OBRAD PAVLOVIĆ: Donja Zaljut brani Crnu Goru

“MEMINI  ETIAM QUAE NOLO; OBLIVISCI  NON POSSUM QUAE VOLO” Sjećam se onoga što neću, a ne mogu da zaboravim ono što hoću!

“Vjera je nešto sasvim različito od vjerovanja. Vjerovanje je sistematsko, isuviše ozbiljno primanje neprovjerenih riječi. Parole svetog Pavla, Muhamedove parole Marxlove parole, Hitlerove parole – ljudi su ih shvatili isuviše ozbiljno i šta se dogodilo?

Dogodilo se da je došlo do bezumne ambivalentnosti povjesti – sadizam nasjuprot dužnosti ili (neuporedivo gore) sadizam kao dužnost; pobožnost izbalansirana organiziranom paranojom; milosrdne sestre koje nesebično njeguju žrtve inkvizitora i križara sopstvene crkve…(Aldous Huksley  “OTOK”)

Već danima se pitam da li smo ovim vrelinama, koje tako nalikuju onima iz predvorja pakla, nagrađeni po zaslugama zasnovanim na višim dijalektičkim principima jedinstva suprotnosti, ili je riječ o banalnoj opomeni da smo napravili previše gluposti.Kad bi znao da je to samo zbog toga što preozbiljno shvaćamo poruke, koje nam kontinuirano pristižu od podivljalih centara ovozemaljske moći, povjerovao bih i da će sve to biti kratkog vijeka.

Kratak je i životni vijek ljudski, pa mu sve izgleda veoma dugo, još duže zbog istinske besmislenosti. Modni kreatori nikako da iziđu iz mode, ma koliko njihove kreacije bile demodirane i izanđale. Pomalo se plašim suvoparnosti sopstvenog riječnika, mada dešavanja i ne zaslužuju neki bolji verbalni okvir. Tek povremeno mi ponešto privuče pažnju zbog spontanosti dešavanja i izliva istinske svjesne, ljudske volje.

Ustadoše Cuce da u selu Donja Zaljut zaustave okupatore, koji bestidno krenuše da činodejstvuju u Bajkovoj crkvi.I zaustaviše apostole mraka. Dešavalo se to i ranije, znale se Cuce da zaustave okupatore, i turske i đaurske, a znaće i u budućnosti, ukoliko bude potrebe. Nije bilo ni da u prošlosti nije bilo onih koji su kalauzili okupatorskim dušmanima, onako kako to danas radi vrhovni apostol Zdravko sa ostatkom odrođenog i odnarođenog apostolata.

Istina još se drže zubima za vjetar, a vjetrovi su ćudlivi.Nikako apostoli da se opasulje, ma koliko bili eksperti umjesto stručnjaka, da više nemaju podršku većeg dijela onih koji su ih izabrali. Značenje riječi “opasuljiti” mi je dugo izmicalo, dok mi to nije objasnio jedan prijatelj iz Srbije, veoma kratko i slikovito. Znaš kako, ono kad se najedeš pasulja, – znaš kako to deluje na dupe, a kad to dođe od dupeta do glave, onda je to pravo opasuljivanje.

Mitropolit Joanikije, izabran enigmatičnom voljom patrijarha SPC i Aleksandra svedržećeg, predsjednika, vrača, pokaza se dostojnim našljednikom Amfilohija nečastivog. Svojom izjavom da su se u Cucama okupili posljednji ostaci “CRVENE ALE” da bi spriječili prolaz vjeri “pravoj” izjednačava ga sa brojnim idiotskim izjavama, kakvih smo se naslušali, otkad su četnici pomislili da je došlo njihovo vrijeme.

Zaboravlja Joanikije da je ta “CRVENA ALA” pobjedila Crnu Aždaju, koja je širom Evrope izvršila najčudovišnije zločine. Zaboravlja i da je ne mali broj onih koje su njegovi crnorisci posvećivali, dali ne mali doprinos tim zločinima.Povampireni izvršiše i genocid u Srebrenici, a brane se time da ga nije ni bilo i da je to samo da bi se napakostilo srpskom narodu.

Jednom kad patrijarh SPC sa svještenstvom pođe u Srebrenicu i pokloni se žrtvama genocida neće više biti ni pomena o genocidnom narodu. Zapravo, nema ga ni sada sem u nekim glavama čijim prazninama odjekuju sumanute poruke Dobrice Ćosića,Vasilija Hrestića, Matije Bećkovića, Amfilojhija nečastivog i inih.

Moguće da neko narod pozove na otriježnjenje i na buđenje. Neophodno je to i srpskom i crnogorskom narodu, duguju to svom potomstvu!