Pravda po narudžbini i strah kao nova mjera slobode

Piše: Zoran M. Vukčević

„Najveća nesreća jedne države počinje onda kada sudovi počnu da se boje vlasti, umjesto da vlast poštuje sud.“

Monteskje

Postoje države u kojima zakon štiti građane od vlasti. Postoje i one druge, u kojima vlast koristi zakon da bi disciplinovala građane. Razlika između te dvije države često se vidi upravo u sudnicama. A ono što se posljednjih mjeseci dešava u crnogorskom pravosuđu sve više ostavlja utisak da se pravda u ovoj zemlji ne dijeli jednako, već prema političkom raspoloženju i ideološkoj podobnosti.

U zemlji u kojoj sudovi više ne sude po zakonu nego po političkom nalogu, pravda prestaje biti pravo, a postaje privilegija. U takvoj državi sloboda se više ne mjeri Ustavom, nego količinom straha koji vlast uspije da usadi u svoje građane.

To nije teorijska konstrukcija. To je stvarnost koju sve jasnije prepoznaju građani Crne Gore.

Postoje trenuci u životu jedne države kada se jasno vidi da li su institucije stubovi slobode ili samo kulise iza kojih djeluje politička moć. Takvi trenuci ne dolaze često, ali kada se pojave razotkrivaju sve: karakter vlasti, snagu institucija i hrabrost onih koji bi morali braniti zakon.

Najnovija presuda Osnovnog suda na Cetinju, iako prvostepena, po mom dubokom uvjerenju, upravo je jedan od takvih trenutaka.

Ona ne govori samo o jednom sudskom postupku niti o jednoj grupi optuženih građana. Ona govori o mnogo ozbiljnijem problemu, o dubokoj krizi povjerenja u pravosuđe i o sve snažnijem uvjerenju da dio sudova u Crnoj Gori više ne sudi po zakonu, već po političkom raspoloženju trenutka.

U teoriji prava postoji jedno staro i jednostavno pravilo: sud je posljednja linija odbrane slobode.

Kada politika pogriješi, sud je tu da je ispravi.

Kada vlast prekorači granicu, sud je tu da je zaustavi.

Kada se građanin nađe pred silom države, sud je tu da ga zaštiti.

Ali što se događa kada se ta posljednja linija odbrane pretvori u produženu ruku političke moći?

Tada prestaje država prava.

Tada počinje država straha.

U takvoj državi zakon prestaje biti pravilo koje važi za sve. On postaje alat koji se primjenjuje selektivno, prema političkoj i ideološkoj potrebi.

Ko napada novinare dok se veliča ratni zločinac, biva oslobođen.

Ko mirno protestuje protiv vlasti, biva optužen.

Ko javno govori, postaje problem.

Može li država u kojoj se zakon primjenjuje selektivno uopšte govoriti o pravdi?

Država ne počinje da klizi u nedemokratski poredak onog trenutka kada vlast zloupotrebljava moć. To se dešava mnogo ranije, onog trenutka kada institucije prestanu da joj se suprotstavljaju.

Među svim institucijama, jedna je presudna: sud.

Sud je jedina institucija koja ima ustavno pravo da vlasti kaže jedno kratko, ali istorijski važno: NE.

Kada sud to više ne može, ili ne smije da kaže, tada demokratija počinje da se prazni iznutra. Institucije ostaju, ali njihova suština nestaje.

Pravda koja zavisi od politike više nije pravda. Ona postaje instrument moći.

Jer država u kojoj sud presuđuje po političkom raspoloženju nije pravna država, ona je samo politički sistem sa sudnicama.

Dok su jedni oslobođeni, a drugi kriminalizovani za ista ili slična djela, građani u tišini posmatraju kako se selektivna pravda pretvara u mehanizam zastrašivanja.

Primjer odluke Osnovnog suda na Cetinju, đe su petorica Cetinjana oslobođena, a trojica osuđena, ostavlja snažan utisak kompromisa tamo đe kompromisa ne smije biti. Jer pravda nije stvar političkog balansa. Pravda mora biti princip.

Sud ne smije tražiti ravnotežu između istine i pritiska. Njegova jedina obaveza je zakon.

Posebnu težinu ovom slučaju daju riječi jednog od optuženih na Cetinju, profesora Sretena Vujovića, koji je u sudnici izgovorio rečenice koje nadilaze granice jednog sudskog postupka:

„Ovo nije suđenje samo nama. Ovo je suđenje pravu građana da brane dostojanstvo svoje države.“

Ali profesor Vujović je nakon presude rekao i nešto što možda najbolje opisuje moralnu dimenziju čitavog procesa. Iako je oslobođen optužbi koje mu je tužilaštvo stavilo na teret, jasno je poručio da se ne može ośećati oslobođenim dok su njegova tri druga osuđena.

Ta rečenica govori mnogo više o ośećaju pravde nego cijela sudska presuda.

Jer pravda nije matematički kompromis između oslobađanja i osude. Pravda mora biti princip koji jednako važi za sve.

Upravo zato posebno zabrinjava utisak da u crnogorskom pravosuđu postoje i ideološki privilegovani krugovi.

Primjer za to vidjeli smo i u Beranama.

Osobe koje su napale i maltretirale novinare tokom postavljanja biste ratnom zločincu Pavlu Đurišiću oslobođene su odgovornosti. Time je stvoren snažan utisak da pristalice i poštovaoci crkve Srbije imaju svojevrsni zaštitnički tretman kod dijela crnogorskih sudija.

Poruka takvih presuda opasno je jasna: dok se građanski protest i slobodno mišljenje kriminalizuju, nasilje koje dolazi iz ideološki podobnih krugova često ostaje nekažnjeno.

Takva selektivnost pravosuđa razara samu ideju pravne države.

Jer zakon koji se primjenjuje samo na jedne, a ne na sve, više nije zakon. On postaje političko sredstvo kontrole.

Država koja se oslanja na takvu pravdu možda može kratkoročno održavati privid stabilnosti, ali dugoročno gubi ono najvažnije, povjerenje svojih građana.

A država bez povjerenja gubi moral.

Država bez morala gubi legitimitet.

Država bez legitimiteta gubi budućnost.

I zato danas pitanje više nije samo kakva je ova presuda.

Pravo pitanje je mnogo ozbiljnije: kakvu državu želimo da ostavimo iza sebe.

Državu u kojoj sud ima hrabrosti da štiti zakon, ili državu u kojoj sud štiti političku moć.

Jer istorija nas uči jednu jednostavnu i neumoljivu istinu:

Država ne počinje da nestaje onda kada izgubi novac ili vlast.

Država počinje da nestaje onoga dana kada građani prestanu vjerovati da sud postoji zbog pravde.

A onoga dana kada sud počne da sluša politiku umjesto zakona, država prestaje biti država i postaje samo teritorija kojom upravlja strah.