KORONA U BJELOPOLJSKOM DOMU STARIH: Stidite li se ministarko Bo-Bo i zašto ne?

Samo stidljivo intoniran prilog na TVCG i nevješt pokušaj minimiziranja problema: 60 osoba iz Doma starih u Bijelom Polju oboljelo je od koronavirusa. Njih petoro, izgubilo je bitku sa tom bolešću. Kao da je rečeno da je pao snijeg u februaru.

Muk javnosti. Nedostatak empatije. Naviknutost na smrt, bolest…

U što smo se to pretvorili, kukala nam majka? Je li moguće da nam je rutina umiranja koja nas okružuje, ubila ljudskost, učinila nas bezosjećajnim, naučila nas da ćutimo..?

Da, to se događa drugima. Ma, što, ionko je imao 86 godina, naživio se. Sreća je što samo umiru stari, oni bi svakako brzo na ona svijet… I gomila sličnih budalaština, uglavnom iz glave mladih ljudi.

Nedorasli trenutku

U malom gradu na sjeveru Crne Gore, korona je ušla tamo gdje je najmanje smjela. Sačuvati Dom starih u situaciji kada virus u većini slučajeva ubija starije ljude, bio je imperativ. Zahtjev vremena. Misija u kojoj nije smjelo da se kiksa.

Ali, neko je kiksao.

Njemački, britanski, francuski, američki penzioneri…jedva dočekaju penziju, da bi nadoknadili sve ono što su propustili tokom radnog vijeka. Počinju da putuju, obilaze daleke predjele, šetaju, plivaju, voze bicikla, kupuju kuće u Portugaliji ili na Balearskim ostrvima… Naprosto, u većini slučjeva – uživaju.

Crna Gora je država u kojoj ljudi odlaze u penziju da bi se mučili. Izuzetak je sasvim mali procenat njih koji su se “snašli” za života, pa u penzionerskim danima ubiraju plodove svoga rada. Uz starost, krte kosti, loš krvotok, visok pritisak ili ko zna kakvu “prateću” bolest, u danima mirovine u Crnoj Gori, možemo govoriti o svemu, osim o miru. Kako biti miran i bezbrižan, ako je visina penzije dovoljna da se plate računi i ljekovi? Pa još onda stigne i korona.

Ali, to što kod nas penzija obično znači odlazak na “groblje slonova” (slonovi, kada osjete da im se blizi kraj, svi idu na odredjeno – nekada vrlo udaljeno mjesto gdje umiru u miru, daleko od stada i ostalih slonova…), sistemski je problem, traje decenijama i za njega nije kriva aktuelna vlast.

No, vladajući su itekako krivi za inertnost i nesposobnost da nabave vakcinu. Nedorasli trenutku, zanamirali su da je Crna Gora zemlja malih brojeva (osim kada se krade državno). Morali su znati da su, recimo, 10 hiljada vakcina iz Statisove donacije mogli spasiti sve ljude u Crnoj Gori, starije od 80 godina.

Ali, ne: pakost, bezobrazluk, inat, osvetoljubivost, bili su jači. Ministarka zdravlja, nedostojna profesije kojom se bavi, još manje ministarskog mjesta, samo zato što se dontor preziva Statis, prezrela je i ignorisala šansu.

I zašto ne reći: ministarka Jelena Borovinić Bojović, direktno je odgovorna za situaciju u bjelopoljskom Domu starih. Za svakog preminulog štićenika doma. Za svakog onog ko će u narednim danima umrijeti.

Njeno nečinjenje, rukovođeno najnižim ljudskim strastima, nije zavrijedilo samo ostavku, već i krivičnu odgovornost. Uz ogradu: ako je takvo njeno ponašanje proisteklo iz odluke kompletne Vlade, onda se krivica usmjerava ka izvršnoj vlasti.

Vrisnuti, da se čuje do Podgorice

Priznajem: kada su stariji ljudi u Bijelom Polju u pitanju, pristrasan sam. Dio života (prvih 17 godina) proveo sam u Bijelom Polju. Starci koji su danas u Domu, uglavnom su ljudi koje sam tada poznavao kao 40-godišnjake. I znam jedno: oni još nijesu morali da umru. A umiru.

Druga je tema jesu li baš morali da završe na takvom mjestu kao što je Dom starih. To je jedna od rijetkih borbi koju sam vodio sa svojom majkom. Ona je 20 godina provela u bjelopoljskoj SDK i nerijetko bi, (u penzionerskim danima) kada postane apatična zbog životnih problema ili usamljenosti, govorila da bi voljela da ode u Dom. Nijesam joj dozvolio, iako znam da bi tamo vjerovatno bila okružena pažnjom i ljubavlju. I da: imala bi društvo koje smo joj brat i ja, zaokupljeni trkom za poslom i egzistencijom, ponekad znali uskratiti.

Ne sumnjam da su stanovnici Doma starih u Bijelom Polju svih ovih godina okruženi pažnjom. Da o njima brinu profesionalci koji im strost čine manje turobnom. Da se tamo, uz partiju šaha ili domina, a čujem – i po koju ljubav “po’ stare dane”, teret decenija lakše podnosi.

Kako se sada pomiriti sa tim da javnost ćuti dok njih 60 boluje od opakog virusa, a petoro oplakuju? Hoće li neko vrisnuti da se čuje do Podgorice – da nije sve moralo biti ovako? I kako shvatiti da postoji um koji je, zasio u udobnu ministarsku fotelju, postao neosjetljiv na tuđu bol, na suze njihovih najbližih, na umiranje…?

Ministarko Borovinić – Bojović, pomislite li u nekom kišnom, tmurnom danu da ste krivi? Savlada li Vas neka tuga zato što znate da ste grešni? Imate li miran san? Stidite li se? I zašto ne?