Radonjić: Crna Gora je 150 godina prije Britanaca znala za princip narodnog suvereniteta, a danas je prostor nerada i nereda

Engleska zbog problema svoje feudalne rascjepkanosti uspjela da tek Magnom kartom libertatum, usvojenom 1215. godine, donekle ograniči prava svojeg kralja, dok je Duklja, kao društvena i državna prethodnica Crne Gore, od svog osnivanja na zboru birala vladara, što znači da je više od 150 godina prije Britanaca ne samo znala za princip narodnog suvereniteta, nego i funkcionisala u skladu s njim, rekao je Radonjić.

U pripremi je nova knjiga kolumnistkinje Portala Aktuelno Tijane Lopičić “Razgovori sa Profesorom”. Ekskluzivno Vam prenosimo dio razgovara koji vodi sa prof. dr Radovanom Radonjićem, akademikom i redovnim univerzitetskim profesorom.

Profesor Radonjić je bio dekan Pravnoga fakulteta Univerziteta Crne Gore, dekan Kulturološkoga fakulteta Univerziteta Crne Gore, veoma cijenjeni crnogorski i jugoslovenski političar, kao i ideolog komunističke partije. Osnivač i voditelj je prve Škole demokratije i prve Škole retorike u Crnoj Gori.

Prošli razgovor smo završili obećenjem da ćemo u ovom objasniti da je Crna Gora, suprotno vjerovanjima mnogih njenih građana onda i danas, bila država koja je skupa s Engleskom imala sve uslove da prije i lakše od drugih izvrši prelaz iz Srednjeg vijeka u novo doba, s tim što je, kako ste kazali, Crna Gora imala neku prednost nad Britancima.

Radonjić: Tako je. Stoga, uradimo to. Prvo ćemo, uktatko, reći što je taj veliki prelaz iz jednog u drugi istorijski period razvoja čovječanstva podrazumijevao. Zatim, objasnićemo koliko su korenspondirali osnovni zahtjevi toga procesa sa crnogorskom društvenom zbiljom, i u čemu je u tom pogledu bila prednost Crne Gore u odnosu na Englesku. Najzad, slijedi i kratko objašnjenje zašto su Englezi, za razliku od Crnogoraca, izabrali pravi put.

Kada je, kako i zašto došlo do prelaska svijeta iz feudalizma u Novi vijek i koje je novine u razvoju čovječanstva to donijelo?

Radonjić: Rušenje legitimiteta feudalnog društva, prvi je i jedan od najvažnijih učinaka velikih socijalnih pokreta druge polovine XVIII vijeka. Pravo na pobunu, duhovno odnjegovano u krilu prosvjetiteljstva, a politički pro­movisano građanskim revolucijama, podstiče neslućenu radikalizaciju masa. Imperativ “biti ili ne biti” rađa potrebu da se ranija lagodna akademska razmišljanja o idealnim monarhijama i republikama, te principima prirodnog prava i vječne pravde i morala, zamijene novim konkretnim solucijama koje će faktički štititi njihove interese. Statičnost prethodne društveno-ekonomske formacije, koja opstojava na traženju savršenstva u datom, ustupa mjesto dinamizmu utemeljenom na filozofiji stalnog traganja za druga­čijim boljim. Umjesto predstava o mogućoj harmoniji življenja i jednakosti svih u dobru i u zlu, nameću se ogoljena i bespoštedna (intraklasna) konkurencija odnosno (interklasno) rivalstvo. Vertikalna, aristokratska struktura društva uzmiče pred horizontalnom demokratskom. Suverenitet država i naroda osim novih internih, dobija i neke veoma važne eksterne sadržaje.

Gdje tu vidite prednosti Crne Gore u odnosu na druga evropska društva i države u prilagođavanju svoje postojeće drušvene stukture i političke kulture navedenim društenim promjenama?

Radonjić: Osim u nespornim vrijednostima crnogorskog plemena, koje se u vrijeme o kome razgovaramo iskazuje u punom sjaju najvišeg oblika zajedništva ljudi u Evropi drugog milenijuma nove ere (inače jasno i pecizno navedenim u prošlom broju našeg razgovora), nalazimo ih još i u činjenicama:

a) da je Opšti crnogorski zbor, na kome je ustanovljena crnogorska država, i biran njen prvi vladar, zadržao sve svoje glavne prerogative, uključujući i pravo da bira vladara zemlje, sve do sredine XIX vijeka;

b) da poneki strani autori, sasvim razumljivo, ocjeni crnogorskog plemena prilaze iz ugla nedovoljnog razumijevanja njegovih funkcija, ali da uvjerljivo pretežu oni koji, poput ruskog plemića i pomorskog oficira Vladimira Bronevskog, na temelju neposrednog uvida u strukturu i način funkcionisanja njenog društvenog sistema, početkom II decenije XIX vijeka, piše: „Vidio sam Spartu, vidio društvo u punom smislu riječi, otadžbinu ravnopravnosti i istinske slobode, gdje običaji zamjenjuju zakone. Ovdje hrabrost stoji na straži slobode, nepravda se zaustavlja mačem osvete. Divio sam se uzvišenosti duha, gordosti i smjelosti toga naroda čije ime izaziva strah kod njihovih susjeda. Način njihovog života, neiskvarenost karaktera i odsustvo svake raskoši, zaista su dostojni svake pohvale”;

c) da se između svojstava crnogorskog plemena, s jedne strane, i zahtjeva građanskih revolucija, pa čak i tendencija u razvoju pojedinih savremenih poliarhija, kako ih definiše Robert Dal, s druge, teško mogu ustanoviti bilo kakve veće suštinske razlike i ciljevi.

Pomenuli ste konkretnan primjer prednosti Crne Gore u odnosu na Englesku. U čemu su se te prednosti stvarno ogledale?

Radonjić: Engleska se oduvijek u nečemu bitnom razlikovala od kontinentalnog dijela Evrope, što je bila realna posljedica niza različitih okolnosti u kojima se ta dva društvena prostora razvijala. Otuda su oduvijek postojala, i danas postoje, ne samo različita gledanja o tome što se s dvije strana Lamanša dešava, nego i neke bitne razlike u stvarnim dešavanjima. Prevedeno na temu našeg interesa za razlike između Crne Gore i Engleske u okviru teme o kojoj konkretno razgovaramo, to znači najmanje tri krucijalno važne razlike:

a) da je Engleska zbog problema svoje feudalne rascjepkanosti uspjela da tek Magnom kartom libertatum, usvojenom 1215. godine, donekle ograniči prava svojeg kralja, dok je Duklja, kao društvena i državna prethodnica Crne Gore, od svog osnivanja na zboru birala vladara, što znači da je više od 150. godina prije Britanaca ne samo znala za princip narodnog suvereniteta, nego i funkcionisala u skladu s njim;

b) da su Englezi  tek poslije svoje Slavne revolucije (1688) prvi i jedini put u istoriji birali kralja (kao šefa države) u Parlamentu, dok je to kod Crnogoraca bila redovana praksa punih osam vjekova (počevši čak od Vojislavljevića pa do zaključno s knjazom Danilom Petrovićem);

c) da je jedan od krucijalnih zatjeva prelaska društva iz feudalizma u novo doba, koji se odnosi na zamjenu vertikalne, aristokratske strukture društva horizontalnom demokratskom, koji je monarhistička Engleska trebalo tek da rješava, Crna Gora kao država republikanskog oblika imala riješeno od svog nastanka.

Stvarni crnogoriski plemenski republikanizam tog doba, najčistijeg vida za koji istorija ljudskog društva do sada zna – jer je suštinski značio da je vlast u toj zemlji zbiljski bila stvar njenog naroda – ne samo što je bio velika prednost Crne Gore nad Engleskom (i ostakom svijeta!) na putu u neko novo doba, nego je, kad se malo bolje razmisli, predstavljao i prvi čovjekov uzlet ka onoj ravni njegovog života u kojoj će osnovno pravilo za očuvanje njegovog opstanka biti: prihvati ili te nema!

Zašto onda Crna Gora nije uspjela, evo ni do danas, da se uključi u razvojne procese Evrope novog doba, a Engleska za koju rekoste da ja u nečemu zaostajala za njom – jeste?

Radonjić:  Više je unutrašnjih i vanjskopolitčkih razloga za to, od kojih bi – kada bismo sebi dozvolili toliko cizeliranje – samo jedan bio glavni, i on bi glasio: Engleska je tada imala Edmunda Berka i druge filozofe i državnike koji su umjeli da misle svoje vrijeme, dok je Crna Gora upravo tada postala žrtva izvjesnih umišljaja eksternih prevaranata i njihovih domicilnih supostata pod čijim terorom i dan-danas stenje.

Otkud sad takav obrt i toliko velika prednost Engleske nad Crnom Gorom. Zar se crnogorski plemenski republikanizam o kome pričate nije temeljio na misli koja je korespondirala s vremenom i datim društvenim prilikama u zemlji?

Radonjić: Nema ničega ni čudnog, ni mističnog u tome, kako ga nazvaste, obrtu situacije u dvjema zemljama. Izuzetna privrženost Britanaca autoritetu tradicije davnašnja je i veoma postojana. O tome, na primjer govori način na koji je poznati engleski filozof i teoretičar politike Benžamen Konstan okarakterisao čuvenu francusku Deklaraciju prava čovjeka i građanina (usvojenu 1789), koja je i danas sastavni dio Ustava Republike Francuske, rekavši da ona ima tri dijela: jedan, koji je nejasan: drugi, koji je pogrešan, i treći, koji je – i jedno i drugo. Saobrazno takvoj kritici “prevratništva” svojih južnih susjeda, Englezi se radije priklanjaju tradiciji nego filozofima i političarima „novog talasa“, koji sva svoja razmišljanja o društvu i državi počinju od (apstraktnog) principa univerzalnih čovjekovih prava (the rights of men), usljed čega gotovo da i ne primjećuju bilo kakav dotadašnji rad i učinak istorije, u Britaniji se javljaju teoretičari, poput Edmunda Berka (1727–1797) i drugih, koji zastupaju tezu da su u minulim vremenima, razvojem pojedinih naroda i država, stvorene takve vrijednosti (privilegije i slobode) koje su jače i važnije od produkata svakog „novog“ prosvjetiteljskog i inog „unosa“ u povijesni proces kao takav, posebno onog kome inkliniraju „revolucionarni prevratnici“ što sa „obeshrabrujućim“ odsustvom smisla za bilo koji kompromis i razarajućom tvrdoglavošću hrle u susret solucijama za koje nema dokaza da su dobre, niti lijeka od loših posljedica koje mogu da proizvedu. Na tom talasu, Britanci iz svoje Slavne revolucije izlaze, kako Berk konstatuje, podjednako distancirani kako od fanatizma pobornika arbitrerne monarhističke vlasti, naviklih da se drže „dogme po kojoj je nasljedno kraljevstvo jedini legitimni oblik vlasti na svijetu“, tako i od fanatizma pobornika arbitrerne narodne vlasti, uvjerenih „da je izbor od strane naroda jedini legitimni izvor političkog autoriteta“.

Na ekvidistanci prema tim ekstremima, oni uspijevaju:

a) da prošire kontrolu parlamenta nad krunom (koje se ne odriču); b) faktički ustoliče politički pluralizam predstavljen u dvijema političkim partijama („vigovcima” i „torijevcima”);

c) primijetno razmaknu granice osnovnih građanskih prava i sloboda.

Efekti takvih solucija bili su dvostruki. Ostrvska kraljevina je Evropi, već posrnuloj pod teretom „sofista, ekonomista i majstora računanja”, na djelu dokazala smisao sljedbeništva, već pominjane Berkove filozofeme „da je ljudski materijal hiljadu puta značajniji od svih formalnosti čitavog svijeta”.

Profesore, zar ta, kako je Vi nazivate, Berkova filozofema, nije bila etička i politička podloga na kojoj je Crna Gora ne samo stvorila, nego i više vjekova svjesno, predano i uspješno održavala svoj unikatni slobodarski društveni sistem i državnu organizaciju?

Radonjić: Jeste, naravno. Tvrdeći ovo, razumije se, ne želimo reći ni da su Crnogorci prije Engleza izmislili tu mudrost, niti da su se Englezi od Crnogoraca učili ljudskosti kao jedinoj supstanci na kojoj je zbiljski moguće stvarati slobodno, demokratsko i prosperitetno društvo, društvo s one strane nejednakosti, eksploatacije, poniženja ili bilo kojeg drugog nepriličnog ponašanja čovjeka prema čovjeku. Uostalom, sam je Berk u nastavku svoje priče o smislu i vrijednosti očuvanja ljudskosti u tvorbi jednog društvenog sistema ili države kazao da se ona sastoji u strogom poštovanju pravila „da narod nasljeđuje svoje privilegije i slobode na isti način kao što se nasljeđuje kruna unutar kraljevske familije ili plemstvo unutar neke aristokratije” – dakle, bez pitanja “kako” ili “zašto”, odnosno “otkud narodu takva prava”?

Ako je to tako, a lično Vam vjerujem da jeste, odnosno ako bi se moglo pretpostaviti kao logično da su Crnogorci iz svog viševjekovnog iskustva sa plemenskim društvom znali za tu vrijednost, zašto je nijesu koristili kad im je najviše trebalo, budući da je ona, kako rekoste, bila suštinski bliža zahtjevima novog doba od Engleske, a vjerovatno i bilo koje druge evropske društvene stvarnosti?

Radonjić: Ovo je, kako se to ponekad kaže, pitanje svih pitanja u našem razgovoru. Odgovor na njega je ujedno i odgovor na pitanje zašto se Crna Gora danas nalazi tu gdje je, što znači da put do njega vodi preko nekih prethodnih objašnjenja.

Izvolite, kažite sve što mislite da je potrebno. S tim što bi dobro bilo da prvo navedete na koja prethodna objašnjenja mislite, odnosno da ih, po mogućnosti, i konkretno izložite.

Radonjić: Tih prethodnih objašnjenja je više i svako od njih suštinski sugeriše, direktno ili indirektno, da se Crna Gora u trenuku prelomnih događaja prelaska Evrope iz Srednjeg vijeka u Novo doba ne nalazi pred imperativom da i ona to mora da uradi – odmah i radikalno. Razlog za to, mada će mnogima izgledati nevjerovatan, u tome je što se ona– jednom nogom već nalazi u Novom dobu.

U prilog ove tvrdnje, navešćemo četiri relevantna argumenata, koja ne potiču ni iz našeg, ni iz bilo kojeg crnogorskog pera.

Prvi argument. U Evropi tog vremena, Crna Gora je faktički jedina NEZAVISNA zemlja.  Mala geografski, oskudna demografski, krajnje siromašna u ekonomskim i gotovo svim drugim elementarnim uslovima za koliko-toliko normalan život, ona tu svoju nezavisnost plaća, odnosno brani onim najdragocjenijim što ima – životima svojih građana u borbi protiv osvajača i otimača njenog. Svjesna je da alternativa tome može biti samo ropstvo bespravnim pohodnicima na ono što je njeno, a ona dobrovoljno ropstvo, saobrazno Senekinim i sopstvenim uvjerenjima, smatra sramotnim za čovjeka.

To je njena filozofija svijeta i života, koju mnogi visoko cijene i javno priznaju. Tako, na perimjer:

a) čuveni Karl Marks, u svom tekstu objavljenom u listu New-York Daily Tribune, br. 4013 od 27. februra 1854), navodi sadržaj jednog svog pisma iz Carigrada od 5. januara 1853, koje se pojavilo ’u jednim engleskim novinma’, a u kojemu se kroz usta lorda Malbesburya lordu Stanley od 6. decembra 1852. godine, o Crnoj Gori kaže: „Što se tiče nezavisnosti te zemlje, bez obzira što razni ljudi mogu da misle o prednostima takvog položaja, činjenica je da je Crna Gora nezavisna zemlja već 150 godina, i mada je Porta činila razne pokušaje da je pokori, ti pokušaji su propadali jedan za drugim i zemlja se nalazi u istom položaju sad u kakvom je bila i prije 200 godina“;

b) Srbija pod turskom vlašću, u svom Letopisu (1825), za Crnogorce priznaje sljedeće: „Jesu Černogorci soveršeniega zaista poznanstva i mnogo dostatočnijeg neg(o) što imamo, opisanija dostojni. Oni sami po sebi sočinjavaju osobitij i ot sviju drugi(h) naroda u Evropi sa svim različnij narod: oni i dan današnjij stoje nekim načinom jošt na pervom stepenu svog estestvenog sostojanija imajući otličnij svoj karakter, ko(j)i nas na sretna vremena starogrčeska opominje“;

c) Hrvatska pod Austrijom, u svojoj Danici, horvatskoj, slavonskoj i dalmatinskoj (1845) ushićeno piše: „Carnogorci nisu narod u kalup države stišnjeni; nego slobodna bojna četa, živeća u ratu i naslađujuća se u osveti. Zemlja ova na toliko je do sada čista ostala od svih uvjetah, pod koje tko na iztoku građanin postaje, da na veliku ljutost pravoslavnih, i dan danas podjeljuje svakomu prihodniku, bez razlike vjerozakona, pravo građanstva“;

d) već pominjani ruski oficir Vladimir Bronevski, konstatuje: „Crna Gora je republika u kojoj je jednakost rezultat siromaštva. Sloboda se održava hrabrošću, a zakon zamjenjuje običaj. Ova mala oblast ima upravu i vladu bez pisanog ustava. Crnogorci ne plaćaju porez, ne sakupljaju novac za državnu blagajnu, vladaju sami sobom i žive spokojno i srećno. Vladu u Crnoj Gori možemo nazvati narodnom i izbornom. Skupština ili zbor glavara je dragocjena zaloga njihove nezavisnosti”.

Drugi argument. Iz navedenog prvog argumenta, proizilazi – ne ni po bilo kakvoj logici stvari, ni po bilo kakvom filozofskom principu realne depedence, nego po neumoljivom njegovom sadržaju – da je Crna Gora istovremeno i SLOBODNA država, u kojoj žive slobodni ljudi koji svoje unutrašnje odnose regulišu “na svoj način”, kako njima najviše odgovara, a obaveze jedni prema drugima, zajedništvu društva i odbrani zemlje izvršavaju ne iz straha od nečije spoljne prinude, nego dobrovoljno, na osnovu vlastitog moralnog imperativa.

Treći argument. Crne Gora, s takvom vjekovima upražnjavanom društvenom praksom već ima riješen najteži problem koji u navedenom prelaznom periodu stoji pred ostalim evropskim zemljama: vertikalni princip društvene organizacije pretvoren u horizontalni, bez čega nema ni demokratije, ni stvarne političke ravnopravnosti, ni slobode.

Četvrti argument. Jedina feudalna ustanova u Crnoj Gori na prelasku iz Srednjeg vijeka u Novo doba jeste Cetinjski manastir, pa i on tek djelimično, budući da njegovog predstojnika, kao i sekularnog prvaka u državi bira Opšti crnogorski zbor, a po želji njegovog osnivača i zadužbinara Ivana Crnojevića zamišljen je kao opštežitije (iliti sklonište na vjerske djelatnike i siromahe prolaznike). Seljaštvo je u njoj bilo slobodno, raspolagalo je pravom na ličnu imovinu i oružje, a svi koji su nosili oružje ravnopravno su učestvovali u izboru organa vlasti na svim nivoima.

Faktički to znači da je Crna Gora u pomenutom periodu imala sve što su druge evropske zemlje, dobrim dijelom ukuljučujući i Englesku, tek trebalo da stvore. Njoj je, ne za stupanje “u”, nego uspješno kretanje napredak “kroz” Novo doba, predstojalo samo da radi i odradi valjano ono gdje je jedino, formalno i faktički, zaostajala za drugima, poslove u kulturno-obrazovnoj sferi, kako joj se ne bi desilo da joj drugi sredinom XIX vijeka “modernizuju” upravljanje posrestvom izbora “Njegoševog senata”, čiji nijedan član nije znao ni da čita, ni da piše!

Biću slobodna da primjetim, da ovo što ste sada rekli zvuči koliko nevjerovatno, toliko i zbunjujće. Objasnite nam, molim Vas, kako to i zašto Crna Gora za svoj dalji civilizacijski razvitak nije iskoristila sve te prednosti koje je u pomenutom periodu imala u odnosu na sve ostale evropske zemlje?

Radonjić: Razlog za to je bio jednostavan. Imala je nesreću da, umjesto da sama, kao i do tada, upravlja sobom, prihvati ponudu Rusije da velika carevina uspostavi nad njom pokroviteljstvo, a time i preuzme i odgovornost za njen razvoj i opstanak.

Znači li to da Crna Gora od svoje pokroviteljice nije dobila sve što je očekivala?

Radonjić: Crna Gora je od velike i slavne “pokroviteljice” dobija ono jedino što je mogla dobiti!

A, to je?

Radonjić: Dvovjekovno šikaniranje i svakovrsno ponižavanje, na čijem je kraju, sasvim logično, usjedila neumoljiva presuda ruskog cara, koja kako piše u zapisniku Tajnog imperatorskog Kabineta, od 20. decembra 1905. godine, glasi: “Da se mi više ne bismo oko Crne Gore razmišljali što i kako, jedan joj se pravac mora odrediti: ona se od ovog trenutka podređuje Srbiji. Ima da slijedi ono što bude cilj srpske kraljevine. A taj glavni cilj je hvatanje u koštac sa Austrougarskom. Kad ova glavna politika Srbije ostvari svoj cilj, Crna Gora se ima pripojiti Srbiji… Ne trebaju nam dvije srpske države na Balkanu”.

Navedena “formula” ruskog cara, po kojoj je Crna Gora 1918. godine izbrisana sa političke karte Evrope, konvertovana je od strane crnogorskih “rodoljubivih” istročara i hroničara, za potrebe proslave 10 godina nezavisnoti Crne Gore 2016. godine u formulaciju “čuda u istoriji” kojim su dinasti Petrovići stvorili “savremenu modernu državu Crnu Goru”. “Petrovićka Crna Gora” stvorena pobjedom opozicije na parlamentarim izborima 2020. godine danas je prostor nerada i nereda kakav se ne pamti u istoriji Evrope. A, vesela Crna Gora i dalje slavi svoju “četvrtu” – ali ne proletersku brigadu nego dinanstiju. Navedena “formula” ruskog cara, danas se jednako kao i 1905. kad ju je izrekao, poput Damoklovog mača, nalazi nad glavom Crnogoraca. Tako to rade “pravi”…

(Razgovor se nastavlja).

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala aktuelno.me i autora teksta