RADE ŠERBEDŽIJA: Ja sam razočarani socijalista, mladi ne treba da se opterećuju našim ratnim traumama

Kad pandemija jednom postane jučer i kroz priču se budemo sjećali šta nam je sumornu svakodnevnicu činilo ljepšom – nesumnjivo je da će mnogima u vrhu liste najljepših uspomena biti Rade Šerbedžija, njegove razglednice iz Istre i novi album “Ne okreći se, sine”.

Već godinu važe neka nova pravila koja su znatno poremetila sve ono što su ljubitelji muzike vjerno pratili i iščekivali. Dok smo zurili u eter ispunjen vijestima o zemljotresima, odlascima dragih ljudi, zatvaranju granica i, kako se nerijetko činilo, 101 valu koronavirusa – Zemlja je napravila puni krug oko Sunca i na kalendar je stigao neki novi april koji, treba priznati, po mnogočemu nalikuje onome koji smo proživjeli lani.

Ipak, nije sve isto. Ljude uz čiju smo muziku odrastali, živjeli i čije smo lice imali priliku (bar) jednom godišnje vidjeti na nekom od festivala ili koncerata, posljednjih 365 dana pratimo samo u virtuelnom svijetu. I dok brojimo koliko je prošlo od posljednjeg živog kontakta s njima, o ponovnom susretu se još ne usudimo i ne možemo razmišljati. Ono što je sigurno jeste da ni jednoj, ni drugoj strani nije svejedno. I sve je novo.

“Održao sam u životu stotine koncerata, odigrao hiljade predstava, ali virtuelni koncert još nisam imao. Hajde da probamo! Napravit ćemo jednu finu kafanicu, ja ću imati vino za svojim stolom, vi za svojim i družit ćemo se”, napisao je nedavno Šerbedžija pozivajući publiku da posjeti njegov virtuelni koncert. Njegov nastup je nekoliko dana kasnije pratilo hiljade ljudi iz različitih dijelova svijeta: Čilea, Švedske, Austrije, Švicarske, zemalja regije…

Interesovanje je zapravo bilo toliko da su pojedini obožavatelji Šerbedžijine muzike imali problem pri kupovini karte, pa je zbog toga obećao da će se potruditi da uskoro ponovi virtuelni koncert kako bi u svojoj “kafanici” ugostio što je moguće više ljudi.

Bilo je beskrajno zanimljivo. Naravno, nedostajao mi je osjećaj interakcije s publikom, ali i ovako je bilo čudesno. Baš sam uživao”, govori Šerbedžija o nedavno održanom koncertu. Govoreći o tome, osvrće se na svoju izjavu “Nema umjetnosti bez interakcije”, govoreći kako je upravo zbog toga 1991. godine počeo održavati koncerte.

“Ja sam koncerte počeo raditi onda kada sam izgubio svoju pozorišnu publiku 1991. godine. Nisam glumio na svom jeziku punih 11 godina. To je jedan od razloga zašto sam se 2011. vratio iz SAD-a s porodicom. Ali sada sam počeo igrati u nekim koprodukcijama našeg Ulysses teatra, kao naprimjer “Antigoni”, koju smo napravili sa sarajevskim Festivalom MESS. Uživam igrati sa svojim divnim prijateljima Erminom Bravom, Majom Izetbegović, Džanom Džanić, mladim studentima sarajevske akademije, ali i Lenkinim i mojim riječkim studentima – koji sada više i nisu studenti”, govori.

Šerbedžijin album “Ne okreći se, sine” svjetlo dana ugledao je u februaru te je vrlo brzo dosegnuo vrh ljestvice najprodavanijih albuma u Hrvatskoj, a on kaže kako je izuzetno zadovoljan reakcijama slušatelja, ali i kako je ponosan na činjenicu da su u pripremi i stvaranju albuma učestvovali njegovi bliski prijatelji.

“Oni su ujedno i neka od najeminentnijih muzičkih imena na ovim prostorima, napisali su za mene nove pjesme. Tu su Husein Hasanefendić Hus iz Parnog valjka, Damir Urban, Darko Rundek, Zlaja Arslanagić… Snimio sam i neke stare pjesme Drage Mlinarca, Novkovića, Arsena Dedića… Gosti na albumu su Gabi Novak i Matija Dedić s kojima izvodim Arsenovu pjesmu ‘Otkako te ne volim’, kao i Rundek s kojim u duetu pjevam njegovu pjesmu ‘Na nešto me sjeća taj grad’. Tu je i moj orkestar Zapadni Kolodvor i sjajni muzičari iz Makedonije braća Tavitjani. A tu je i moj prijatelj Miroslav Tadić sa svojom čudesnom gitarom. Na albumu su i dvije moje pjesme. Jedna o mom prijatelju, prerano umrlom Tomažu Panduru, a druga je moja stara pjesma ‘Ne okreći se, sine’, koju sam napisao svom sinu Danilu, a zapravo je to danas poruka tim novim mladim ljudima, našim sinovima i kćerima, pa i unucima, da se ne okreću za nama i našim životima. Da gledaju naprijed i da grade svoj svijet i svoje živote i da se ne opterećuju našom historijom i ratnim traumama…”, kaže Šerbedžijja.

Dodaje kako je uvijek na strani mladih ljudi i generacija koje dolaze. Smatra kako je na njima velika obaveza da, između ostalog, spase ovaj posrnuli svijet: “Ja sam neki razočarani socijalista i sretan sam da se u Hrvatskoj pojavila Nova ljevica koju su pokrenuli mladi ljudi. Ja sam na njihovoj strani i upisao sam se u tu partiju”.

Govoreći o tome, osvrće se na činjenicu da je u nekoliko navrata pozivao sugrađane da se vakcinišu i poštuju epidemiološke mjere:

“Živimo u svijetu profita i brze zarade. U svijetu okrutnog liberalnog kapitalizma, koji nema vremena za socijalna pitanja i brigu za proleterski dio ljudskih masa, koje danas jedva preživljavaju i hrane svoje porodice. Ne postoje više društva koja se brinu za siromašne i ugrožene. Ko zna odakle dolazi ovaj virus. Da li ga je stvorila priroda sama ili neke tajne vojne službe? Vrijeme je i da se čovjek zamisli nad svojom okrutnošću i sebičnošću. U svakom slučaju, virus nas je podsjetio koliko smo lošeg uradili za ovaj svijet i našu planetu. Vrijeme je da se zamislimo. Nadam se da ćemo iz ove pandemije izaći kao bolji ljudi”, zamišljeno komentariše.

Unutar posljednjih godinu dana imali smo vremena shvatiti šta znači nedostajanje i koliko granice zaista mogu udaljiti ljude, pa su mnogima Šerbedžijine videorazglednice iz Istre predstavljale kratak, ali neophodan bijeg na obalu mora. Tamo gdje se šum valova isprepliće s glasanjem galebova, a izgovorena poezija i zvuci gitare savršeno uklapaju u beskrajno plavetnilo.

“Početkom pandemije, kada smo se svi našli zarobljeni u svojim domovima, moja supruga Lenka predložila je da snimim nekoliko pjesama i postavim ih na Facebook. Moram priznati, nismo očekivali takvo oduševljenje ljudi. Od tada smo snimili više od 50 videozapisa. U snimanju učestvujemo moja supruga, naša najmlađa kćerka Mimi i ja. Ponekad nam se pridruže i naša kćerka Nina, studentica Romina Tonković i naši unuci Sergej i Nastja. Vrlo je dirljivo pratiti komentare ljudi, neki od njih su nas posebno ganuli iskrenošću i toplinom”, priča nam Šerbedžija.

Razgovor završava govoreći kako u narednom periodu nastavlja pripremati novu pozorišnu sezonu na Brijunima. Reprizirat će ulogu Kralja Leara, koju igra već dvije decenije. Igrat će i druge predstave: “Antigonu”, “Tko se boji Virginije Woolf”… U planu su i američki filmski projekti, kao i ostvarenje koje snima s Brunom Gamulinom “Ako Bog da i sreća junačka…”.