Radonjić: Politička kultura Crne Gore stvarana od vremena Duklje do ”Crvene Komune” ostala je za jedan stepen iznad evropske

Rovinski je čak sklon i tvrdnji da su te osobine jedino imali Crnogorci. Drugi narod bi se, u crnogorskim stijenama, veli on, „ugušio, poumirao od gladi, ili bi ih napustio i negdje pobjegao“. Zahvaljujući svemu tome, neće se pogriješiti ako se kaže da i u periodu kada pomenuti pokušaji revolucionarnog mijenjanja svijeta naglo uzmiču (ili sasvim nestaju) pred reakcionarnim odgovorom stranih sila, politička kultura Crne Gore stvarana od vremena Duklje do “Crvene Komune” u Kastel Lastvi, i dalje ostaje barem za jedan stepen iznad ne samo balkanske, nego i evropske, kazao je Radonjić.

U pripremi je nova knjiga kolumnistkinje Portala Aktuelno Tijane Lopičić “Razgovori sa Profesorom”. Ekskluzivno Vam prenosimo dio razgovara koji vodi sa prof. dr Radovanom Radonjićem, akademikom i redovnim univerzitetskim profesorom.

Profesor Radonjić je bio dekan Pravnoga fakulteta Univerziteta Crne Gore, dekan Kulturološkoga fakulteta Univerziteta Crne Gore, veoma cijenjeni crnogorski i jugoslovenski političar, kao i ideolog komunističke partije. Osnivač i voditelj je prve Škole demokratije i prve Škole retorike u Crnoj Gori.

Profesore, prošli put ste u priči o “Crvenoj Komuni”, koja je završila kao i svi onovremeni pokušaji revolucionarnog prevrata u nekim okolnim zemljama, našli za shodno da istaknete kao važne neke tri-četiri osobine Crnogoraca. Na traženje da nam objasnite zašto su te napomjene važne, rekli ste da ćete objasniti u nastavku razgovora. Molim Vas da, ako je moguće, time počnemo naš današnji razgovor.

Radonjić: Vratimo li se tom dijelu naše priče, što svakako treba učiniti, lako ćemo primijetiti da između nekoliko pomenutih osobina Crnogoraca, odnosno nekih društvenih pojava u njihovoj zemlji prije događaja u Kastel Lastvi i svojstava “Crvene Komune”, postoji čvrsta veza iskazana u uvjerenju ljudi sa tog prostora jedino u slobodu koja podrazumijevaju njihovo pravo da sami sobom upravljaju. Na tu činjenicu, bar kad je Crna Gora u pitanju, nešto ranije je, anticipativno, ukazivao i Pavel Apolonovič Rovinski, ruski istraživač koji je dugo boravio u Crnoj Gori i dobro ju je poznavo. Naime, on je, u jednom svom zapisu, za kojega paštrovski komunari objektivno nijesu mogli znati, formulisao pravilo koje glasi: “Narod ne prekida tako lako veze sa svojom prošlošću, makar ona bila i najudaljenija. Mijenjaju se i gube samo oblici, ali u duhu i karakteru i pogledima naroda uvijek se odražava njegova prošlost. Poslije pada Zetske države i odlaska posljednjeg Crnojeviča, u Crnoj Gori se uspostavio poseban sistem, pod čijim se uticajem izmijenio i način života”. Osobito važnom u promjeni na koju Rovinski misli, kako se iz drugih njegovih tekstova može zaključiti, države kroz sistem u kome svaki građanin postaje sui iuris, sa precizno utvrđenim ličnim i kolektivnim pravima i obavezama.

Molim Vas da radi naših čitalaca kojima možda nije poznato značenje stare latinske sintagme sui iuris, objasnite što ona na crnogorskom jeziku znači?

Radonjić: Znači da ste građanin toliko slobodni da, bez ičijeg uticaja s bilo koje strane, sami odlučujete što ćete da radite, ali i da ste za svoje postupke najprije i najviše odgovorni pred samim sobom. To je razlog, veli dalje Rovinski, što Crnogorac ne želi i ne podnosi nijednu organizaciju zasnovanu na hijerarhijskim odnosima i spolja nametnutim autoritetima i pravilima. Ali, znači i to “da mu pleme u kome živi omogućava da bude upravo takav”, jer je sve u njemu izborno i stvar dobrovoljnog pristanka, i jer svaki njegov pripadnik ima pravo da na opštem zboru, ili drugom prigodom, kaže što misli i da ne prihvati mišljenje drugog.

Znači li to da pleme, kako o njemu učimo i imamo formiranu predstavu, nije oblik “najnižeg” ranga društvene organizacije, čija je funkcija krajnje konzervativna, gotovo degadirajuća za čovjeka?

Radonjić: Ne, naravno. Takvo poimanje tog narativa, predrasuda je formirana na temelju njegovog nepoznavanja, odnosno utisaka koji se stiču u poređenjima njegovog pežorativnog prikaza (npr. u nekim igranim filmovima) u poređenju sa sa pojedinim tzv. modernism (“savremenim”) oblicima društvene organizacije. Otuda o plemenu, generalno, ne treba govoriti drugačije do kao o društvenoj grupi zajedničkog etničkog porijekla i obliku društvenog uređenja svojstvenom najranijim (pa otuda i “najnižim”) fazama razvitka ljudskog društva. Pleme je, po pravilu, nastalo kao krvnosrodnička ili teritorijalna zajednica sastavljena ili od rodova ili od fratrija (bratstava), odnosno drugih manjih društvenih grupa koje povezuju neki zajenički interesi ili naprosto prirodni uslovi života. Imala su izuzetno važnu ulogu u formiranju viših (masovnijih) društvenih zajednica, uključujući i dražave (nastale iz saveza plemena).

U Crnoj Gori su plemena imala važnu istorijsku ulogu u procesu njenog nastanka i opstanka, tako da uspomena na njih još postoji, i u naopakoj (krivoj) percepciji (tzv. plemenštini) može da bude krajnje štetna.

Inače, kad smo kod crnogorskog plemena, valja još reći da ono, od svog nastanka ima sva bitna svojstva veoma uređene organizacije, među kojima se posebno ističu: svijest o svom postojanju; pravila unutrašnje komunikacije i odnosa, tj. ustaljenih oblika normalnog odvijanja i kontrole društvenog života; sredstva za suzbijanje svakog narušavanja tog sklada i slično. Odlikuje ga posebnu snaga duha, hrabrosti i samopožrtvovanja njegovih žitelja, odnosno njihova „duboka vjera“ u smisao onoga kako žive i što rade. Rovinski je čak sklon i tvrdnji da su te osobine jedino imali Crnogorci. Drugi narod bi se, u crnogorskim stijenama, veli on, „ugušio, poumirao od gladi, ili bi ih napustio i negdje pobjegao“.

Zahvaljujući svemu tome, neće se pogriješiti ako se kaže da i u periodu kada pomenuti pokušaji revolucionarnog mijenjanja svijeta naglo uzmiču (ili sasvim nestaju) pred reakcionarnim odgovorom stranih sila, politička kultura Crne Gore stvarana od vremena Duklje do “Crvene Komune” u Kastel Lastvi, i dalje ostaje barem za jedan stepen iznad ne samo balkanske, nego i evropske. A to je, opet nimalo slučajno, razlog što će se, na primjer, junački paštrovski Kaštelani iz vremena “Crvene Komune”, s jedne strane, i njihovi časni sapatnici iz mnogih torinskih radničkih vijeća, odnosno Bavarske republike, s druge, samo dvadeset godina kasnije, umjesto zajedničkog nastupanja na jedinstvenom frontu protiv zajedničkog tlačitelja gledali “preko nišana”.

Molim Vas, opet zbog naših čitalaca, posebno mlađih, koji o tome malo znaju, da nam ukažete na neki konkretan primjer iz vremena o kome govorimo, u kome se vidi razlika između Crne Gore i neke “razvijene države”.

 Radonjić: Evo, na primjer, grupacija više od 3.500 crnogorskih partizana, koja se u jesen 1941. godine formirana radi pohoda na Pljevlja, bila je sastavljena od više odreda dobrovoljaca iz raznih crnogorskih krajeva, koji su u svojoj istorijskoj svijesti još nosili uspomenu na takmičenje ranijih njihovih plemena u tome ko će imati više boraca u takvim poduhvatima, zato tamo nijesu pošli mnogi koji su htjeli da odu, jer je brojka učesnika u tom pohodu bila unaprejed utvrđena u Glavnom štabu NOV i POJ. Sve oni – i koji su imali čast da odu u tu bitku, i oni koji nijesu pošli iz rečenog razloga, jednako su bili motivisani samo jednim – ljubavlju prema slobodi svoje zemlje i jednako spremni da je brane svjim životima.

Na drugoj strani, u dobro utvrđenim Pljevljima, čekali su ih italijanski okupatori, čija svijest je formirana na temelju programa školskog obrazovanja u je kome država bila obavezna da: “uvede latinski kao opšteobavezan jezik” i stvori uslove za “predvojničku obuku”: prvo, zbog toga što Italija treba da se afirmiše kao “bedem latinske kulture na Mediteranu”; drugo, zato što ita­lijansko društvo treba da bude organizovano kao “naoružana nacija”. U tu svrhu, procesom vaspitanja u školama rukovode posebno izabrani partijski kadrovi, a van škola se formiraju omladinske organizacije (poput Avangardie i Ba­lile), sa zadatkom da se njihovi članovi obuče na programima čije glavne sadržaje čine: kult vođe, sile i rata; napajanje idealima iz srednjevjekovne ili dalje prošlosti; “ujedinjenje” države i naroda; svijest o obavezama na koje podsjećaju “istorijske granice” Rimskog carstva”.

Profesore, pretpostavljam da Vaša zadržavanja na ovim detaljima nijesu slučajna. Jesu li, možda, u funkciji potenciranja uticaja karaktera svijesti socijalnih i političkih subjekata na ishod njihovih poduhvata i akcija?

Radonjić: Dobro ste pretpotstavili, jesu.

Budite ljubazni i kažite nam kakav je taj uticaj bio u konkretnom slučaju. To pitanje je utoliko interesantnije, ako se ima u vidu da su crnogorski partizani pretrpjeli težak poraz u bici za Pljevlja, 1. decembra 1941. godine.  

 Radonjić: Uticaj o kome govorimo dio je velik i u ovom slučaju, uprkos teškom porazu partizanske vojske u bici za Pljevlja. Ovo, ako se nemaju u vidu okolnosti u kojima je ta bitka vođena, ali, još više, i cilj zbog kojeg je vođena. O tome, nažalost, ne mogu da Vam ovdje govorim, jer to traži nešto opširnije objašnjenje, koje ći Vam dati u nekom od narednih razgovora. To objašnjenje je, po sebi, izuzetno važno, a uz to i principijelno značajno. Tim prije što je, bar za nas u Crnoj Gori i danas veoma aktuelno, a ne bi ga smjeli odlagati ni zbog njegovog značaja za ishod Drugog svjetskog rata.

Ali, ako izuzmemo taj primjer, kakav bi bio Vaš odgovor na postavljeno pitanje. 

Radonjić: Uporni ste, ali Vam to ne uzimam za zlo. Loše bi bilo da nijeste takvi i da zbog toga nešto važno preskočimo. A, što se odgovora tiče – za sada, bez objašnjenja „pljevaljskog slučaja“ – daćemo ga indirektno, posredsvom dviju ilustracija.

Prvu ilustracju čini: Konstatacija poglavnika NDH Anta Pavelića, od 22. jula 1941. godine, da je “moralna i vojnička vrijednost italijanske vojske na području Crne Gore u opadanju”, da takve “žalosne vojničke pojave ukazuju na skori vojnički slom italijanske vojske u Crnoj Gori sa mogućim kobnim posljedicama u Italiji” i da bi, stoga, ustaško–domobranske snage, raspoređene u Hercegovini, istočnoj Bosni i Sandžaku trebalo da preduzmu sve kako bi se spriječilo “proširenje crnogorskog komunističkog pokreta na naš (hrvatski – R. R.) teritorij”.

Drugu ilustraciju čini odgovor nekoliko drugih Hrvata na Pavelićevu jadikovku.

Prvi mu odgovara Tito. On, u pismu Centralnom komitetu KP Hrvatske, iz avgusta 1941. godine, na istu temu, piše: “U Crnoj Gori naši su razoružali sve talijanske garnizone, jedino se usprotivio garnizon kod Berana, ali je savladan i taj garnizon – tu je poginulo, ne samo oko 100 Talijana, nego isto toliko i naših. Front se sada nalazi na rijeci Lim, gdje stoji italijanska vojska zajedno s albanskim četama na jednoj, a naša na drugoj strani. Visine nad Kotorom drže naši, a Talijani pucaju sa topovima sa mora i tvrđave – na naše. Na stranu naših je prešao jedan talijanski odred od 1.000 vojnika. Naši raspolažu sa mnogo topova i municije, koje su uzeli od Talijana. Iz Sandžaka idu u pomoć Talijanima – hrvatske ustaše. Preduzmite mjere da se to u hrvatskoj vojsci onemogući”. Nakon toga Centralni komitet KP Hrvatske, 5. septembra 1941. godine, u pozivu pristalicama Hrvatske seljačke stranke da pristupe jedinstvenom narodnooslobodilačkom frontu, ističe da su “ujedinjeni Crnogorci protjerali okupatore i sada slobodno s oružjem u ruci brane svoju slobodu”. Prva procjena prvih učinaka ustanka, data u Rezoluciji Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru, Boku i Sandžak, početkom avgusta 1941. godine, glasi: “Dosadašnje vojne akcije koje smo vodili u Crnoj Gori imale su ogroman uticaj na pokretanje i razvijanje nacionalnooslobodilačke borbe u okolnim oblastima, a naročito u Albaniji, Hercegovini i Sandžaku”. Tito dijeli mišljenje crnogorskog partijskog rukovodstva u tome pogledu i dodaje da je Crna Gora “dala ostalim narodima Jugoslavije podstrek za njihovu borbu i tako položila temelje novom bratstvu naroda Jugoslavije”.

Uvaženi profesore, ako dozvoljavate da primijetim, ponovo detaljišete. Što je sad u pitanju?

Radonjić: Opet dobro primjećujete, i opet Vam ne zamjeram. Naprotiv, drago nam je što Vam to postaje dobra navika.

Inače, imamo obavezu (pa i ličnu potrebu) da iz navedenih dviju ilustracija ukažemo na nekoliko mogućih važnih distinkcija koje ljudi i okolnosti za samo dvije decenije mogu stvoriti između dvojice nasumice izabranih naših “poznanika” – iz ranijeg razgovora o uticajima ruskog Oktobra (1917) na raspoloženja i opredjeljenja ljudi u Evropi. Pri tome, jedan naš “poznanik” je iz reda (pominjanih) paštrovskih komunara, a drugi iz reda onih italijanskih radnika iz Torina, koji su tada formirali svoja vijeća u fabrikama. Njih dvojica su se, recimo, našla u ratu, na frontu u Crnoj Gori 1941. godine. Prvi, građanin male zemlje, koji je dobrovoljac u tom ratu, motivisan je osjećanjem časti i ponosa da brani svoju i njenu slobodu. Drugi, građanin nekad velike i slavne države, koja ga radi obnove svoje moći i gospodarenja dijelom svijeta, još u školi uči da bude imperijalni osvajački vojnik. Njega, njegova država, ne pitajući ga želi li to ili ne, 1941. godine šalje u rat.

E sad, simboličke i stvarne razlike među ovom dvojicom, stvorene tokom samo dvije decenije, u tome su, što:

a) prvi, u rat ide nošen tradicijom svoje domovine i ispunjen ljubavlju koja mu njenu slobodu pretpostavlja vlastritom životu, dok drugi ide, rekli smo, po odluci njegove države, nezavisno od toga da to želi;

b) prvoga je, mada je kao “crveni komunar” već nosio u sebi i crvene gene, neko (a nije imao ko drugi do crnogorski komunisti) bio oslobodio sindroma bespogovorne “ruske odanosti”, iako je ova u ratu i par godina po njegovom završetku bila jedan od konstitutivnih stubova te partije, usljed čega je sloobodu za koju se borio shvatao i kao definitivno oslobođenje od baćuškinog “pokroviteljstva”, i time pokazao da tamo gdje ima umnih u razložnih u vođstvu ima ga i u narodu; drugi je, po cijenu života, tadašnjem opšte italijanskom Mussolini ha sempre ragione;

c) prvi se u tom ratu borio poletno i hrabro, sa željom da se ostvari njegov cilj, pa makar ga lično i ne dočekao; kako se onaj drugi u tom ratu lično ponašao nije nam poznato, ali iz navedene Pavelićeve jadikovke i, i ne samo nje, može se zaključiti da se njegova vojska, i pored pljevaljske iznimke, gledano iz ugla njenog oficijelnog cilja i zadatka, nije mnogo proslavila;

d) prvi je ostavio svoj život u tom ratu, ali je vojska čiji je časni borac bio – pobijedila; drugi je preživio rat, ali njegova vojska nije…

I da ne nabrajamo. Umjesto toga, pitanje za Vas: „Ko je od ta dva naša poznanika bio pobjednik“? Odgovor ne očekujemo odmah, nego na našem sljedećem susretu. Ujedno, sa naše strane obećavamo priču o Pljevaljaskoj bici.

Razgovor se nastavlja.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala aktuelno.me i autora teksta