Radonjić: Crnogorske patriote su glasale komuniste zbog mržnje prema Beogradu i podrške nezavisnosti Crne Gore

Da je Crnogorce na opredjeljenje za komunistički varvarizam, osim toga što “nijesu imali pojma o naučnom socijalizmu”, navela nepodnošljiva pozicija u kojoj se nalaze u novoj (jugoslovenskoj) državi, budući da su bili lišeni svih političkih prava, a ekonomski i socijalno upropašćeni – što, sve skupa, u krajnjoj liniji dovodi do toga da su glasovi dati komunistima u stvari “glasovi crnogorskih patriota” koji su htjeli “da pokažu svoju mržnju prema Beogradu” i daju podršku stranci “koja ima za program nezavisnost Crne Gore”, rekao je Radonjić.

U pripremi je nova knjiga kolumnistkinje Portala Aktuelno Tijane Lopičić “Razgovori sa Profesorom”. Ekskluzivno Vam prenosimo dio razgovara koji vodi sa prof. dr Radovanom Radonjićem, akademikom i redovnim univerzitetskim profesorom.

Profesor Radonjić je bio dekan Pravnoga fakulteta Univerziteta Crne Gore, dekan Kulturološkoga fakulteta Univerziteta Crne Gore, veoma cijenjeni crnogorski i jugoslovenski političar, kao i ideolog komunističke partije. Osnivač i voditelj je prve Škole demokratije i prve Škole retorike u Crnoj Gori.

Profesore, ne čini li Vam se da se naš prethodni razgovor završio s prizvukom da Oktobarska revolucija u Rusiji, s promjenama koje je donijela, nije mnogo uzdrmala rusko – crnogorske odnose, barem što se Crnogoraca i njihovih raspoloženja prema Rusiji tiče? 

Radonjić: Dobro ste to primijetili. Na temelju onog jednog citata iz knjige dr Jovićevića, izloženog na kraju razgovora, mogao bi se steći takav utisak. Gledano malo šire, međutim, ta stvar je ipak bila znatno složenija.

Tako, na primjer, Brigadir K. Popović, u svom tekstu Dobra riječ dobra Crnogorca, objavljenom nešto kasnije u Crnogorskom glasniku (Detroit, 1925), insistira na tome da se ne bi doimalo kao naročito uvjerljivo… objašnjenje relativno blagog odnosa crnogorskih rojalističkih krugova prema prevratu u Rusiji, koje se jedno vrijeme širilo kod crnogorskog iseljeništva, da ništa što se u toj zemlji dešava nikada ne bi trebalo da bude predmet crnogorske osude, jer “bez obzira kakvi režimi tamo vladaju, Rusija je Slovenstvo”.

Popovićevom stanovištu inklinira na svoj način i jedan drugi pasus iz knjige dr Jovićevića, u kome se kaže da je u crnogorskim dvorskim krugovima i među najbližim saradnicima samog kralja Nikole vladalo uvjerenje da “komunističke reforme ne mogu biti primijenjene u Crnoj Gori, gđe nema velikih posjeda koji bi se mogli nekome oduzeti pa razdijeliti nego gotovo svakojemu Crnogorcu trebalo bi pridodati da bi mogao živjeti; nema kapitalista, nema proletarijata”.

Istoričar, prof. Šerbo Rastoder, takođe, dijeli mišljenje onih koji smatraju da reagovanje Crne Gore na događaje u Rusiji nije bilo ni dramatično, ni odveć relevantno za ponašanje crnogorskog Dvora i njegovih pristalica. S tim, što on to objašnjava činjenicom da crnogorska kruna nije bila, poput ruske, žrtva nasilja “lijeve” provenijencije već, onih “jednorodnih” i “jednovjernih” koje su težili obnovi u biti istog srpskog “starog carstva i gospodarstva” kojega je, u tiradama svog epskog zanosa, i sama nadahnuto prizivala.

Otuda bi se moglo reći da je u unutar crnogorskih konsideracija povodom ruskog prevrata iz 1917. godina, makar u prvi mah, akciono bila najživlja grupacija “pragmatičara”, kojoj je bilo stalo jedino do toga kako ća se lično “snaći”, ognosno grupacija socijalista-komunista koja je djelovala po direktivama iz Moskve. Time se, znatnim dijelom, može objasniti:

– Kraljev odlazak iz Italije u Francusku (koja je inače smatrana najodgovornijom “saveznicom” u crnogorskom potopu 1918);

– olako preboljena kruna od strane crnogorske “četvrte dinastije” i njena laka nagodba sa Karađorđevićima;

– jedinstveno prisustvo svih 12 crnogorskih komunista (koliko ih je tada bilo) sjednici Podgororičke skupštine, gdje su svi, po uputsvima Komintere, glasali za njene odluke;

– pozicija Jovana Tomaševića, rukovodica crnogorskih socijalista-komunista, kao komandira čete koja se bori protiv Božićnih ustanika.

Podsjetiću da sam upravo u Vašoj knjizi “U predjelima duha”, ako se ne varam, pročitala da jugoslovenski komunisti nijesu uvjek bili takvi poslušnici Kominterne. Radi li se radi o mojoj grešci ili o Vašem previdu?

Radonjić: Ne radi se o Vašoj grešci, nego o mojoj zaboravnosti. Inače, po tom pitanju stvar je bila ovakva: U samom početku, dok je još tekla priča o tome što treba da bude Kominterna, inače kod Lenjina i njegovih bliskih saradnika zamišljena kao nekakav štab svjetske revolucije, učesnici tih razgovora iz Jugoslavije znali su se suprotstaviti u ponečemu Rusima. Tako, na primjer:

– na Trećem Kongersu Kominterne dali su u pisanoj formi izjavu da “najodlučnije odbijaju sumnje u revolucionarnu čistotu Komunističke partije Jugoslavije”;

– u polemici na istom skupu, povodom nadležnosti Izvršnog komiteta Koninterne, oštro su se suprotstavili predlogu da to tijelo ima parvo da raspravlja o stanju u nakoj partiji prije nego ta partija to sama uradi, dodavši da tim istovremeno “druga Zinovjeva oslobađaju obaveze da brine o KPJ prije nego ona sama”;

– na novembarskom plenumu CK KPJ 1927. godine odbili su zahtjev Kominterne da raspravlja o stanju u KPJ, a posebno u njenom Politbirou, prije nego oni sami to urade, “jer bi to bila uvreda za KPJ”, a polije toga ako Kominterna smatra da je to potrebno, “neka i ona zauzme stav”.

Naravno, sve su to bila tzv. proceduralna pitanja, za razliku od slučaja učešća jugoslovenskih komunista u radu Podgoričke skupštine, koje je smatrano strogo strateškim i moralo se ispoštovati.

Znači li to da Crnogorci, osim što su bili vojno poraženi i od saveznika i ostavljeni bez države, bili i politički toliko izgubljeni da niti su znali što im je činiti, niti su bili sposobni da učine bilo što?

Radonjić: Znači baš tako, kao i danas – na primjer.

Znači li da je Rusija, zabavljena svojim velikim problemima i iskušenjima, bila sasvim zaboravila na “ratnu saveznicu” Crnu Goru?

Radonjićić: Ne. Crna Gora je ostala i dalje u ruskom fokusu i sa istom formalnom pokroviteljskom brigom: da što prije bude priključena Srbiji. Motivi za priključenje Crne Gore Srbiji sada su, međutim, bili drugačiji. Carevina, kako smo vidjeli, nije znala što će sa Crnom Gorom, koja joj više nije bila potrebna, a smatrala ju je nesposobnom za samostalan život i opasnom po njene nove strateške planove na Balkanu skupa sa Srbijom. Boljševici su, pak, smatrali da Južni Sloveni jedino čvrsto ujedinjeni u zajedničkoj državi mogu biti ozbiljan činilac u ostvarivanju tadašnje kominističke doktrine: jedinstvu buržoazije suprotstaviti ujedinjeni proletarijat!

Profesore, ko su bili Boljševici?

Radonjić: Tako je sebe nazivalo većinsko lijevo radikrilno krilo RSDRP (Ruske social-demokratske radniče partije), poslije njenog raspada na kongresu u Briselu i Londonu (jula i avgusta 1903. godine). Boljševike je predvodio Lenjin, oni su izvršili revoluciju u Rusiji 1917, a iz njih je nastala i Komunistička partija SSSR. Njen će radikalizam natjerati crnogorske socijaliste-komuniste da mnogo žešće insistiraju na ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom od domaćih Bjelaša. S boljševičkim radikalizmom počelo je novo utjerivanje kulta Rusije u glave mnogih Crnogoraca, koji i sada svoje sljedbenike privlači istom snagom kao i njihove pretke prije sto i više godina.

Kako se taj kult tada ispoljavao?

Radonjić: Snažnom propagandom crnogorskih socijalista-komunista, koju veoma često pordžavaju studenti i đaci, a odnosila se na tvrdnju da je Rusija prevratom iz 1917. godine postala zemlja pravde i slobode, kakve ranije nije bilo nigdje u svijetu. Saglasno tome, njihov proglas pred parlamentarne izbore 1920. godine, na primjer, glasio je: “Umjesto države sa dinastijom izjasni se za republiku radnika i seljaka! Mjesto današnjih korumpiranih vlasti, počni zavoditi svoja seljačka i radnička vijeća. Pomoću ovih ti ćeš sva pitanja prosvjetnog, ekonomskog i političkog značaja sam rješavati, i sam sebi i svakom pojedincu dužnost određivati”.

Takav tekst prati objašnjenje da iza svega toga, kao garant da će biti tako, stoji Jugoslovenska komunistička organizacija u Crnoj Gori, koja povodom parlamentarnih izbora poručuje: “Dan konačnog obračuna još nije došao. Ali on se već bliži. Zraci novog sunca sa Istoka dopiru do nas. Svi veliki i mali narodi istoka i zapada rade na tome da taj dan što brže dođe. Veliki požar revolucije hvata i Njemačku i Francusku i Englesku i Italiju – Ameriku i Aziju! Dosta je bilo robovanja. Narodi treba da stresu ropski jaram i da udruženi stvore jednu veliku čovječansku zajednicu – ljubavi, bratstva i slobode. Na čelu svih tih pokreta u cijelom svijetu stoji Komunistička Međunarodna Zajednica Radnika i Seljaka, čije je sjedište u Moskvi. Jedan odred te zajednice jeste Komunistička Partija Jugoslavije, a mi u Crnoj Gori jedna njegova predstraža”.

Nailazi li takva propaganda na širi prijem kod naroda u Crnoj Gori? 

Radonjić: Nailazi, naravno, iz različitih razloga. Čak ima i onih koji su nezadovoljni sporim odvijanjem prelaska “iz starog društva u novo”, zbog čega kritikuju za neažurnost neke od vođa oktobarskog prevrata u Rusiji. Tako na primjer, delegat Crvenog krsta Crne Gore, na skupu u Rimu (1919) godine, organizovanom radi skupljanja pomoći za Crnu Goru, u svom govoru, ispunjenom oštrim kritikama na račun ponašanja “saveznika” i naročito Srbije prema Crnoj Gori i njenoj dinastiji, ne zaobilazi ni Rusiju, ali mu u fokusu nijesu same promjene u toj zemlji i njihov uticaj na Balkan, već “izdajničko ponašanje” V. I. Lenjina i L. D. B. Trockog kao “njemačkih plaćenika koji su primorali Rusiju da potpiše mir” i tako zaustave širenje svoje revolucije.

Ima li kritika komunističkih opredjeljenja u Crnoj Gori i sa rojalistčke strane i kako one glase?

Radonjić: Što se same Crne Gore tiče, te kritike nema mnogo. A karakteriše je to što više ruži samu ideju socijalizma, proglašavajući je kao stranu čovjekovoj prirodi, nego što optužuje one koji su je prihvatili.  Čak ima slučajeva da ta kritika pokazuje razumijevanje prema sljedbenicima komunističke ideje, u smislu da narod tu ideju prihvata greškom onih koji su ih politički predvodili i doveli u situaciju da nemaju drugog izbora.

Ministarstvo spoljnih poslova Kraljevine Crne Gore u svom zvaničnim komentaru ishoda parlamentarnih izbora u Crnoj Gori, od 28. novembra 1920. godine”, na kojima su komunisti odnijeli pobjedu (tj. imali najviše glasova), o tom događaju, na primjer, piše sljedeće:

prvo, da su građani Crne Gore najviše svojih glasova dali “komunističkoj listi”, iako “u Crnoj Gori ne samo komunizam, nego čak ni socijalizam nijesu nikad do sada postojali”, i mada ni Crnogorci, kao uostalom ni drugi narodi zahvaćeni ekstremističkom komunističkom orijentacijom i “bačeni u naručje boljševizma”, “nijesu imali pojma o naučnom socijalizmu Marksa i Engelsa”;

drugo, da se na listi kojoj su građani Crne Gore dali najviše glasova nalaze oni koji najmanje zaslužuju njihovo povjerenje, budući da je samo jedan od njih četvorice (Jovan Tomašević) porijeklom iz Crne Gore, a i on je kao “agent Srbije bio osuđen u bombaškoj aferi organizovanoj u Beogradu 1908. protiv bezbjednosti crnogorske države”, dok su ostala trojica (Pavle Žižić, Bogoljub Gligorijević i Živojin Cvetković) “rođeni u Srbiji i njeni su državljani, nepoznatog zanimanja”;

treće, da je Crnogorce na opredjeljenje za komunistički varvarizam, osim toga što “nijesu imali pojma o naučnom socijalizmu”, navela nepodnošljiva pozicija u kojoj se nalaze u novoj (jugoslovenskoj) državi, budući da su bili lišeni svih političkih prava a ekonomski i socijalno upropašćeni – što, sve skupa, u krajnjoj liniji dovodi do toga da su glasovi dati komunistima u stvari “glasovi crnogorskih patriota” koji su htjeli “da pokažu svoju mržnju prema Beogradu” i daju podršku stranci “koja ima za program nezavisnost Crne Gore”.

S obzirom na to da je Crna Gora u vrijeme ovih dešavanja faktički bila obezdržavljeni dio Srbije, odnosno Kraljevine SHS, vjerovatno je i u Beogradu bilo nekih reakcija na prve korake Crne Gore na putu predstojeće joj “klasne borbe” za povratak “časti i slobode”. Ako jeste, kakve su te reakcije bile?

 Radonjić: Bile su uobičajene za “moćni” oficijelni Beograd kada se sretne sa opasnošću od “malih” i “slabih” kakvom je on tada s razlogom smatrao Crnu Goru: Neopisivo potcjenjivačke, s izvjsnom dozom straha – ipak!

Zašto za Crnu Goru kažete da je tada bila s razlogom mala i slaba?

Radonjić: Zato, što je Crna Gora tada, najviše svojom krivicom, faktički bila u jednoj od najtežih pozicija u svoj istoriji. Uostalom, čujmo što je o tome svojesvremeno napisao Veljko Milatović, poznati crnogorsi političar i državnik, čijoj ocjeni vjerujemo: „Kada je krajem 19. vijeka bilo vidno da su dani turskog carstva na Balkanu odbrojani i kada je pred narodom Crne Gore postavljeno pitanje materijalnog razvitka zemlje, trebalo je izgraditi programe i koncepte. Tadašnja društvena elita, vladajuća dinsatija i buržoasko-liberalni sloj, iako međusobno isključivi, pošli su sa iste polazne pozicije, a to je: ne traže rješenja u mogućnostima i snagama svog naroda, već na strani. Dvor i njegova kamarila tražili su izlaz u stvaranju velike Crne Gore, sa zaposijedanjem tuđih teritorija – sjeverne Albanije, Metrohije i sl., a buržoasko-liberalni krugovi u uprezanju Crne Gore u kola srpskog dvora sa planovima o stvaranju velike Srbije. I jedan i drugi pravac potpuno je suprotan dotadašnjoj crnogorskoj istoriji i razbija osnovu dotadašnjeg razvoja Crne Gore. Od naroda koji se homogenizirao i konstituisao u borbi za slobodu – hoće da naprave narod porobljivača. Tu je, po mom mišljenju, početak dekompozicije i tragedije crnogorskog naroda, tu je i objašnjenje za kapitulaciju crnogorske vojske pred Austro-Ugarskom u prvom svjetskom ratu, i za brutalni i krvavi građanski rat preko koga je Crna Gora ujedinjena sa Srbijom”. Tome, nemamo što da dodamo.

A, kako je glasila ta ocjena Beograda o odnosu Crnogoraca preama socijalističkoj ideji, koju ste pomenuli?

Radonjić: Karakterističnom smatramo onu koju je izrekao novinar Krsto Cicvarić, tadašnja beogradska “zvijezda bulevarske štampe”, u beogradskom listu Dnevnik, 2. decembra 1920. godine, a glasi: „Crnogorci su glasali za komuniste. Je li moguće da je crnogorski narod shvatio načela naučnog socijalizma, to jest doktrinu Marksa i Engelsa? O! Kad bi tako bilo, to bi bilo pravo čudo. To bi značilo da su Crnogorci za stepen više kulture od proletarijata zapadne Evrope koji nije još došao do naučnog socijalizma. Crnogorci su shvatili naučni socijalizam! Ironija je utoliko veća što se jedan od osnivača tog socijalizma, Engels, nepovoljno izrazio povodom Crnogorca. No, prema rezultatima prekjučerašnjih izbora, zaključilo bi se da su Crnogorci, poslije Rusa, najcivilizovaniji narod u Evropi! Ako Crnogorci uspiju da dobiju autonomiju, postaće komunistička zemlja. Zaista, ili je Crna Gora najcivilizovanija u Evropi ili je ’naučni socijalizam’ nešto varvarsko. Što se mene tiče, mišljenja sam da je ’naučni socijalizam’ koji su osnovali Marks i Engels i koji se propagira pod imenom komunizam nešto varvarsko; i samo na taj način mogao je za svoju stvar pridobiti Ruse, Turke, Persijance, Albance i Crnogorce“.

Progovara li iz ovakve srpske kritike: stvarna superiornost poznavanja suštine marksizma i socijalizma, zluradost zbog takvog crnogorskog “posrnuća” ili strah od neke druge i drugačije pobune Crnogoraca od one iz 1918. protiv stanja u kome su se našli realizacijom odluka Podgoričke skupštine?

Radonjić: Progovara sve to, a najviše, ipak, i onda, kao i sad – ovo posljednje.

Nije bulevarski novinar Cicvarić, čiji smo tekst istakli kao paradigmu srpske reakcije na crnogorske crvene kresove dobro čitao Maksa i Engelsa kad je njih naveo ne samo kao autore koje Crnogorci tobož ne poznaju. Crnogorci u svom “Crnogorcu”, čak i kao režimskom glasilu, analizirali Francusku revoluciju na nivou na kome kvalitet  nijedne njihove krucijalne ocjene ne zaostaje za nivoom Marksovih analiza u njegovom djelu “Građanski rat u francuskoj”, odnosno sjajnih Berkovih analiza u njegovim “Razmišljanjima o Francuskoj revoluciji”;

– da tekst prevoda “Komunističkog manifesta” svakom Crnogorcu dostupnog nasred Cetinja  ovako izgleda: “1) Da se nepokretna sopstvenost eksproprira a renta od zemlje da se upotrebi na državne izdatke. 2) Da se uvede najprogresivnije plaćanje danka. 3) Da se pravo nasljetstva ukine. 4) Da se imanje svih emigranata i rebela konficira. 5) Da se kredit centrališe u ruke državne pomoću narodne banke s državnim kapitalom i isključnim monolpolom. 6) Da se sve što služi olakšanju transporta, centrališe u ruke državi. 7) Da se umnože narodne fabrike, inštrumenti za proizvodnju, da se raščiste i poprave zemlje za radnju po jednom opštem planu. Da svaki podjednako bude prinuđen da radi, da se ustanove industrijalne armade, osobito za obrađivanje zemalje. 9) Da se ujedini poljodelstvo i industrija, da se nastane za tim, da postepeno prestanu razlike između gradova i sela. 10) Da se uvede javna i besplatežna nastava za svu decu. Da se zakrati da deca po fabrikama rade. Da se nastava spoji sa materijalnom proizvodnjom itd. Išćeznu li u daljem razviću staleške razlike, i bude li sva proizvodnja koncentrisana u ruke asociranih individua, onda će javna vlast izgubiti svoj politički karakter. Politička sila upravo nije ništa drugo no organizirana sila jednoga staleža za gnječenje drugoga. Ako se proletarijat u borbi protivu buržoazije po nuždi kao stalež prikuplja, revolucijom se vlasti dočepa, i kao vladajući stalež nasilno stare odnošaje za proizvodnju ukine, to će ukidanjem tih odnošaja za proizvodnju ukinuti i uslove za egzistenciju staleških razlika, staleža u opšte, a tim i svoje sopstveno gospodstvo kao staleža. Na mesto staroga buržosakoga društva sa njegovim staležima i staleškim protivnostima nastupiće asocijajcija, u kojoj je slobodno razviće svakog pojedinca uslov za slobodno razviće sviju” (Manifest komunističke partrije, Pančevo 1871, str. 36-37) – te je to nešto posve drugo i drugačije od programske pltforme Svetoza Markovića „Balkan balkansim narodima“, koja glssi: ostvarenje ideje “srpskog jedinstva” treba da znači “uništenje Turske i Austrije, prestanak (postojanja) Srbije i Crne Gore kao samostalnih kneževinaa i prevrat u celom politićčkom sklopu rpskog naroda” tako da iz delova one dve carevine” i”iz dve srpske države, postaje jedna sepska država”.

– da su se Marks i Engels nepovoljno izražavali o Crnoj Gori zbog petrovićkog slugarenja Rusiji, kao najreakionarnoj zemlji u Eropi, tačno je, a što se tobožnje Engelsove kritike Crnogoraca, stvar stoji ovako: Engels u pismu Eduardu Bernštajnu od 22-25. februara 1882. godine na tu temu kaže: „Zemlja ima tri politička središta: Beograd, Crnu Goru, Zagreb. Ni Hrvati ni Crnogorci ne žele da se podvrgnu vlasti Srba. Naprotiv, Crnogorci i njihovi prijatelji, primitivni narodi u Krivošijama i Hercegovini, branit će svoju ’nezavisnost’ protiv Beograda i svake druge centralne vlade, bila ona srpska ili ne, isto kao što su to činili protiv Turaka i Asustrijanaca. Ta nezavisnost sastoji se u tome što oni, da bi dokazali svoju mržnju prema ugnjetačima, svojim vlastitim ’potlačenikm’ srpskim zemljacima kradu stoku i sve vrijedne pokretne stvari, kao što to rade već 1.000 godina, a onaj ko napada to njihovo pravo pljačkanjna, napada njihovu nezavisnost. Ja sam dovoljno mjerodavan da smatram anahronizmom postojanje  takvih malih primitivnih naroda usred Evrope“. A, onda dodaje: „Tako dugo dok ovdje nema prosvjetnog napretka, koji bar omogućava toleranciju, Velika Srbija znači samo građanski rat“ (K. Marks – F. Engels, Dela, Beograd, 1979, tom 42, str. 241).

– da Engels, u spisu Demokratski pasnlavizam, o ikonografiji panslavističkog pokreta 1848. u Pragu, kaže: „Trobojne trake, starinske nošnje, staroslovenska bogosluženja, potpuna restauracija vremena i običaja prašume“, … „iste fraze, ista zanesenost, a zatim ista žalosna pjesmica: mi prostran i lep podigli smo dom“ (K. Marks – F. Engels, Dela, Beograd, 1979, tom 9, str. 235-236).   

– da je Crna Gora pobjedom komunista na parlamentarnim izborima u Jugoslaviji, posalala ovoj, ali i širem okruženju, diskretnu poruku da ako je u njihovo društvo nasilno dospjela – lišena nacionalne identifikacije i konstitutivnih prava – ne razmišlja o tome da takva s njima i ostane.

I da ne bi ispalo da se šali, demontrirala im je kako će ta alternativa izgledati. “Crvena komuna” u Kastel Lastvi, bila je prototip nove organizacije društva i drave kakvu su željeli. Tako kvalitetan i prihvaljiv da je trajala 403 dana, što znači dvostruko duže od Pariske komune (71) i Mađarske socijalističke republike “133 ruže” Bele Kuna, zajedno!

Dovoljno da joj ne možemo reći „Ne”. Premalo da joj se kaže „Da“.

Razgovor se nastavlja.