EDIN KRNIĆ: Nezaustavljivi svjetski putnik kroz 14 zemalja u godini pandemije

U godini u kojoj su zbog pandemije putovanja ograničena, pojedini ipak pronalaze način da obilaze svijet. Edinu Krniću nije lako da stane, nakon što broji 128 zemalja svijeta koje je posjetio. Za godinu pandemije, on je obišao čak 14 zemalja na četiri kontinenta

U vrijeme kada je korona tek počela da bude svjetska tema, Edin Krnić je krenuo u Južnu Ameriku, a njegova prva destinacija bila je Kolumbija i glavni grad Bogota.

“U Kini je u to vrijeme pandemija koronavirusa uveliko harala. Na ulazu u Kolumbiju, granična policija me je pitala da li sam u proteklih 14 dana boravio u Kini. Rekao sam da nisam i to je bilo sve. Tu sam se prvi put neposredno susrio sa posljedicama pandemije. Sve do tog trenutka, o virusu sam znao tek ponešto što sam mogao pročitati iz medija”, priča Edin za Luču.

Bogota, Kolumbija / Foto: Edin Krnić

Edin kaže da tada u Južnoj Americi još uvijek sve bilo slobodno i virus nije bio prisutan na kontinentu.

“Nakon Kolumbije, svoje putovanje nastavljam prema Ekvadoru. Nije bilo nikakvih komplikacija prilikom ulaska u ovu zemlju. Tokom mog boravka u Ekvadoru, za samo nedjelju dana, virus je stigao i u Južnu Ameriku, ali sve to je bilo tek u začetku i nijesu preduzimane nikakve mjere, osim uobičajenih pitanja u hotelima i na graničnim prelazima. Nakon Ekvadora, idem u Peru i glavni grad Limu”, objašnjava Edin.

Maske je prvi put vidio u Peruu

“Nakon Lime nastavljam za Nasku i Kusko, dvije najatraktivnije turističke destinacije u Peruu. Tamo se nalaze dva poznata arheološka lokaliteta – Maču Pikču, pored grada Kusko i Naska linije u gradu Naski. Budući da je na ovim lokalitetima bilo dosta turista, a da su iz Kine i Evrope pristizale stravične slike pandemije koronavirusa i podaci o velikom broju zaraženih i umrlih, turisti su samoinicijativno počeli da nose maske, a mnogi su i pravili plan kako da što prije napuste Peru, budući da se očekivalo zatvaranje Južne Amerike u karantin”, priča Krnić.

Maču Pikču, Peru / Foto: Edin Krnić

On je ipak svoje putovanje nastavio prema gradu Puno, koji se nalazi na obalama jezera Titikaka, najvećeg južnoameričkog jezera koje se ujedno nalazi na najvišoj nadmorskoj visini na prostoru američkih kontinenata. Iz Puna se uputio prema ostrvu Takuile na kome je proveo nekoliko dana.

Ostrvo Uros, Titikaka / Foto: Edin Krnić

“Tamo sam tek izgubio predstavu o ozbiljnosti pandemije i njenih posljedica u svijetu, zato što sam svo vrijeme provodio sa autohtonim stanovništvom – pripadnicima plemena Kečua i Ajmara, koji nijesu mnogo marili za koronavirus, niti su bili zabrinuti onoliko koliko su bili zabrinuti Evropljani i ostali stanovnici zapadnih zemalja koje sam prije toga srijetao u Kusku” kaže Edin.

La Paz, zatvaranje aerodroma

Prvi put se ozbiljno suočio sa pandemijom koronavirusa na prostoru Južne Amerike na autobuskoj stanici u La Pazu. Tamo su mu prvi put tokom proputovanja po Južnoj Americi mjerili tjelesnu temperaturu, a isto tako su sve one putnike koji su imali sumnjive simptome slali na testiranje.

“Tokom tih pet dana boravka u hotelu, imao sam priliku da vidim da su neki državljani različitih evropskih zemalja imali problem kako da se vrate u svoje zemlje, budući da je aerodrom u La Pazu već bio zatvoren za sve međunarodne letove. Svoje putovanje iz La Paza sam nastavio za Salar Ujuni, koji je ujedno uz jezero Titikaka najveća atrakcija ne samo Bolivije već i Južne Amerike. Zbog nevjerovatnog prirodnog fenomena, ova pustinja je poznata kao najveće ogledalo u svijetu”priča Edin.

Salar Ujuni, Bolivija / Foto: Edin Krnić

U pustinji je pandemija ponovo djelovala daleko, nakratko

Četiri dana i četiri noći  proveo je u pustinji Salar Ujuni, gde nema interneta, struje, niti bilo kakve komunikacije sa ostatkom svijeta. Tokom tog vremena, Edin ističe da nije znao šta se sve izdešavalo u svijetu.

Granični prelaz u pustinji Atakama između Bolivije i Čilea / Foto: Edin Krnić

“Ušao sam u Čile ne znajući kakve su već mjere na snazi u južnoameričkim državama. Kada sam već prešao granicu i ušao u Čile, nakon sat sam stigao u grad San Pedro de Atakama gdje sam imao priliku da vidim očajne turiste koji više nijesu mogli izaći iz Čilea. Dok su gotovo svi restorani i hoteli bili zatvoreni, radile su samo apoteke i supermarketi, ispred kojih su stajali ljudi u dugim redovima, vodeći računa o distanci, čekajući red za maske i dezinfekciona sredstva. U tom trenutku sam i ja zabrinuto počeo da razmišljam šta dalje. Saznao sam da je vlada Čilea zatvorila svoje granice i sve nacionalne parkove na 14 dana”.

Atakama, Čile / Foto: Edin Krnić

Edin tada donosi odluku da ostatak vremena do otključavanja Čilea provede u jednom od najpopularnijih čileanskih gradova.

“Svoj put sam nastavio prvim autobusom prema gradu Antofagasta, na obali Tihog okeana. Tu sam tek doživio pravi šok. Po prvi put sam se susreo sa gužvama i ogromnim redovima u megamarketima i apotekama, a mnogi stanovnici  nosili su bijela medicinska odijela i maske”, kaže on.

Jedini gost u hotelu

Dodaje da je najneobičnija stvar koja mu se desila u ovom gradu to da se nijedan hotel nije mogao bukirati preko uobičajenih aplikacija, a imao je jedinstvenu priliku da bude jedini gost u hotelu gdje su mu vlasnici hotela dali ključ i kompletan hotel na raspolaganje. Kaže da je mogao da ostane tu neograničeno bez ikakvih troškova.

“Odjednom mi je sinula ideja da pokušam da izađem iz Čilea i da odem u još uvijek slobodan Brazil. Sve vrijeme sam provodio na internetu kako bih našao najbolje rješenje, nakon upornog pretraživanja sigurnog leta, uspio sam da kupim kartu sa brazilskim LATAM-om za Sao Paolo”, kaže on.

Kaže da su već bile postavljene trake kako bi se pravila distanca među putnicima u redovima, a kada je uputio pogled prema ekranu i letovima, vidio je da su dva leta, među kojima je i njegov, otkazani.

“Kako mene neka čudna sreća prati inače na putovanjima, otišao sam do šaltera koji je bio otvoren za čekiranje jedinog leta za Sao Paulo toga dana. Rekli su mi da su za prvi i jedini let za Sao Paulo sva mjesta u avionu popunjena, ali da svakako sačekam jer postoji mogućnost da neko od putnika odustane od leta”.

Dok je čekao na klupi, gledajući putnike kako se čekiraju, minuti su mu prolazili kao godine, iz straha da neće ući na ovaj let i da će “zaglaviti” u Čileu.

Aerodrom Santjago De Čile / Foto: Edin Krnić

“Nakon sat ponovo sam došao do šaltera, te sam tačno pola sata prije polijetanja aviona od šalterskih radnika dobio kartu za ukrcavanje. Kada sam se ukrcao u avion za Brazil koji je još uvijek bio otvoren za međunarodni saobraćaj, imao sam osećaj kao da sam već stigao u Crnu Goru”, kaže on.

Iz Brazila je odletio za Tiranu. I tamo je imao sreće,  jer su na ovaj let mogli da se ukrcaju samo državljani Albanije i Crne Gore. Kaže da se i dalje sjeća molbi putnika iz Skoplja koji nisu mogli da lete za Tiranu, a iz komunikaciji sa njima je zaključio da su na aerodromu bili skoro 70 sati.

Konačno ponovo u Crnoj Gori

“U Tirani sam bez dužih zadržavanja napustio aerodrom. Bio je to moj prvi susret sa pandemijom na našim prostorima, a od Tirane do graničnog prelaza Božaj smo stigli za nešto manje od sat i po, što i nije uobičajeno u normalnim okolnostima. Duž puta su se mogla sresti samo teretna vozila i po koji putnički automobil”, priča Edin.

Kada je ušao u Crnu Goru, teško mu je palo saznanje da su Tuzi potpuno zaključane. Nije mogao da se zaustavi ni na trenutak kako bi vidio svoju djecu, porodicu i prijatelje, već je morao odmah da produži dalje prema Ulcinju, gdje se nalazio karantin za sve crnogorske državljane koji dolaze iz inostranstva.

Nakon toga, konačno je uslijedio ponovni susret sa porodicom.

Sa porodicom nakon povratka iz Južne Amerike / Foto: Edin Krnić

Putnik ne miruje – slijedi istraživanje Turske

“Nakon izvjesnog vremena u Crnoj Gori se stabilizovala epidemiološka situacija i bili smo prva korona-fri država, tako da sam ubrzo počeo da razmišljam o svom sljedećem putovanju. Kako su mnoge zemlje bile zatvorene, u tom momentu najbolja opcija za mene je bila Turska, koju sam odlučio da obiđem uzduž i poprijeko”

Tokom boravka u Turskoj prešao je oko 7.500 kilometara.

“Za to vrijeme sam posjetio Andaluziju, Mesopotamiju, obalu Mediterana, te nevjerovatne lokalitete kao što su Gobekli Tepe, Nemrut Dag, Efes, Ishak Pasha Saray, Goerme, Konju, Van, Pamukale i Hierapolis, ali i istočni dio ove predivne zemlje na samoj granici sa Iranom, Irakom, Jermenijom i Azerbejdžanom. Turska je za vrijeme pandemije glasila za bezjbednu destinaciju jer su se svi građani Turske, kako tada, tako i sada, izuzetno pridržavali svih pravila i mjera koje su preporučivale nadležne institucije”, navodi naš sagovornik.

Iz Turske – u Irak!

Iz Turske je svoj put nastavio za Irak, ne znajući kakva je situacija u toj zemlji i da li mu treba test na granici. Test je uradio za tri sekunde, a imao je osjećaj da je vlastima Iraka bilo mnogo važnije da uzmu 50 dolara, nego da li će tačno odrediti je li neko zaražen.

Irak, u gostima kod Akrema, pripadnika Jezida / Foto: Edin Krnić

“Irak je bio slobodna zona. Malo stanovnika je nosilo maske, a većina se nije pridržavala nikakvih pravila niti distance. Svi restorani i hoteli su bili otvoreni za goste, pa za vrijeme svog boravka u ovoj državi nisam osjetio da postoji ikakva pandemija. Tokom boravka u Iraku posketio sam Duhok, Erbil i Mosul. Iz Iraka sam se ponovo vratio za Tursku gdje sam ostao još desetak dana, da bih svoje putovanje nastavio ka Sjedinjenim Američkim Državama, gde sam prilikom slijetanja na aerodrom Kenedi doživeo pravi šok kad sam vidio da je najveći američki aerodrom pust, a da prilikom pasoške kontrole nijesam morao da čekam duže od deset minuta, što mi se nikada ranije nije desilo.”

A potom – SAD i Meksiko

U Njujorku je sve izgledalo veoma depresivno.

“Svi restorani i mnogi hoteli bili su zatvoreni, a većina prodavnica i šoping centara je bila pred zatvaranjem. Slika ovih tržnih centara me je podsjetila na ono vreme kada je SRJ bila pod međunarodnim sankcijama i kada su u mnogim prodavnicama rafovi bili gotovo prazni. Kako nijesam mogao da gledam ovakvu sliku onog Njujorka kakvog se rado sjećam, kupio sam kartu i prvim letom nastavio za Meksiko”, objašnjava Krnić.

Sletio je u Kankun na poluostrvo Jukatan koje je izuzetno popularno za turiste iz cijelog sveta. Meksiko ima 32 države i sve su podijeljene po Kovid zonama.

“Jukatan i Kintana Ro su bile u zelenoj zoni, tako da je u ovim državama sve bilo otvoreno i nije bilo nikakvih restrikcija kako za lokalce, tako ni za turiste. Ovdje sam ostao desetak dana i nastavio za Oahaku, koja je takođe bila u zelenom zoni, gdje sam se samim tim i ja osjećao slobodno i prijatno, ne razmišljajući o pandemiji koja još uvijek uveliko hara svijetom. Nakon sedam dana provedenih u Oahaki, stigao sam u Meksiko Siti, koji je bio u crvenom zoni, pa je sve bilo zatvoreno, od restorana, hotela, do kulturno-istorijskih znamenitosti.”

Nakon Meksiko Sitija, nastavio je dalje, u Gvadalaharu i Tihuanu.

Tihuana, Meksiko / Foto: Edin Krnić

“Tamo sam proveo narednih desetak dana, odakle sam ušao u američku Kaliforniju koja je tih dana bila u totalnom kolapsu zbog pandemije. Kada sam stigao u San Dijego, nijesam mogao ni pretpostaviti da će u ovom gradu biti sve zatvoreno”, ističe on.

Iz San Dijega je nastavo za Los Anđeles i Holivud, gdje je ponovo bio u šoku jer su na ulicama bili samo beskućnici, a u gradu je sve bilo zatvoreno.

Holivud, Kalifornia / Foto: Edin Krnić

“Kako ovde nijesam imao šta da vidim, odlučio sam se za Las Vegas koji je bio otvoren za sve turiste.”

Las Vegas, SAD / Foto: Edin Krnić

Iz Las Vegasa se vratio u Njujork, koji je izgledao još gore i depresivnije nego mjesec i po ranije.

Edinov život u godini korone – jedinstven je. U periodu između putovanja u Južnu Ameriku i SAD obišao je i neke zemlje u okruženju, pa je za vrijeme pandemije, za 12 mjeseci uspio da posjeti čak 14 zemalja na četiri kontinenta.

K.V.