OBRAD PAVLOVIĆ: Zbogom Zdravkiša

Kako život odmiče i ubrzavajući se približava svom prirodnom ishodištu, lančano povezana razočarenja navode me na pomisao da sam većinu ovozemaljaskog dotrajavanja proveo u čekanju. Zapravo stalno sam čekao da se dogodi čudo, po kojim bi se svijet konačno preuredio prema mojim mjerilima, a tek kad sa zakašnjenjem shvatim da je nešto tako nemoguće, ostaje samo tupi odjek iznevjerenih očekivanja i mladalačkih zabluda

Tranno opstaje kategorija ljudi, koja nakon sticanja svjetske slave dozvoljavaju sebi da “brljaju” da bi se podsmjehnuli snobovskim mudroserima, koji će da pohvale svaku “brljotinu. Druga je kategorija onih koji vjeruju da se “brljotinama može dostići svjetska slava. Malobrojnima – istina za kratko – to i uspije, a potom potonu u zasluženu, potpunu anonimnost.

Prije neki dan, Zdravkiša, premijer sa isteklim rokom trajanja pođe u posjetu susjednoj Srbiji, duboko ubijeđen da je to ista država, ali u kojoj mu niko ne bi ponudio da bude ni hotelski portir, a nekmoli nešto više. U tom ubijeđenju su ga podržavali uginuli kadaver Amfilohije i živi kadaveri Joanikije i Porfirije. Kad mu ni to ne bi bilo dovoljno, posegnuo bi za flašom, ljubljenjem podova, lizanjem pričesnih kašičica i drugim verbalnim budalaštinama.

Velika se prašina digla oko te posjete, od mišljenja da nije uvažen na odgovarajućem nivou, pa do potpunog odsustva samopoštovanja. Sve mi je to prolazilo kroz glavu dok mi propustom (moguće namjernim) jedne inostrane službe nije u ruke dospio audio snimak tajne službe Luksemburga, koji na čitav događaj baca sasvim drugačiju svjetlost, pa mislim da ga uz nužna urednička redigovanja vrijedi prenijeti u cjelini i to u dramskoj formi:

B.Nedimović: Vidio sam da si stigao. Nisam bio baš siguran da si ti, morao sam pažljivije da se zagledam. Kojim dobrom ti kod nas?

Zdravkiša (snihodljivo):Pa evo ja došao znate.Navodno sam bio pozvan, mada više nijesam siguran…

Nedimović: Pa eto, drago mi je što te vidim. Meni ispalo tako, pratio sam tetku, koja je upravo odletela za Kanadu…

Zdravkiša: A ja nešto mislio da Vulin ima tetku u Kanadi?

B.Nedimović: Ima ima Vulin i ona je njemu kupila stan, a ja ovoj mojoj moram svaki put da platim kartu za povratak. Tetka dobra duša sve što donese podeli rodbini, a mene se seti tek kad treba da se vraća.

Zdravkiša: Razumijem, razumijem, a evo ja mislio da mene očekuješ…pak mislim da bi bio malo prikladnije obučen, mada ja ne obraćam mnogo pažnju na te protokolarne gluposti.

B.Nedimović Nije u redu da te baš niko ne dočeka, makar da nikome nije jasno zbog čega si potegao čak iz Crne Gore. Gospođa premijerka je zauzeta važnim poslom. Morala je da pođe u Smederevo da vidi kako napreduju građevinski radovi njene prijateljice – Jerine. Znaš valjda ono – Kad jerina Smedervo gradi”

Zdravkiša: Znam, znam, priča mi je o tome neku noć Starina Novak.Nego reci mi šta je sa gospodinom (snihodljivo) predsednikom?

Nedimović: Gospodin predsednik (stišano) o njemu nije baš uputno previše pitati. Zna se da je zajedno sa Dodikom na sastanku sa ratnim veteranima i zločincima…

Zdravkiša: Kako me nije obavjestio? Veoma bih rado prisustvovao takvom susretu. Obično tu bude i nešto da se popije…

Nedimović: Da, da i da se zamezi. Nego znaš šta, evo tu mi je službeni auto…Reci gde bi ti odgovaralo. Znam kakvi su lešinari ovi taksisti koji vrebaju oko aerodroma. Kad te vide takvoga, lupili bi ti bar desetostruku cenu, a i ko zna gde bi te poveli!?

Čuje se zvuk paljenja motora i Zdravkišina poluglasna primjedba da on u Podgorici ne smije da koristi službeni automobil u privatne  svrhe jer bi ga jad našo od nevladinih organizacija o odgovor gospodina Nedimovića da nečeg takvog u Srbiji  odavno nema. Tu se snimanje razgovora prekida, odnosno čuje se “bip” jer je istekla traka.

Javnost je eto ostala uskraćena za informacije gdje se premijer kretao nakon izlaska sa aerodroma i kako se obreo među Zvaničnicima Srbije, sa kojima je otvorio nekoliko tema veoma važnih za budućnost Srbije. Sa svojim domaćinima je podijelio nekoliko važnih informacija. Tako su saznali da je ministarki zdravlja i veselja ova funkcija bila odskočna daska, budući da se osniva VISOKI EVROPSKI KOMESARIJAT ZA POGREBNE USLUGE.

Preuzeće na sebe odgovornost  za kreiranje važnih saopštenja, – kao što su: Po želji pokojnika vijenci se ne prilažu, Sahrana će se obaviti u krugu  porodice!. Potom je otkrio da mu je vlada stabilna i da ne brine za njenu sudbinu dok mu je Joanikija i posvećene lozove mučenice. Ne znamo kako su reagovali njegovi domaćini, ali većinska Crna Gora se valja od smijeha. A kad se uozbiljimo – ZBOGOM ZDRAVKIŠA.