Radonjić: Ne čudi što najviše državne funkcije pokrivaju vjernici strane crkve, koja Crnu Goru čak i ne priznaje kao takvu

Profesor Radovan Radonjić smatra da je način i sadržaj crnogorskog komuniciranja sa svojom ”moćnom i beskrupuloznom pokroviteljicom” Rusijom, kroz istoriju bio  redukovan na ”snishodljiva metanisanja crnogorskih mitropolita svim Rusima većim od sebe”, kao i da se to odnosi na sve vladare iz dinastije Petrovića.

”Odnosi se više-manje na svih “sedam Petrovića”. I to nije ništa čudno, s obzirom na to da danas (krajem prve četvrtine XXI vijeka A. D.), poslije svega što bi morali znati o cijenu kojom ova zemlja plaća takvo ponašanje, suštinski to isto radi najmanje dvije trećine njenih “pravoslavaca”, dok nam najviše državne funkcije pokrivaju vjernici strane crkve koja je čak i ne priznaje kao takvu”, ističe Radonjić.

U pripremi je nova knjiga kolumnistkinje Portala Aktuelno Tijane Lopičić “Razgovori sa Profesorom”. Ekskluzivno Vam prenosimo dio razgovara koji vodi sa prof. dr Radovanom Radonjićem, akademikom i redovnim univerzitetskim profesorom.

Profesor Radonjić je bio dekan Pravnoga fakulteta Univerziteta Crne Gore, dekan Kulturološkoga fakulteta Univerziteta Crne Gore, veoma cijenjeni crnogorski i jugoslovenski političar, kao i ideolog komunističke partije. Osnivač i voditelj je prve Škole demokratije i prve Škole retorike u Crnoj Gori.

Iz prošlog razgovora mogli smo da zaključimo da ratovanje dviju zemalja “udruženim snagama” protiv “zajedničkog krvnika” i nije pošlo po dobru ni za jednu, ni za drugu. Osim toga, Crnogorci su u kontekstu tih ranih događanja bili i trostruko poniženi: dva puta od Rusa, dok su to jednom sami sebi priredili. Da li su te dvije stvari uticale na njih da promijene odnos prema “pokroviteljici” – bilo zahtjevom za nekim izmjenama u ugovoru, bilo nekim promjenama u faktičkim ponašanjima prema “velikoj saveznici”?

Radonjić: Bilo je, najvjerovatnije tim povodom, nekih “talasanja” sa crnogorske strane, ali ona nijesu podrazumijevala promjenu “ruskom vezom” promovisane vanjskopolitičke strategije: imati nekoga znatno moćnijeg od sebe za “zaštinika” i pod njegovim “kišobranom” nekako opstojavati. Mitropolit Danilo je, tako, sticajem okolnosti, pokušao da, “oslonac” te vrste premjesti sa Rusije na Mletke, ali ne i da s Moskvom raskine ugovorne odnose. Njegov nasljednik, mitropolit Sava – koji se, kako tvrde istoričari, bio sasvim “okrenuo” Mletačkoj Republici – čak je pokušao da toj promjeni pripiše atribucije nečega ne samo velikog, nego i istorijski neizbježnog, usljed čega je, oponašajući stričevu euforiju iz vremena priklanjanja Moskvi, u pismu kotorskom viceproviduru, četiri puta, na četiri različita načina, iskazao suštinski isto potpuno podaništvo. Riječju, upkos svim nevoljama i iskušenjima koje im je donosila, “ruska veza” Petrovićima – Njegošima – jednako mitropolitima, kao i dvojici sekularnih čelnika Crne Gore – bila odviše “sveta” da bi je bilo čim i bilo kako dovodili u pitanje.

Važi li to i za mitropolita Vasilija, o kome, koliko znam, naša istoriografija ima prilično pozitivno mišljenje. Da li je to zbog njegovog pokušaja da rusko-crnogorskim odnosima udahne neki novi kvalitet, radi čega je napisao Istoriju o Crnoj Gori, ili zbog nečega drugog? 

Radonjić: Zbog ovog prvog zasigurno nije, a što bi drugo bilo razlog tome, nije nam poznato. Znano je, međutim, da se taj duhovnik veoma trudio da se dopadne Rusima, uvjeri ih da je upravo on vladar “crnogorskog principata” i da im sa te pozicije može najviše pomoći. Da bi to dokazao, napisao je, kako pomenuste, “Istoriju o Crnoj Gori”. Uz to, intezivno se angažovao na vrbovanju Crnogoraca za rusku vojsku, govorio o formiranju crnogorskog puka koji bi bio u sastavu “carske vojske”, a on komandavao tim pukom i bio crnogorski “ambašadur” u Rusiji. Predlagao je Rusima da bude njihov “ambašadur” na Cetinju, dok ne dođe “oficijal iz Moskve” da preuzme vlast i “uspostavi” poredak u Crnoj Gori.

Neki od poznatih svaremenih crnogorskih istoričara odaje ovom mitropolitu priznanja za razne projekte, uključujući i onaj, za kojega kažu, da se Crna Gora po njemu razvijala. Uporedo s tim, oni otkrivaju i drugu, ne baš sjajnu stranu mitropolitove ličnosti: „Mitropolit Vasilije je osobena pojava i po shvatanju politike, političkog morala i načina na koji se u politici dolazi do cilja. On je težio svim silama da ostvari svoje političke ciljeve, ali mu nije bilo mnogo važno koliko će to da košta one koji mu u tome pomažu, a još manje što će s njima biti kada on svoj posao završi. Ljudi s kojima se u politici zbližavao, za njega su uglavnom imali upotrebnu vrijednost, i o njima je vodio računa samo dok su mu koristili. Kao političar on je bio sklon prevarama, smatrajući ih jednom vrstom dozvoljene kreacije, koja politiku pretvara u superiornu vještinu, a političara približava cilju za koji se bori. Varanje, podmetanje i izmišljanje, nije opterećivalo njegov moralni sistem, niti ga je hvatanje u laži posebno demotivisalo”.

Ko je u pravu: mitropolit Vasilije, autor studije koji kritikuje pomenute istoričare za neshvatanje mitropolitove zagledanosti u budućnost, ili istoričari koji „nijesu umjeli da izađu” iz vijeka u kome je mitropolit živio – još će se raspravljati. Kao, vjerovatno, i o ocjenama koje za njega stoje u izvještaju ruske državne inspekcije, predvođene članom Vlade Stefanom Justinovičem Pučkovom (1759), Kolegiju inostranih djela Rusije, o crnogorskom mitrpolitu Vasiliji Petroviću, po prirodi „nemiran, častoljubiv, srebroljubiv kao i svi ostali, mutitelj i klevetnik”, pa prema tome i sklon da pomoć dobijenu od Rusije „sklanja za sebe”, dok za Crnogorce kaže da su „primitivni, samovoljni i srebroljubivi”, politički podijeljeni na tri partije i skloni da slijede onu politiku „od koje imaju najviše materijalne koristi“.

Nalazite li da je u svemu tome bilo šteta po Crnu Goru u vrijeme kad su ličnosti poput ove o kojoj razgovaramo direktno uticale na društvena stanja i kretanja ili ostavljale nakazna uputstva u zavjetnim testamentima?

Radonjić: Da, naravno. Tim povodom ispričaćemo Vam jedan veoma ingteresantan razgovor (ili primjer) te vrste. Radi se o razgovoru crnogorskih i srpskih delegata na Bečkom kongresu 1878. godine,  nakon završetka ovog skupa. Na opasku crnogorskog delegata, pred srpskim kolegama, da je Crna Gora na ovom skupu dobila manje od očekivanog, uslijedio je odgovor (Jovana Ristića): „Vi ste se slijepo držali Rusije, do Berlinskog ugovora, a morali ste znati mnogo prije sastanka kongresa, da će Austrija odigrati prvu ulogu pred svijem silama, a Rusija posljednju, ništa bolju nego Turska. Čudnovato je da Crnogorci pripisuju u grijeh Srbiji i meni to što smo se koristili znatno teritorijalno, preko Sveto-stefanske nagodbe, blagodareći našoj umještini u postupanju prema Austriji. Možda bi i Crna Gora bolje prošla da su se vaši delegati u Berlinu umjeli koristiti austrijskim raspoloženjem. U politici, moj sinovče, nema bezuslovne podanosti, apsolutno nikome”. Ristiću je na to odgovoreno: „Nemojte misliti da smo i mi tako slijepi ili kratkovidi, da nijesmo svjesni groznih tortura što smo od ruske diplomatije do sada pretrpili, a koliko ćemo ih još pretpiti. Jedina je naša vrlina što ne laviramo”. Usput je Ristiću rečeno još i to da je Crna Gora bezuslovno odana Rusiji, ne zbog toga što je ona materijalno pomaže, jer je „baš iz oholosti njene diplomatije ta pomoć toliko ništavna da ne zaslužuje da se o njoj govori“, već zato što se nada „da će doći dan kada će diplomacija mučati, a ruski narod rješavati, pa to bilo i s mačem u ruci“. Ovome, nije potreban nikakav komentar.

Kakav je, u tom kontekstu, bio učinak mitropolita Petra I, za kojega u mega-zborniku Povjesnica crnogogorska (Podgorica, 1997) piše da je bio “gorostasna ličnost u svekolikom životu Crne Gore, ne samo 18. i početka 19. vijeka nego i, možda, ako ne najistaknutija ličnost Južnog Slovenstva a ona zasigurno najčestitija”, koja “u nedostatku državnih, kulturnih i naučnih institucija sve to svojom ličnošću objedinjava”, a uz to još i “junački i mudrački vodi bitke s Turcima i Francuzima, sa Mahmut-pašom Bušatlijom i francuskim maršalom Marmonom”, kojima je “za svagda utvrdio temelje državnosti i slobode Crne Gore”.          

Radonjić: Nevolja s tom ocjenom, nezavisno od toga koji je od dvojice priređivača pomenutog zbornika formulisao, nije jedino u tome što nije tačna, nego u činjenici što ne može biti tačna. To dalje znači da jedan od te dvojice autora, ili možda obojica, svjesno i namjerno, s ciljem koji samo oni znaju, kašira(ju) sliku o crnogorskoj istorijskoj prošlosti.

Na osnovu čega ste sigurni da ocjena dvojice uglednih autora o kojoj je riječ ne može biti tačna?

Radonjić: Između više argumenata koji to potvrđuju, dovoljno je navesti sljedeća tri-četiri:

a) da autori takve ocjene ne nude ništa čime bi mogli da dokažu njenu tačnost, pri čemu se ne radi o njihovoj zaboravnosti ili aljkavosti bilo koje vrste, nego o činjenici da takvih argumenata uopšte nema i ne može biti, budući da ni pomenuti mitropolit, ni bilo koji drugi duhovni otac u svekolikom istočnom hrišćanstvu, ni po dogmatima svoje crkve, ni po državnim zakonima svoje zemlje niti je mogao biti, niti je bio na čelu svjetovne vlasti, odnosno “vodio bitke”;

b) što je u Crnoj Gori, nimalo slučajno, nezasluženo ili nezakonito – u vrijeme kad je budući mitropolit Petar I imao tek sedam godina – na vrhu sekularne vlasti bio guvernadur Stanislav – Stano Radonjić, a njegovi sin Jovan (Joko) i unuk Vuko, na istoj poziciji, po oficijelno utvređenom nasljednom pravu, ne samo tokom čitavog života tog mitropolita, nego i par godina poslije njegovog upokojenja;

c) što je mitropolit Petar I, nakon molbe guvernaduru i njeguškim glavarima (1823) da ga zaštite od šikane cetinjskih, donjokrajskih i bajičkih huligana, da ne bi morao da bježi sa Cetinja ili možda čak i iz Crne Gore, započeo tajnu prepisku sa “svojim ljudima” u Rusiji, s molbom da pripreme program društvenog i državnog uređenja Crne Gore po ruskom modelu i zakonima, čijom bi implementacijom upravljali ruski stručnjaci, a to su i onda bile, kao što su i danas, moralne i političko-pravne radnje kojima malo koji pravnik ne bi pripisao kvalifikativ eklatantne veleizdaje;

d) što je potpisivanje pomenutog ugovora o “pokroviteljstvu” Rusije nad Crnom Gorom simbolički i faktički bilo isto što i izricinje smrtne kazne ovoj drugoj, budući da je dotadašnju realnu ekvidistancu prema susjedima i relativnu samostalnost koju je po tom osnovu imala, zamijenila stvarnošću koju bitno karakteriše rusko-mongolski sindrom društvenih odnosa i državnog upravljanja.

Bilo bi nam veoma korisno da bliže objasnite ovo posljednje, koje ste kazali u okviru grafeme “d”.

Radonjić: Relativno slobodna i nezavisna Crna Gora, tolika kolika je bila, odgovarala je na izvjestan način kako velikim vojnim susjedima (Veneciji, Turskoj, Austriji i Francuskoj), tako i drugim silama, koje su prostor Balkana stalno (Rusija) ili povremeno (Engleska) smatrale svojom interesnom sferom. Svaka od tih država vidjela je u nezavisnoj Crnoj Gori ili svog potencijalnog vojnog i političkog saveznika, ili prepreku za ostvarivanje strateških preokupacija nekog od svojih protivnika. I sve su nastojale da, ako i kada ovu ne mogu da pridobiju za sebe, ne dozvole to ni drugome.

Sve to, kako bi rekao naš prijatelj Jovan Nikolaididis, oburdalo se “niz Kotorske strane” potpisivanjem po Crnu Goru fatalnog ugovora o njenom ruskom pokroviteljstvu. Tim činom su Crnoj Gori, naime, bila namaknuta tri, kako je istorijsko iskustvo pokazalo, do dana današnjeg neotklonjena psihološko-etička i ideološko-politička jarma:

– onaj, kojim je napustila strategiju pragmatske ekvidistance prema okruženju i opredijelila se, bezuslovno i trajno, za samo jednog (vanjsko) političkog partnera;

– onaj, kojim je prihvatila da bude glavni oslonac velikosilske i velikodržavne politike na evropskom jugu;

– onaj, kojim je sve svoje konkretne ciljeve i interese podredila ideji “višeg cilja” – sveslovenskog ujedinjenja i oslobođenja.

U kakvom je odnosu je bilo ukidanje guvernadurstva sa navedenom (vanjsko) političkom orijentacijom Crne Gore?  

Radonjić: Nasilno i krvlju obliveno ukidanje tako važne institucije u crnogorskoj državnoj strukturi i političkoj kulturi imalo je veoma teške posljedice, koje su se najčešće manifestovale kroz:

– potpuno političko i etičko obezlavljenje zemlje, odnosno njeno lišavanje perspektive da se razvija kao slobodna oaza zapadnoevropske kulture i civilizacije, što je do tada makar tendencijski nepobitno bila;

– proširenje duhovnog prostora i materijalnih prepostavki za širenje i jačanje neutaživog ruskog pritiska na nju;

– rapidno opadanje moći i siromašenje sredstava kojima je ventualno mogla da pruži bilo kakav otpor ruskoj hegemoniji ili makar manje ponizno živi s njom i u njoj.

Osim toga, način i sadržaj crnogorskog komuniciranja sa svojom moćnom i beskrupuloznom “pokroviteljicom” bio je redukovan na:

– traženja od ruskih vlasti odobrenja za kolektivno preseljenja svekolikog crnogorsg življa na prostor “velike carevine”, čime bi Crna Gora, kao društvo i država de facto i de iure prestala da postoji;

– moljakanja Moskve, odnosno Petrograda da pošalje svoga “oficijala” u Crnu Goru, koji bi u njoj zaveo neki red i poredak;

– snishodljiva metanisanja crnogorskih mitropolita svim Rusima “većim od sebe” (a to su svi bili) – i kad je trebalo i kad nije.

Profesore, da li se takvo ponašanje odnosi i na Petra I i Petra II, odnosno dvojicu svjetovnih vladara iz njihove porodice?

Radonjić: Odnosi se više-manje na svih “sedam Petrovića”. I to nije ništa čudno, s obzirom na to da danas (krajem prve četvrtine XXI vijeka A. D.), poslije svega što bi morali znati o cijenu kojom ova zemlja plaća takvo ponašanje, suštinski to isto radi najmanje dvije trećine njenih “pravoslavaca”, dok nam najviše državne funkcije pokrivaju vjernici strane crkve koja je čak i ne priznaje kao takvu.

Kad je tako, možda bi bilo interesantno da nam kažete kako su se u tom smislu konkretno ponašale pomenute četiri ličnosti. To bi bilo i korisno, s obzirom na aktuelno stanje duha u ovoj zemlje koje tvori činjenica da puno ljudi u njoj, koliko znam, o pomnuetim ličnostima misli drugačije od onoga što ste upravo rekli.

 Radonjić:  U pravu ste. Pa, evo, da kažemo i to.

Mitropolit Petar I je, po našem sudu, ličnost koja riječju i djelom najjasnije i najpotpunije ilustrije pomenutu redukciju crnogorskog komuniciranja sa ruskim gospodarima. Konkretno, on, na primjer:

a) nakon saznanja odluke velikih sila da Boka treba da pripadne Austriji, piše ruskom caru pismo (26. septembra 1814. godine) u kome ga, s jedne strane, informiše o odnosu Crne Gore i Crnogoraca prema Rusiji (“Ja sam držao sebe i narod moj sinovima ruskim i u broju ruskih vojnika, kako po jednoj vjeri i jednom plemenu, tako i po dokumentima, od kojih neke kopije ovdje prilažem“) i, s druge, moli da blagoizvoli imati Crnogorce „u broj svojih podanika“, kako zbog toga “što su to zaslužili žrtvama koje su podnijeli ratujući o svom trošku za slavu, čast i napredak velike ruske carevine”, tako i zbog toga što bi time dobili „najmilostivije i konačno riješenje“ svoje sudbine, budući da „u ovom stanju ni pod kakvim načinom živjeti ne mogu“;

b) u već pomenutoj prepisci sa “svojim ljudima”, nakon 1823. godine, otkriva da mu je glavni cilj uvođenja ruskog stema upravanja u Crnoj Gori pod ruskom kontrolom, koja bi ohuvatala i oblast religijskih vjerovanja, bio svrgavanje postojećeg Centralnog vijeća, kao najvišeg državnog organa u zemlji – kojega ni Rusi ni Petrovići nijesu mogli kontrolisati – radi njegove “tihe” zamjene nekim novim organom, kako bi Rusija u “jednovjernim” i “jednoplemenim” Crnogorcima i dalje imala “siguran oslonac”;

c) nakon ranije izjave da ga od „iskrene privrženosti (Rusiji) nijesu mogli otrgnuti ni zlato, ni srebro, niti strašne promjene evropskih odnosa“, posljednje obraćanje svojoj pastvi završava kletvom: „Onome, koji bi vas od vjernosti k blagočastivoj i Hristoljubivoj Rusiji otlučiti poiskao i svakojemu ako bi se koji iz vas Crnogoracah i Brđanah našao da pomisli odstupiti od pokroviteljstva i nada na jednorodnu i jednovjernu nam Rusiju, da Bog da jakij te od njega živoga meso otpadalo i svako dobro vremenito i vječno odstupilo“.

Mitropolit Petar II (alijas Vladika Rade), posljedni mitropolit iz porodice Petrović Njegoš, ne samo što nije mogao da ostane izvan “začaranog kruga” neupitnog “ruskog uklona” svojih prethodnika na čelu Cetinjske mitroplije, nego je svojim slovenofilstvom bio najčvršće u njemu pozicioniran. Između mnoštva dokumenata koji to neupitno potvrđuju, navešćemo samo sljedeće ulustracije:

a) da kao prva i najodgovornija crnogorska ličnost uključena u zavjeru ukidanja guvernadurstva, već 11. januara 1832. godine, ozaren srećom što mu je to „pošlo za rukom”, piše svom mentoru Jeremiji Gagiću, ruskom konzulu u Dubrovniku: „Ja sam dužan Vama javiti, da najtrudnije što je toliko bilo moguće svršiti ovdi za sreću ovoga naroda već je svršeno, budući da ova kuća Radonjića vazda je radila o neslogi i nesreći ovoga naroda i od nje je narod vazda trpio i muku podnosio”;

b) da u iskazivanju svoje neraskidive vezanosti za “maticu slovenstva” zahvaljuje ovoj što se u jednom trnutku “sjetila svog iskrenog poklonika koji živi na kraju slovenmskog svijeta, zato što nije zaboravila atom koji joj pripada po svemu, atom koji je olujama vremena zanijet na putanju u tuđinsku sredinu”;

c) da u Memorandumu ruskom caru iz 1836. godine, moli svojeg pretpostavljenog da pomogne jadnim crnogorcima koji su “uvijek smatrali i sada smatraju kao najveće svoje blaženstvo da umru za Rusiju i njene velike samodršce”, a ako to ne može,da zaštiti vladajuću porodicu u Crnoj Gori od nereda koji bi nastali u zemlji, tako što bi joj dozvolio “preseljenje u Rusiju, zajedno sa još nekoliko viđenijih porodica koje su joj pomogle da održi narod u do sada neizmijenjenoj privrženosti prema Rusiji i njenom Velikom Monarhu”.

Bila je to cijena kojom su mitropoliti, svjesno ili nesvjesno, plaćali pokroviteljstvo za svoju funkciju, odnosno poziciju uticajnog faktora u zemlji u kojoj nijesu mogli imati svjetovnu vlast, ali su zloupotebom duvhovne u traženom obimu opstruirali konsolidaciju ove saobrazno tuđim potrebama i interesima.

Kako se crnogorski dil sa Rusijom manifestovao u vrijeme kada su Petrovići – Njegoši preko dvojice knjaževa najzad uspjeli da se domognu političke vlasti u zemlji?

Radonjić: Knjaz Danilo, očigledno ne shvatajući faktičku poziciju zemlje, kao ni svoje realne moći:

prvo, preko Memoranduma ministrima vanjskih poslova evropskih velikih sila tražio da ove Crnu Goru prime “u red evropskih zemlja”, uz istovremeno davanje sebi prava da građanski red i poredak u njoj, pored ostalog, uspostavlja “šibikanjem” (bičevanjem) nepoćudnih građana na javnim mjestima (pazarima) – što nije išlo jedno s drugim;

dalje, “zavrtio krug” neke vrste vlastite diplomateske i političke igre s Austrijom, Francuskom, Turskom i Rusijom – koji mu, izuzme li se privatni aspekt odnosa s francuskim carem – nije donio očekivane rezultate;

zatim, mirno primio u nenajavljenu posjetu ruskog poslanika na Cetinju i saslušao njegov diktat: “Nikad, nikad nećemo mi dozvoliti da su ovdje bečki savjeti mjerodavni! Crna Gora ne treba da gleda osim u Rusiju, nigdje drugo. Ruski car je pokrovitelj ove zemlje. A vi njegov izvršitelj”;

najzad, nedugo iza toga, u razmaku od par dana, Knjaz crnogorski je dva puta uputio molbe Rusiji: jednom, da Crnu Goru zaštiti od turske ofanzive protiv nje, kojs je bila u toku, a drugi put da crnogorski narod, slanjem određene količine hrane, spasi od pomora glađu.