Ko to tako krčmi Crnogorce?

Piše: Milenko A. Perović

Kad je velikosrpski nacionalizam krenuo u ekspanziju, đe god je bilo Srba, popisi stanovništva prestali su biti stvar statistike. Postali su sudbinski važan politički posao. Svrha im je bila da podupru hegemonističke pretenzije i „legitimiranju“ planova za objedinjavanje „svih srpskih zemalja.“

Od devedesetih godina prošloga vijeka nacionalističke političke i intelektualne „elite“ Srbije učinile su tzv. srpsko nacionalno pitanje najznačajnijim oruđem svojih manipulativnih strategija. Demagoški varajući narod da jedino one mogu biti tumači i zaštitnici njegovih interesa, „elite“ su zloupotrebljavale popise stanovništva za nacionalističku homogenizaciju naroda i sticanje „prava“ na osvajačke težnje protiv okolnih naroda i država. Zlomisleno instrumentalizovani popisi postali su kriptofašističke i klerikalističke manifestacije „nacionalne borbe na život i smrt.“

Iako je protekao bez velike buke, potonji popis stanovništva u Srbiji bio je vođen istom svrhom. S mnogo više velikosrpske agresivnosti, ista će biti svrha predstojećeg popisa stanovništva u Crnoj Gori. Velikosrpski hegemonisti ne kriju da na njemu hoće da verifikuju dosadašnje rezultate srbizacije Crnogoraca i pospješe njihovu daljnju nacionalnu konverziju u Srbe, da bi po prvi put u povijesti Crnu Goru učinili „srpskom zemljom.“

Između dva popisa u Srbiji je skoro prepolovljen broj Crnogoraca. Uz niz sporednih, dva su činioca ključna za ubrzavanje procesa nestajanja Crnogoraca u Srbiji. Jednako su oni na djelu i u Crnoj Gori. Prvi činilac sadržan je u nihilističkom odnosu srpskih „elita“ prema crnogorskom nacionalnom pitanju, koji je kulminirao u potonjih trideset godina. Drugi je činilac rad necrnogorske političke nomenklature koja je u Crnoj Gori došla na vlast AB kontrarevolucijom. Ni poslije prelaska u opoziciju, nije ona postala procrnogorska! Ona misli kako će se vratiti na vlast i ne misli ništa o potrebi konsolidacije crnogorske nacije!

Prvi činilac proističe iz velikosrpske nacionalističke ideologije. Ona je davno pretočena u strategiju upornog rada na nestajanju države Crne Gore i Crnogoraca kao nacije. Na djelu je ona od kad su Obrenovići – ne bez usklađenosti s Austrijom – počeli voditi anticrnogorsku politiku! Anticrnogorstvo je od tada u Srbiji poprimalo brojne pojavne oblike, ali svoju psihopatološku bit nije promijenilo ni za jotu!

Tvorac strategije anticrnogorstva koja danas dominira je Dobrica Ćosić. Ona je dio strategije stvaranja „Srpskog sveta.“ Uz nacionalističku opsesiju Slovencima, Hrvatima, Bošnjacima, Albancima i Makedoncima, Ćosić se „proslavio“ i patološkom opśednutošću Crnogorcima i neskrivenom željom da oni nestanu s ovoga svijeta. Za „oslobođenje“ Srbije od Crnogoraca – ali i od svih nesrba – propisao je recept diskretnog etničkog čišćenja. Obznanio ga je u knjizi Promene (Novi Sad, 1992).

U vrijeme kad je objavio tu knjigu, u Srbiji je živjelo trideset pet posto stanovnika koji nijesu Srbi. Evidentno, Ćosićevom nacionalističkom umu ta je činjenica bila nepodnošljiva. Za nju je našao rješenje: „Osloboditi one koji se sa Srbima ne osećaju slobodnim i koji Srbima ograničavaju i zagađuju slobodu na njihovoj zemlji.“ Postulirao je tako fašistički program po kome bi Srbiju učinio zemljom u kojoj žive samo Srbi! Dakle, Srbija Srbima!

Posebno mjesto u psihopatologiji njegove ideje etničkog čišćenja Srbije, ali i Crne Gore zauzeli su Crnogorci. U knjizi U tuđem veku (2015) ostavio je upečatljivo svjedočanstvo o svojoj mržnji prema Crnogorcima. Ništa što je izašlo ispod njegovog pera nije – poput te mržnje – dublje prodrlo u „elitu“ i narod Srbije, ali i u dijelove crnogorske nacije ni postalo spiritus movens rascrnogorčivanja Crnogoraca.

Evo kako je „klasik iz Drenove“ umovao o Crnogorcima! Najprije je tvrdio da su oni dio srpskog naroda! No, odmah se presabrao pa shvatio da Crnogorci nijesu dio srpskog naroda! Još jednom se predomislio pa „spoznao“ da su Crnogorci već postali dio srpskog naroda. No, po treći put je obrnuo sviješću i zaključio da Crnogorci još nijesu postali Srbi ili bar ne u obimu koji bi on želio!

Pošto je razabrao da ne umije odgovoriti da li Crnogorci sad postoje ili ne postoje, skliznuo je u pitanje o njihovom porijeklu. Kao i svaki okoreli nacionalista, apsolutno sve svoje tvrdnje Ćosić je izvodio iz teškog, ali hotimičnog neznanja (ignorantia supina)! Ne znajući ništa o povijesti Crne Gore i Crnogoraca, on je kao prototipski ignorant „utvrdio“ da Crnogorci nemaju povijest.

No, odmah su ga vlastite skromne intelektualne mogućnosti upozorile na inkonzekvenciju u njegovim „strepnjama i nadama“: Ako Crnogorci nemaju povijest, zašto uopšte voditi računa o njima?! Kad i kako su uopšte nastali, ako uopšte postoje? Tu mu se ukazalo da ih je neko – samo je pitanje ko – morao načiniti neđe u bliskoj prošlosti s namjerom da „srpstvu“ nanese štetu!

Ko su u Ćosićevoj suptilnoj istrazi – dostojnoj njegove književne estetike – kandidati koji su osumnjičeni da su napravili Crnogorce? Jednom kaže da je Crnogorce stvorio Tito. Drugi put veli da ih je stvorila Kominterna. Onda je malo bolje razmislio pa dokučio da je otac Crnogoraca lično rimski papa. Ostalo mu je upitnim da li mu je Vatikan kao kolektivni organ držao svijeću.

Ni četvrti put Ćosić ne posustaje, nego otkriva da ih je pravio politički fenomen zvani staljinizam! Peti put odustaje od svega navedenog pa tvrdi da je Štedimlija pater Montenegrina. Šesti put, osumnjičeni je Sekula Drljević. Sedmi put tvrdi da je Đukanović gradio Crnogorce. Onda se dośeti da čin začeća crnogorske nacije nije bio moguć bez Sveta Marovića i još nekih. Ćosićeva lista osumnjičenih ne dovršava se ovđe, nego dobija neočekivani obrt. Ostao je rastrzan dilemama da je za pravljenje Crnogoraca presudna bila pomoć Miloševića, odnosno, Đinđića, odnosno, kolektivnog tijela pod imenom CIA.

Dakle, po sto puta kuku narodu koji je Ćosića – makar jednu sekundu – imao za „najumniju glavu“ i vodećeg nacionalnog ideologa! Ne mijenja na stvari što je otišao s ovoga svijete rezigniran zbog spoznaje da njegova golema književna i ideološka laž Srbima dobra nije donijela!

Po nesreći, nadživjela ga je njegova laž! Spregnuta s mržnjom prema Crnogorcima i receptom za tiho etničko čišćenje Srbije od nesrba, ona punom snagom  napaja i napajaće nacionalističke duhove. Ćosić ostaje ideologom iskorjenjivanja  crnogorske nacije u Srbiji i u Crnoj Gori! Neuništivo je njegovo autorstvo nad podmuklom tezom o „crnogorskom nacionalizmu.“ Svako današnje i buduće „rascrnogorčivanje Crnogoraca“ na sebi će imati Ćosićev biljeg!

Sve što se s Crnogorcima u Srbiji činilo od pada socijalizma je realizacija Ćosićevih ideja. On je ispirisao, a političke i intelektualne „elite“ Srbije provodile tešku anticrnogorsku propagandu i specijalni rat protiv Crne Gore i Crnogoraca. Njen je cilj bio srbizacija Crnogoraca ili njihovo potiskivanje iz Srbije. On je inspirisao, a kohorte velikosrpskih nacionalista pritiskale, ucjenjivale i plašile Crnogorce s namjerom da se odreknu svog nacionalnog identiteta!

Anticrnogorstvo je tako učvršćeno i do danas ostalo – a neće biti drugačije ni u budućnosti – dijelom državne politike u Srbiji, bez obzira ko je u njoj na vlasti. Sve što je bilo potrebno, te vlasti su učinile da oduče Crnogorce od crnogorstva! Svaki Crnogorac u Srbiji koji se do sada nije odrekao crnogorstva, učinio je to na lični rizik, ličnom hrabrošću i na ličnu štetu!

Drugi činilac nestajanja Crnogoraca  u Srbiji zahtijeva širu elaboraciju. Ovđe je moguće izložiti samo u osnovnim crtama. Taj činilac se nalazi u odnosu ranije – a pogotovo sadašnje – vladajuće političke nomenklature Crne Gore prema tzv. crnogorskom pitanju u Srbiji.

Ništa rječitije ne govori o tom odnosu od činjenice da je vlast uspostavljena poslije AB kontrarevolucije Dobrići Ćosiću dala Njegoševu nagradu! Nolens volens, ona je ovim činom legitimirala njegov mrziteljski i negatorski odnos prema crnogorskoj naciji, a od sebe otklonila obavezu da bude crnogorska i patriotska!

Do danas se ona nije oslobodila od nekih elemenata ćosićevskog anticrnogorstva! U vlastitoj evoluciji od ćosićevskog anticrnogorstva stigla je samo do indiferentnog odnosa prema crnogorskom nacionalnom pitanju. Ni u svom opozicionom političkom statusu ona se nije probila do spoznaje da suverene i nezavisne Crne Gore nema bez političkog priznanja crnogorske nacije. Nije shvatila ni da joj teza o multietničkoj demokratiji nema nikakvog smisla, ako ona nije demokratija i za Crnogorce!

Trideset godina ta se vlast pazila da joj se đe ne omakne pominjanje crnogorske nacije. Pazila se da joj velikosrbi ne zamjere ako bi tražila zadovoljenje crnogorskih nacionalnih interesa. Do svijesti joj nikad nije dospjela činjenica da Crna Gora nije moguća kao stabilna država ako se ustavno-pravno ne definiše kao država crnogorskog naroda i drugih naroda koji u njoj žive, dakle, onako kako je Crna Gora bila definisana u najsretnijem vremenu svoje povijesti! Ona je smislila i provodila idelogiju tobožnje građanske „anacionalnosti,“ idealnu za nesmetano širenje ćosićevskog otrova velikosrpstva.

Ta vlast je folklorno shvatala da u Srbiji žive brojni Crnogorci! Nije shvatala da su slom socijalizma i uspon velikosrpstva dramatično zaoštrili crnogorsko pitanje! Nje se to nije ticalo, kao što je se nijesu ticali Crnogorci ni u Crnoj Gori! Nikad od sebe nije dala znaka da razumije koliko je nacionalno održanje Crnogoraca u Srbiji važno za nacionalno održanje Crnogoraca u Crnoj Gori i vice versa! Crnogorce u Srbiji prepustila je na milost i nemilost agresivnoj i asimilatorskoj politici Beograda. Sadašnja anticrnogorska vlast u Crnoj Gori samo je konzekventno do kraja dovela tu nesretnu antipolitiku!

Kako su krčmili Crnogorce, čudo je božje da crnogorska nacija još uvijek postoji! A postojaće zauvijek, makar sva stala pod jednu crnogorsku kapu!