom okarakterisao neformalni urednik svega i svačega Milan Roćen, a oni mu nikada na to nijesu odbrusili? Što bi nas nadahnjivalo dok ispijamo dojč u kafanama ili u vezi sa čim bi se psovali na društvenim mrežama?

Amfilohije Radović zaista zaslužuje da stane uz bok Njegošu i Svetom Pertru Cetinjskom, ako smo Crnu Goru iz vremena dvojice potonjih uzdigli do nivoa mita – bez pokrića

Jer, ako bismo, ne zaboravili, nego donekle zanemarili Njegoša, pa gradili državu u skladu sa našim, a ne sa njegovim vremenom, ukrali bismo, recimo, našim „načitanim“ susjedima glavni argument da su Crnogorci zapravo Srbi. Njima, koji bez rječnika razumiju tek svaku desetu iz Gorskog vEnca, uskratili bismo mogućnost da nas huškaju na Turke, možda bismo na njihovu radost zaboravili i ona dva mrska slova, a što je najvažnije, prestali bismo da se gložimo kome je – Srbima ili Crnogorcima- ostavio više materijala o tome ko je zapravo bio on. I da iz toga izvodimo zaključak ko smo i što smo mi danas. A zašto, u materinu, ja moram nacionalno biti ono što je bio Njegoš? A jesam. Ne zato što moram, nego zato što su mi preci to u amanet ostavili.

I da: kada bi ga bilo manje u našim mislima i djelima, uzeli bismo mogućnost opskurnom popu Mićoviću da ga stavlja u istu ravan sa Svetim Petrom Cetinjskim i – zamislite – Amfilohijem Radovićem! Samo zato što se pop Risto upokojio dan prije dana Njegoševog upokojenja! Valjda samo zato. Jer ako je najveći zlotvor Crne Gore u njenoj novijoj istoriji Risto Radović iz Morače zaslužuje da stane u red sa ovom dvojicom Petrovića, onda zaista kao narod treba da nestanemo.

Ili, drugačije: ako griješim, a Amfilohije Radović zaista zaslužuje da stane uz bok Njegošu i Svetom Pertru Cetinjskom, ako smo Crnu Goru iz vremena dvojice potonjih uzdigli do nivoa mita – bez pokrića, tj. ako je današnja Crna Gora koju je stvorio Amfilohije nalik onoj koju su stvarali ova dvojica, onda je najbolje da svi skupa što prije odemo u zaborav i da od nas ne ostane ni pomen. Na radost svih onih koji, pozivajući se na Njegoša i citirajući njegove misli, ne žele da priznaju koliko ga zapravo preziru i mrze.