KORDIĆ: Bez popisa, poluprazna kasa se lako može predstaviti kao finasijski uspjeh

Piše: Simonida Kordić, poslanica NSD-a u Skupštini Crne Gore

Jedini period u istoriji zapadne civilizacije kada se popisi nisu sprovodili je period ranog ili mračnog srednjeg vijeka. Od Vavilona do danas svaka civilizovana država je organizovala redovne popise stanovništva, ne zato što nije znala šta pametnije da radi, već zato što popis daje odgovore na ključna pitanja savjesnog upravljanja državom.

Bez popisa, država ne zna koliko ima poreskih obveznika, pa ne može ni da kontroliše punjenje budžeta. Bez popisa se ne zna kakva je obrazovna struktura stanovništva, koliko je nezaposlenih, koliko ljudi radi, u kojim privrednim sektorima, kakva je starosna struktura, odumire li ili se podmlađuje stanovništvo…

Bez tačnih informacija je, naravno, nemoguće utvrditi koja su zanimanja deficitarna, kako racionalno usmjeriti obrazovni sistem, kako planirati privredni razvoj, koliki su planirani prihodi države, koliko treba usmjeriti na socijalna davanja…

Bez popisa je praktično nemoguća civilizovana država i, što je još važnije, nemoguća je demokratija. Narod kojem nisu dostupne objektivne informacije ne može da zna ni koja su mu prava, niti kako da se za njih bori, a još manje može da u demokratskom procesu kontroliše vlast. A tamo gdje nema građanske kontrole, plodna je voda za lov u mutnom.

Bez popisa, poluprazna kasa može lako da se predstavi kao sjajan finansijski uspjeh vlasti, tzv. socijalna pomoć nikad ne stigne ljudima u nevolji, ali se lako koristi za obezbjeđivanje glasova, privreda se rasprodaje, a obrazuju se kadrovi koji nemaju gdje da se zaposle… Beskrajne mogućnosti za one koji državom ne upravljaju, već manipulišu.

A tu je, naravno, i pitanje vjeroispovijesti, jezika i nacionalnosti. U državi koja formira sopstvene crkve, koja ugovore potpisuje sa svim vjerskim zajednicama osim jedne, u kojoj je razlika u nacionalnoj pripadnosti pretvorena u klasnu razliku, u kojoj je jezik pitanje politike, a ne lingvistike, takvoj državi i takvim, nazovi, “državnicima” najbitnije je da se nipošto ne zna ko u državi živi, kako sebe zove, kojim jezikom govori i kojoj crkvi pripada ili ne pripada.

Odatle se, po potrebi marginalizuju nepodobni, favorizuju poslušni, i stvaraju fiktivne ili predimenzioniraju ili minimiziraju postojeće društvene zajednice i krše ljudska prava “a la card”. Kada se ne zna šta je stvarno, onda će uzurpatori moći da rade što im je drago.