Opet nam treba 13. jul

Piše: Nebojša Redžić

Ko se još sjeća da se prilikom formiranja Spajićeve Vlade predsjednik države Jakov Milatović zalagao da bivši DF treba da bude njen dio, a Milojko bio protiv? A sigurno nijeste ni primjetili kada se stvar obrnula. Zapravo, moglo bi se reći da se suština konflikta između nekadašnjih „apostola“ Zdravka Krivokapića – predsjednika Milatovića i premijera Spajića – još od oktobra 2023. godine kada je Vlada formirana, svodi na pitanje ko će biti bliži i zavrijediti podršku Andrije Mandića kao nespornog lidera vladajuće većine. A Andrija, kao Andrija. I jednog i drugog posmatrao je jedino kao sredstvo za promociju vlastitih ciljeva u čijoj realizaciji je, mora se priznati, veoma dosljedan.

I dok je Milatović u početku mandata čak napisao neki pamflet čijeg se naziva više niko i ne sjeća, kojim se želio pomiriti četnike u vlasti i evropski put Crne Gore, Spajiću je trebalo vremena da shvati da je podrška Andrije Mandića bitan preduslov za igranje na dva fronta: služenje politici Srpskog sveta i istovremeno varanje Evropljana da ni retrogradne snage (čitaj: četnici) nijesu više ono što su bili. Štoviše, da su potpora evropskom putu, a nikako remetilački faktor.

Što smo dobili osam mjeseci kasnije? Predsjednik države Milatović nastupa, piše i govori kao da u arhivama zgrade Predsjednika svakoga dana nađe po neki prastari Đukanovićev govor, a Milojko Spajić se zbog lojalnosti Mandiću, usudi i da otvoreno vara briselske predstavnike obećavajući im nešto na što zaboravi već nakon par dana. Preciznije-laže ih. Recimo, obeća da njegov PES neće glasati za Reuoluciju o Jasenovcu, dobije toliko željeni IBAR, a samo koji dan kasnije stane u isti stroj sa grupacijom koja baštini ideologiju koju je antifašistička Evropa odbacila i porazila, baš kao što je to učinila sa nacistima.

Najčudnije od svega je što Milojko misli da će mu prevara proći, zanemarijući činjenicu da danas informacije putuju istom brzinom, taman kao podaci o kriptovalutama. Tako Evropljani saznaju da ih je čovjek, na čiji su riječ dali saglasnost na IBAR, prevario i prokockao njihovo povjerenje koje je – ne znaju ni oni čime – prethodno zaslužio.

Ustvari, Evropljani kao da još nijesu navikli na te balkanske marifetluke koje su doživljavali još od Slobodana Miloševića, gdje data riječ, obećanje i uvjerevanje ne znače ništa i imaju vrijednost taman koliko one dječije kule u pijesku koje će nedugo nakon što ih načine, pogaziti upravo njeni kreatori. Milojko Spajić je, sve će im to biti jasnije, samo običan komedijant koji lavira na tankoj žici ispod koje se s jedne strane nalazi srpski svet, a s druge Evropska unija. Ako je žica metafora za fotelju koju ima, Milojko bi vjerovatno bio najsrećniji da do kraja mandata, ukoliko je to moguće, ostane na žici, a ako se desi da padne, svjedno mu je na koju će stranu. On bi najradije pomirio obje krajnosti, ali to je moguće kao kada biste na vrhu Ajfelovog tornja postavili bistu Draže Mahailovića.

Epilog je jasan: predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel odbio je da dođe u Crnu Goru čiji parlament kulturi sjećanja „uči“ čitavu zapadnu civilizaciju, a iz Deklaracije Evropskog savjeta izbačen je paragraf u kojem je pohvaljena Crna Gora. Milojkova naknadna pamet tu ne znači ama baš ništa.

Sve to, naravno, nakon usvojene Rezolucije o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen koju je, po želji Andrije Mandića, usvojila tijesna većina poslanika Skupštine Crne Gore.

Mozga bez

Što je bio cilj usvajanja jedne takve, besmislene Rezolucije u situaciji kada Crna Gora nikada nije imala ama baš nikakve veze sa Jasenovcem, kada u Crnoj Gori niko ne negira zločin koji je tamo počinjen i kada čak i Hrvatska, na čijoj se teritoriji desio Jasenovac, na dostojan način obilježava ono što se tamo zbivalo?

Da se razumijemo: Rezolucija o genoicidu u Srebrenici, toliko je zasmetala crnogorskim Srbima, novopečenoj političkoj tvorevini nastaloj asimilacijom Crnogoraca, da su morali naći način da doskoče autorima! Zamislite: neko se usudio da Srbe proglasi genocidnim narodom, grmjela je Vučićeva propaganda, a za tako nešto morao se smisliti adekvatan odgovor. Pa kada već srpski parlament 2021. godine nije izglasao rezoluciju o Jasenovcu „da se ne bi ugrozio evropski put Srbije“, dajte taj zadatak crnogorskim Srbima, koji će revnosno podijeliti packe i Hrvatima i Njemcima, pa i Austrijancima. I ako je moguće, proglasiti ih genocidnijim, kako bi se barem malo sprala ljaga sa genocidnosti Srba.

U usvojenoj Rezoluciji o Jasenovcu, ne navodi se ko je počinio zločin. To bi, valjda, trebalo da sugeriše da su krivi – svi Hrvati. Ne pominje se broj ubijenih ni njihova nacionalna pripadnost, ne pominje se da su nakon rata kažnjeni svi za koje je utvrđena odgovornost za jasenovački pokolj. Rezolucija, takođe, pokušava da predstavi da za Jasenovac niko nije odgovarao, što nema veze sa istinom. I to je samo dio manipulacija vladajuće većine u pokušaju obračuna sa ostatkom svijeta.

Ono što je nesporno, jeste da su – simplifikujemo li stvar – četnici donijeli rezoluciju o osudi svojih ratnih saveznika – ustaša i nacista. I tu bi zaista trebalo da se upregne sva naučna, istorijska i sociološka misao savremenog svijeta, da odgonetne što je to Andriju Mandića, Milojka Spajića i ostale, natjeralo da se odreknu onih sa kojima su njihovi u ratnim godinama dijelili dobro i zlo, sve dok ih domaći antifašisti nijesu isprašili i otjerali daleko. Preko Zidanog mosta na kome, nažalost, posao nije obavljen kako treba. Jer da jeste, ne bismo danas imali ovo zlo koje je o jadu zabavilo sve progresivno i evropsko što je u Crnoj Gori preostalo.

Dakle, Rezolucija o Jasenovcu nije ništa drugo do ideološki odgovor na Rezoluciju o Srebrenici, a Crna Gora se ponovo žrtvuje za ciljeve sve militantnijeg Beograda samo zato da bi neki odavde dokazali da su najveći od svih Srba. U pitanju je politička trgovina zarad kratkročnih interesa pojedinih partija i grupacija, a na dugi rok ćemo ispaštati svi.

Konačno, Mandić i PES su „mudro“ opomenuli članice EU  da ne njeguju kulturu sjećanja na žrtve iz Drugog svjetskog rata, dok istovremeno baš oni veličaju zločince i rehabilituju fašiste – od popa Mace i čiča Draže, do đenerala Mladića i Radovana Karadžića. Mozak i zdrav razum su tu, očigledno, zatajili. A emocije i srpsko srce – odnijeli prevagu.

Štetu će trpjeti svi

Vučićev plan, za sada, uspješno se realizuje. Crna Gora je zaustavljena na evropskom putu, a poruke takve sadržine stižu i iz Brisela i iz Zagreba. Sve što je bivša vlast mukotrpno radila na uspostavljanju dobrih odnosa sa susjednom Hrvatskom i putu ka Evropskoj uniji, dovedeno je u pitanje, a šamari će, nesporno, stizati jedan za drugim. Ovo sa Mišelom i Deklaracijom Evropskog savjeta je samo početak. Recimo, bivša predsjednica Vlade Hrvatske Jadranka Kosor podsjetila je da je Deklaracija o Domovinskom ratu Hrvatskog sabora potvrdila da su Srbija, Crna Gora i JNA bile agresori na Republiku Hrvatsku, te da je nakon podrške susjedima na evropskom putu, „došlo vrijeme kada bi neke trebalo blokirati“. Ne misle drugačije Planković i Milanović, samo što to uviju u političke oblande. A tek ćemo se, izgleda, baviti time ko je napadao Dubrovnik i ko će od onih koji su glasali u crnogorskom parlamentu, postati u Hrvatskoj persona non grata.

Vratimo li se na domaći teren, shvatićemo da smo konačno dobili neke odgovore. Recimo, o onima koji su na sve do sada, urađeno za interes srpskog sveta uglavnom ćutali, a sada se konačno „izuli“. Jer, kome više Demokrate i PES-ovci mogu prodavati maglu i šarene laže o svojoj „građanskoj“ orijentaciji, kada je upravo njihovim glasovima Crnoj Gori pokazan put u pravcu gubernije srpskog sveta u kojoj će oni biti samo obični janjičari osuđeni na mrvice sa gazdinog stola. Priznajem da dugo u parlamentu nijesam čuo toliko mržnje u jednom nastupu kao kada je govorio poslanik Boris Bogdanović. Čovjek je svaku rečenicu počeo sa „proklet bio…“ ovaj, pa „proklet bio…“ onaj – i tako redom o svima koji su udarili na Srpstvo. Jedino nikada ne čuh od toga momka da slično misli o onima koji su izdali sve crnogorsko.

Rezolucija o Jasenovcu, u samo jednom danu, obesmislila je pozivitvni IBAR. Hrvatska će učiniti sve da uspori pregovore, a to će značiti njihovo faktičko zaustavljanje. Sve je urađeno uz punu svijest autora Rezolucije da se spriječi približavanje Crne Gore Evropskoj uniji. Samo naivnima još nije jasno da se u Evropu ne može sa prosrpskim partijama koje čine aktuelnu većinu. Još manje će Hrvatska dozvoliti da je provocira ista ona svijest i ideologija koji su jurišali na Dubrovnik. Štetu će trpjeti svi stanovnici Crne Gore, posebno oni koji žele najbolje odnose sa Hrvatskom.

Nije li, stoga, vrijeme za buđenje proevropskih snaga u Crnoj Gori koje će nizom akcija građanske neposlušnosti i aktivnog otopa, spriječiti divljanje prosrpskih snaga i četničke ideologije? DPS je u parlamentu konačno ustao iz stolica, pa bi onakva akcija mogla biti početak koji obećava. Jer, ako ovakvom sistemu i njegovim akterima dozvolite da rade što žele, ako sjedite, ćutite i proklinjete sudbinu što su takvi sa vlasti, neupućen posmatrač ima privid da sve funkcioniše kako treba, da institucije rade svoj posao, a da su se samo promijenile okolnosti zbog drugačijeg rasporeda političkih snaga.

Otpor narastajućem zlu u svim vidovima demokratske borbe, nasušna je potreba. Samo hrabri i uporni izdržaće na tom putu. Ali, od 1941 do 1945. godine bila je to takođe duga i teška borba, a svi znamo kako je završilo. Za početak nam je potreban još jedan 13. jul.