Društvo
Radonjić: Egzil u koji je otišao kralj Nikola bio je rasulo, jednako sa onim iz kojeg je otišao
Knjaz Nikola, međutim, ne krije da se u svakom razgovoru s Rusima više uzda ”u talih i sreću”, nego u sopstveno diplomatsko umijeće i rusko bratsko razumijevanje crnogorskih problema. Stoga, uporedo sa insistiranjem na potrebi ruske arbitraže u rješavanju balkanskog pitanja, “za svaki slučaj”, pokušava da napravi i izvjesni “albanski aranžman” s Turskom, navodi Radonjić.
Ističe da je egzil, u koji je kralj Nikola sa dijelom najodanijih mu Crnogoraca otišao – ”rasulo, na svoj način jednako sa onim iz kojeg je otišao”.
U pripremi je nova knjiga kolumnistkinje Portala Aktuelno Tijane Lopičić “Razgovori sa Profesorom”. Ekskluzivno Vam prenosimo dio razgovara koji vodi sa prof. dr Radovanom Radonjićem, akademikom i redovnim univerzitetskim profesorom.
Profesor Radonjić je bio dekan Pravnoga fakulteta Univerziteta Crne Gore, dekan Kulturološkoga fakulteta Univerziteta Crne Gore, veoma cijenjeni crnogorski i jugoslovenski političar, kao i ideolog komunističke partije. Osnivač i voditelj je prve Škole demokratije i prve Škole retorike u Crnoj Gori.
Prethodni razgovor smo završili ocjenom čuvenog ruskog pisca F. M. Dostojevskog da je njegova zemlja izrasla u veliku svjetsku silu, koja će “skupa sa Slovenstvom, i na čelu njegovom reći veliku riječ cijelom svijetu”, riječ koju svijet do tada nije čuo… Da li je bilo tako?
Radonjić: Djelimično – jeste. Tačnije, tokom vremena koje smo naznačili, Rusija se ubrzano razvijala i postala jedna od evropskih, a nakon Drugog svjetskog rata i svjetskih sila. Sve ostalo što je obećao veliki ruski pisac – još se nalazi na listi čekanja. Ovo, iz razloga što dosadašnje istorijsko iskustvo čovječanstva još nije pokazalo da sa pojavom zemalja s atributom velike sile svijet postaje bolji.
Znači li to, makar, da ja Crnoj Gori u Rusiji koja je, kako Dostojevski tvrdi izrasla u zemlju “široke ljubavi” i “ličnog velikodušnog primjera” bilo bolje i lakše. tj. da je ruski kulturno-duhovni napredak, kojega nije moglo biti bez rastućeg ekonomskog razvitka zemlje, bio praćen i nekom pozitivnom promjenom u tom pogledu?
Radonjić: Ne, naravno. Bilo je obrnuto. Rusija se u prvom susretu s Crnom Gorom, jedinom zemljom balkanskih Slovena koja se odazvala njenoj molbi da joj pomogne kad joj je bilo najteže, pokazala u sasvim suprotnom svijetlu. Moćnom “sveslovenskom” caru, koji je upravljao i Svetim sinodom Ruske pravoslavne crkve, nije smetalo da iza leđa oficijelnog državnog rukovodstva Crne Gore sklopi “ratni savez” sa predstavnicima njene vjerske organizacije, i time pokaže da bezdušnost “velikih”, kad su njihovi ciljevi i interesi u pitanju, nema granica. Jer, obije strane, potpisnice ugovora o tom saveza (17. aprila 1712. godine, na Cetinju), morale su da znaju da čine nešto, što je bilo:
– nezakonito po državnom pravu, budući da su crkva i država u obije zemlje bile odvojene jedna od druge, i jer je predmet ugovora bio strogo državne prirode (vođenje oružanog rata protiv treće zemlje);
– suprotno kanonskom pravu hrišćanske crkve, kojoj je IV vaseljenski sabor (451. godine) zabranio da se bavi bilo kojim poslovima mimo onih radi kojih je formirana – strogo vjerskih;
– zločin prema čovječnosti u odnosu na Crnu Goru, budući da je ova (neredovnu i veoma oskudnu) materijalnu pomoć od strane velike carevine morala da plaća obaveznim učešćem muškog dijela svojeg, ionako krajnje ograničenog demografskog korpusa, u ruskim osvajačkim i drugim ratovima.
Objašavate li time onaj prezrivi iskaz ruskog cara, koji ste pomenuli u prethodnom razgovoru, da on neće ratovati sa velikim silama zbog neke “smrdljive balkanske varoši”, misleći pri tome na Skadar čijem su osvajanju težili Kralj Nikola i Crnogorci?
Radonjić: Velikim dijelom – da.
Znači li to, Profesore, da postoje i neki drugi razlozi za takav odnos ruskih careva prema crnogorskom Kralju, kojega su neki od njih proglašavali za jedinog iskrenog prijatelja u Evropi?
Radonjić: Znači, naravno. Da bi se uvjerili da je tako, dovoljno je pročitati kratke ocjene dvojice decentnih autora o uzrocima nastanka crnogorskog društvenog i državnog sloma 1918. godine.
Jedan autor je britanski diplomata grof Salis, koji u svom izvještaju na tu temu krivice za situaciju u kojoj se Crna Gora našla krajem Prvog svjetskog rata, ne umanjujući time odgovornost „velikih savezničkih sila“, prvenstveno pripisuje učincima „crnogorskih vlada u prošlosti“, čiji su megalomanski planovi i osvajački ratovi doveli „Staru Crnu Goru na ivicu propasti, ako ne i definitivnog nestanka“.
Drugi autor, poznati crnogorski političar i državnik Veljko Milatović, na istu temu kaže: „Kada je krajem 19. vijeka bilo vidno da su dani turskog carstva na Balkanu odbrojani i kada je pred narodom Crne Gore postavljeno pitanje materijalnog razvitka zemlje, trebalo je izgraditi programe i koncepte. Tadašnja društvena elita, vladajuća dinastija i buržoasko-liberalni sloj, iako međusobno isključivi, pošli su sa iste polazne pozicije, a to je: ne traže rješenja u mogućnostima i snagama svog naroda, već na strani. Dvor i njegova kamarila tražili su izlaz u stvaranju velike Crne Gore, sa zaposijedanjem tuđih teritorija – sjeverne Albanije, Metohije i sl., a buržoasko-liberalni krugovi u uprezanju Crne Gore u kola srpskog dvora sa planovima o stvaranju velike Srbije… Tu je, po mom mišljenju, početak dekompozicije i tragedije crnogorskog naroda”.
Bilo bi interesantno da nam kažete đe se u tim odgovornostima nalazi lično knjaz/kralj Nikola, jer smo do sada o njemu govorili?
Radonjić: Po principu objektivne odgovornosti, i tu mu pripada ono mjesto koje je imao u državi – prvo. Nije bez osnova ni ocjena da je u tom pogledu i subjektivno na istoj poziciji, s obzirom na to da je svjesno težio da sam, odvojeno od drugih balkanskih suverena, rješava “istočno pitanje” nakon odlaska Osmanlija sa nekad osvojenih prostora u ovom dijelu Evrope. Tome svjedoče i njegove lične izjave, tipa:
– “Jedna želja prevazilazaše sve druge: da mi je cijelo prikupljno Srpstvo zagrliti”, da mu je “sve njegove neprijatelje sprštiti”;
– kad u svojim Memoarima, sam za sebe kaže: “On je ne samo oporavio Crnu Goru od teških rana rđavoga rata g. 1862, no je učinio nju snagom kakva nikad nije bila, otkako je nju obezdomljenja Srpska Sloboda izabrala utočištem svojim”;
– “Pred šator ću stražit Kralju / Stric Danil mi zar ne reče? / Spoji li se ikad Srpstvo / I jedinstvo svoje steče”. A, to kod lidera “velikih” zemalja, kakvi su bili ruski, ne samo zbog njihove ogromne sujete – ne prolazi.
Da li je Kralj, to što je mislio i govorio pokušavao i da praktično dokaže nekim svojim odlukama ili konkretnim radnjama i postupcima?
Radonjić: Jeste, više puta i na razne načine. Navešćemo samo dva primjera koja pokazuju čemu je u tom pogledu smjerao i što je radio.
Primjer prvi odnosi se na poruku koja je, sredinom prve dekade XX vijeka, s Cetinja upućena liderima balkanskih država o potrebi da se dogovore o podjeli otomanske ostavštine na Balkanu, kako bi se izbjeglo posredovanje velikih sila u tom poslu. Istovremeno, Cetinje tada intenzivno radi i na tome da se Rusija promoviše u apriornog arbitra te podjele, uz obrazloženje da samo ta “velika carevina”, sa svojim neporecivim autoritetom, može da izbjegne ili neutrališe “šovinizam” malih balkanskih zemalja. U pozadini ove druge poruke nalazilo se očekivanje Crne Gore da će “ruska pravednost” obezbijediti dvije stvari: da se ne dozvoli formiranje Makedonije i Albanije kao samostalnih država, jer bi to dovelo do novih sukoba među balkanskim narodina, što bi dalo povoda velikim silama da, pod izgovorom uspostavljanja reda, “stave moćnu šapu na njih, ispod koje se ovi mali, prilično nazadni i nespremni narodi ne bi mogli nikad izvući”. Drugi razlog, zbog kojeg se insistira na ruskom posredovanju u podjeli Balkana, bilo je vjerovanje da će Rusija dati podršku aspiraciji Crne Gore da tom podjelom dobije ono što joj pripada saobrazno njenom ”istorijskom mučeničkom pravu”, ”a ne po broju stanovnika, niti po kilometrima njene površine”. Knjaz Nikola, međutim, ne krije da se u svakom razgovoru s Rusima više uzda ”u talih i sreću”, nego u sopstveno diplomatsko umijeće i rusko bratsko razumijevanje crnogorskih problema. Stoga, uporedo sa insistiranjem na potrebi ruske arbitraže u rješavanju balkanskog pitanja, “za svaki slučaj”, pokušava da napravi i izvjesni “albanski aranžman” s Turskom. Čini to s nadom da će nekako privoljeti Stambol da zajednički “zaštite Albaniju”, tako što će u njoj podijeliti sfere svog uticaja, ili, ako se ukaže prilika, možda i podijeliti njenu teritoriju po liniji tamošnje vjerske podjele. Knjaza je na ovu kombinaciju podsticala pretpostavka da bi Turska, u krajnjoj liniji, bila i na to spremna, samo da bi zadržala kontrolu nad Albanijom, svojim posljednjim uporištem na Balkanu bez kojeg Sultanu ne bi “više bilo sjedišta u Jildizu”. Tome, kao argument za predloženo rješenje, dodaje i priču da mu iz Albanije stižu poruke: “Kad ne bismo mogli biti Sultanovi, najradije bismo bili pod crnogorskim Knjazom”. Kao potporu ideji o smislu takvog savezništva s Turskom, knjaz nudi sultanu da za svog ađutanta uzme knjaževog sina Mirka, koji bi najbolje zastupao njegove interese u Albaniji. To imenovanje je, po knjaževoj zamisli, trebalo izvesti “pod vidom” da je Mirko “veliki vojvoda zetski, gdje živi mnoštvo muhamedanaca, podanika crnogorskih, koji imaju privilegije da u Crnoj Gori slave sultanov dan najsvečanije, kao da su njegovi podanici i da su nasred Turske”. Nešto kasnije knjaz će ispoljiti izuzetno veliko interesovanje i za Bugarsku, kojoj je inače priznavao pravo da učestvuje u komadanju Makedonije, pod uslovom da ne traži više nego joj pripada. Taj interes nije bio motivisan zaziranjem od teritorijalnih aspiracije te zemlje koje su bile tako velike “da dosežu do našeg Koma”, već jedino ambicijom da svog sina Mirka dovede na bugarski prijesto. Knjaz tu “refleksiju” iznosi u pismu svojoj kćerki Stani Nikolajevnoj (1905), uvjeravajući je da bi time bilo riješeno bugarsko pitanje, i to na način koji bi odgovarao Rusiji, budući da bi u Mirka, inače kumče cara Aleksandra III, “imala potpuno povjerenje”.
Primjer drugi, odnosi se na plan knjaza Nikole o teritorijalnom proširenju Crne Gore, iz marta 1915. godine, zasnovan na “ohrabrujućim nagovještajima” sa strane njegovog zeta, velikog ruskog kneza Nikolaja Nikolajevića, da će svome tastu “biti s ruke” da ga Rusija podrži u njegovom ostvarenju. Plan je predviđao da Crna Gora tokom Prvog svjetskog rata dobije “Hercegovinu sa dijelom Jadranske obale koja njoj (Hercegovini) pripada; zatim donji dio Dalmacije do Antivari ostrva (sa Dubrovnikom i Kotorom). Na sjeveroistoku mali dio južne Bosne, koju su Crnogorci zauzeli u jesen i zimu (1915) svojim snagama bez pomoći Srba… Na jugu do ušća Drina, sav desni brijeg do crnogorsko-srpske granice južno od Đakovice. Naravno, sve što je na svjever od Drina, grad Skadar, jezero”. Po knjaževoj zamisli, ovaj plan je trebalo da važi u slučaju ako bi Crna Gora i Srbija dijelile među sobom jedino teritorije Bosne i Hercegovine, Dalmacije i dijela Albanije. Ako bi se dijelile još i Hrvatska, Slavonija i Srijem, što on nije smatrao nemogućim, granice Crne Gore bile bi znatno šire.
Kakva je bila reakcija Rusije i velikih sila na takvo Kraljevo ponašanje?
Radonjić: Tačno onakva kakvu su mu ranije najavili, ukoliko se ne bude ponašao saobrazno njihovim odlukma i savjetima. Naime, kralj se najzad morao suočiti s dvije užasne stvarnosti: stanjem u zemlji i ličnom pozicijom.
Što se zemlje tiče tiče: bila je demografski osakaćena, materijalno upropašćena, politički podijeljena i dezorijetisana, vojno kontrolisana i međunarodno dezaktulizirana kao država koja ima smisla.
Što se kraljeve pozicije tiče: najzad je shvatio da je bez faktičke kontrole nad vojskom, bez mogućnosti da bitnije utiče na unutrašnje političke procese u zemlji, i bez ikakvih izgleda da utiče na promjenu i poboljšanje njene međunarodne pozicije.
I, kakva je bila njegova reakcija na to?
Radonjić: Objektivno, bio je bez izbora: stvarnost zemlje nalagala mu je da u njoj podijeli sudbinu s njom. On, je ipak odlučio da iz njenog rasula ode u jedno drugo i tamo potraži rješenje za sebe i nju. Dan prije emigriranja iz nje, u Podgorici je, prema zapisima istoričara izrekao sljedeće: “Otvorite se nebesa, zatuštite crni oblaci, sinite munje, udarite gromovi, ispišite strijele po svodu Božjem nepravdu straš nu i nečuvenu, učinjenu jednom kralju i njegovom narodu, i razbite, sasjecite u prah i pepeo zabludu, nevjerstvo i izdajstvo spram jednog nemoćnog starca, ostavljenog njegovoj nemoći i bijedi”.
Rekoste da je kralj, na kraju, odlučio da iz jednog rasula ode u drugo i tamo potraži rješenje za sebe i za Crnu Goru. Znači li to da i egzil u koji je otišao smatrate rasulom? Biste li bili ljubazni da nam objasnite na što konkretno mislite, ako se o tome radi?
Radonjić: Dobro ste to primijetili. Egzil, u koji je kralj sa dijelom najodanijih mu Crnogoraca otišao smatramo rasulom, na svoj način jednakim sa onim iz kojeg je otišao. A zašto tako mislim, pustići da umjesto mene odgovori jedan od kraljevih pristalica iz Gaete, dr Ivo Jovićevič, koji u svojoj knjizi , čije navode niko do sada nije osporio, kaže: „Nakon takozvane Podgoričke skupštine morao je svaki zdravi razum zaključiti da se kralj Nikola neće već nigda vratiti u Crnu Goru i da će njena nezavisnost, pa sljedstveno tome i njena sloboda, biti zakopana zajedno s kraljem Nikolom, ako se ne nađe jedna nova platforma. Tu novu platformu, po mojemu mišljenju, bio sam pronašao: da se organizuje jedna crnogorska republikanska stranka. Ovu ideju saopštio sam grupi mojih prijatelja u jednoj kafani, i njima se dopade moj predlog. Ali iako se ovaj naš razgovor, tobože, držao u najvećoj tajnosti, za njega doznade kralj Nikola, pa me pozove da dođem kod njega. Kad uđoh u sobu u kojoj on bijaše sam, mrko me pogleda, pa povika:
– Čuo sam da ti hoćeš da od Crne Gore stvaraš republiku, je li to istina?
– Istina je, odgovorih.
– Ada, đe ćeš sa mnom?
– Bićete prvi predsjednik Crnogorske Republike.
– Ha, ha, ha! – nasmija se, pa me upita: – A što ti je šćelo sve to?
– Ko se topi hvata se za pjenu.
– Nema te pjene za koju se mi možemo uhvatiti, nego hajde, jadan, ne bestijaj – reče kralj, pa me otpušti…“ (Dr Ivo Jovićević, O ljudima i događajima – Sjećanja jednog federaliste – Cetinje 1995, str. 127).
Da li je u Gaeti tada bilo još nekih priča na tu temu?
Radonjić: Jeste vjerovatno. Bar tako bi se moglo naslutiti na temelju još jedne formulacije iz knjige dr Jovićevića. Riječ je, naime, da je u krugovima najbližih saradnika i pratilaca crnogorskog suverena u egzilu, nakon njegove smrti i nakon saopštenja italijanskih vlasti da oni više ne mogu ostati u svom centru u Gaeti, rojalističko opredjeljenje do te mjere bilo iščezlo da je većina njih tražilo od ruskih socijalističkih (sovjetskih) vlasti da ih prime kod sebe i “odrede im jedan prostor na jugu Rusije gđe bi mogli osnovati jednu svoju sovjetsku republiku” (Isto, str. 140).
Razovor se nastavlja.
-
Društvo2 days ago
Raoniću, himnu gasi, Mandićevo uho spasi
-
Svetosavska sekta4 days ago
SPC je bačva bez dna u koju se sipaju milioni
-
Politika3 days ago
Ofiranje ugroženog srpstva
-
Politika1 day ago
DON’T CRY BABY Kolaps već prežaljene vlasti
-
Komentar1 day ago
TRAMPOVA POLITIKA I ŽENE: Da li ograničavanje osnovnih ženskih prava može postati globalni trend