Kulturni genocid nad crnogorskim jezikom

Piše: Tijana Lopičić

Kulturni genocid nad crnogorskim jezikom je velikosrpsko sistemsko negiranje i asimilacija crnogorskog jezika, koje je započeto u XIX vijeku, a svoju ekspanziju imalo je tokom XX vijeka. Ovaj proces je bio usmjeren na ukidanje svih osobenosti crnogorskog jezika, te nametanje srpskog jezičkog standarda.

Kada se upoznamo sa projektom Vuka Karadžića „Srbi svi i svuda“ iz 1836. godine, postaje jasno da je njegova namjera bila da sprovodi kulturni genocid nad nesrpskim narodom, odnosno narodima koji su govorili štokavskim narečjem. Karadžić je zastupao tezu da su svi ljudi koji govore štokavicom, bez obzira na njihovu vjersku ili nacionalnu pripadnost, zapravo Srbi.

Zato su Vukove jezičke reforme proglašavale sve osobenosti crnogorskog (narodnog) jezika, kao arhaizme i dijalektizme u okviru srpskog jezika. Tako je, viševjekovna upotreba glasova Ś i Ź, ali i ijekavska jotacija, bila isključena iz modela standarnog jezika. Polako, ali sigurno, Vukova reforma je, skoro bez protivnika (školovanjem Crnogoraca u Beogradu), uključena u državni i obrazovni sistem. Na identitačan način su “školovali” i Bošnjake katoličke vjeroispovijesti, u skladu sa tajnim srpskim političkim planom za spoljašnju i nacionalnu  politiku Srbije “Načertanije” iz 1844. godine. Ti “školovani” pojedinci, svjesno ili nesvjesno bi sprovodili velikosrpsku agendu.

Potom je uslijedio zločin Pariške mirovne konferencije 1919. godine, na kojoj je Crna Gora iznevjerena od svojih saveznika,  izgubila državu i nacionalni indentitet. U takvim pogodnim uslovima za uspješno sprovođenje kulturnog genocida nastavila je Belićeva etapa koja je trajala u međuratnom periodu. Ovaj period karakterišu najveće promjene u crnogorskom književnom jeziku, a posebno je značajno nasilno uvođenje ekavice. Naime, udžbenici za školstvo uglavnom su štampani na ekavici u Beogradu, što je dovodilo do urušavanja obrazovnog sistema pod velikosrpskim projektom.

Na ovu zakulisnu igru je ukazao i  Bogić Noleljić  u članku „Brisanje crnogorskog književnog jezika“.

„Dakle, samo dvije redakcije sa poklapanjem: ijekavština – latinica i ekavština – ćirilica. Kod takvih okolnosti Crna Gora se nalazi u izuzetnom položaju. Lako je predviđeti ishod: žrtvovanje svoga pokrajinskog knjiž. jezika. A ako se naša predviđanja zaista ostvare, onda će upotreba pokrajinskog  ijekavskog knjiž. izgovora u Crnoj Gori, izuzetno od ostalih pokrajina, biti prećutno ali faktički potpuno zbrisana, u ovom slučaju prvi put sa zvaničnog mjesta. Skora budućnost će nam to pokazati. – A tada će se, nesumnjivo, naći neki dobronamjerni i „objektivni“ kritičar sa tvrdnjom da su Crnogorci, uza sve ostalo, širokogrudno žrtvovali zajednici i svoj – narodni i knjiž. – govor.“

(Zeta, br. 14, 1936, str. 3. Priredio i prilagodio Adnan Čirgić za LINGUA MONTENEGRINA, br. 4, Cetinje 2009)

Belićevim pravopisom iz 1923. godine bila je dozvoljena ijekavica, dok je jotovanje bilo zabranjeno. Koliko im je tada, a i danas smetalo ta osobenost crnogorskog jezika jasno ukazuje na to da sa aspekta istorije jezika nejotovani oblici su arhaični u odnosu na jotovane. Crnogorski lingvisti su osporili velikosrpsku propagandu koja je, u XXI vijeku, intenzivno sproveđena preko Rajke Glušice i medija u velikosrpskoj službi, sa pokušajem da jotaciju predstave kao arhaizam.

I nakon što je crnogorski jezik standardizovan i dobio međunarodni kod (ISO 639) 2017. godine, velikosrpska propaganda i dalje nastavlja sa intenzivnim  kulturnim genocidom nad njim, bilo da to vrši kroz direktnu negaciju jezika ili posrbljavanje grčkih misionara Ćirila i Metodija (navodno je srBska ćirilica)  ili pak prisvajanje štamparije Crnojevića i Božidara Vukovića Podgoričanina.