OBRAD PAVLOVIĆ: “Svitanje  mi otkriva brojna lica, koja su mi u mraku i pri plamsajima vatre bila nepoznata, a sad ih sve znam”

“Nam vitis nemo sine nascitur optimus ille qui minimis urgetur!” Niko se ne rađa bez poroka, ali je najbolji onaj koga poroci najmanje opsjedaju-

Prisjetih se nedavno stare italijanske poslovice, koja glasi otprilike ovako. – Što se nešto više mijenja to sve više postaje isto”

Cik zore na Belvederu! Nekako sam preporođen, kao da vidim prvu zoru civilizacijsku. Kao prvosvješteniku ateističke duhovnosti uobličava mi se pomisao o svetosti ovog mjesta, koje svetim učiniše ljudi koji ga toliko puta braniše i odbraniše. Brojni su neporijatelji i zlotvori nasrtali, ali im je uvijek stizao dostojan i dostojanstven odgovor.

Svitanje  mi otkriva brojna lica, koja su mi u mraku i pri plamsajima vatre bila nepoznata, a sad ih sve znam. U očima im istovjetan sjaj nepokorivog ponosa.Kao  da nam svima odnekud dopire povijesni poklič LA PASIONARIE – Non passeran-.. U svakoj od onih dama ispred barikada kuca srce nepobjedive Dolores Ibarruri.Igraju po taktovima muzike svemira, lica ozarenih vanzemaljskom ljepotom.Našljednice onih koje su svojim ratnicima tain donosile i ranjenike iz boja izvlačile, bez suze i bez uzdaha.

Iznenada stiže poruka sa Jankovića krša; Kad se barjak crnogorski zaviori znaćete da će uskoro u dejstvo biti stavljena ona dva austro-ugarska “Maksima”, teška mitraljeza, koji se nijesu oglašavali još od kad ih naši oteše od okupatora, prilikom oslobošenja Budve. Prisjećam se da sam ih vidio prethodnog dana. Dobro su očuvani, a sa njima su i dva sanduka municije. Žute se kao da su od zlata.

Ne dadoše vođe Božićnog ustanka da se upotrijebe zbog nepreboljene iluzije o bratstvu. Žrtve tih iluzija bijasmo tako često, pa i ovog prelijepog jutra. Pitam prijatelja do sebe da li je onaj na Jankovića kršu pouzdan, a on mi odgovara:

“Ne brini potomak je to barjaktarske kuće, još od vremena Zeka Stankova. Zaslužili su oni barjaktarstvo i prije, ali im predug jezik i sporost u bježanju to onemogućiše. Evo i ovaj, zna da policijski Kerberi prisluškuju i pregledaju svaku poruku, ali đavo mu mira ne da mira.

Pokušavam prijatelja da utješim gorkom observacijom Mihaila Lalića:

“Naša istorija nije razvitak no vraćanje  i ponavljanje zabluda, grešaka nesloga, osveta, vječitih mržnji i poraza”.Mijesam ga utješio, pa pokušavam citirajući S.Basaru iz prepiske sa Miljenkom Jergovićem u kojoj na jednom mjestu kaže: Istorija Srbije nije ništa do gomila masnih laži, od kojih se jedino može dobiti povišen holeserol. Nastavio bih ali se događaji munjevito nižu. Helihoptersko -svetosavski desant izveden je na livadi pored NAŠE SVETINJE Cetinskog manastira. U nevjerici gledamo snimke.Duge cijevi, a iza njih proviruju kao miševi iz mekinja Porfirije, Joanikije i još neki koje ne poznajem. Prijatelj mi pokazuje na “ćebe” koje je kako kaže pancir. Kažem mu da mi više nalikuje na serdžadu.

“Bog s tobom kakvu serdžadu? pita me zaprepašćeno.

Da, da serdžadu, da klanjaju! Dritan ih je tome naučio, a oni njega krštenju i krivokletstvu!

Dok se povlačimo sa belvederskih barikada naziremo kroz dim od zapaljenih guma popovsku bulumentu. Većina njih je pošljednji put postila kad je neko uspio da se zaposli preko konkursa, koji nije bio za njega raspisan. Po brojnosti bi se dalo zaključiti da je to bio pošljednji unosni posao “INDUSTRIJA IMPORTA”što je uvezena falš roba za koju plaćamo najveću moguću cijenu – zasad nikome ništa.

Nastavak priče će biti istorija. Oblaci suzavca, šok bombe, gumeni meci. Pokušaj da se Cetinje unizi nije uspio. Pokazalo se to nekoliko dana kasnije na svenarodnom skupu, uveličanom nadahnutim govorima, čije riječi odjekuju kao šamari po njuškama odnarođene vlasti.

Dok sam završavao ovaj tekst u oči mi upade izjava nekakvog lažunjavog popa. Kaže da su na Cetinju demonstranti bili uglavnom uvezeni iz Albanije. Kao krunski dokaz navodi da većina nije govorila “srpski”.i da su bili nerazumljivi. Ovako nešto se nikada  ne bi omaklo premijeru Zdravkiši. Nesvjesno je izlanuo istinu jer većina je govorila CRNOGORSKIM JEZIKOM. Kratak tečaj našeg jezika bi im možda dobro došao, pa bi za početak shvattili zbog čega nećemo vjeronauku u školama. I da konačno shvate da “popovski gambit” uvijek vodi u neizbježan poraz. VAKAT JE!