S velikosrbima nije moguće razgovarati o Njegošu!

Piše: Milenko A. Perović

Najteža posljedica velikosrpske vladavine nad Crnom Gorom je prodiranje avetluka duboko u dušu velikog broja ljudi. Kao i u Srbiji, avetluk postaje vodeće i „normalno“ stanje društvene svijesti u Crnoj Gori. Manifestuje se kao bolesno izvitiperenje svijesti. Ova lažna svijest izvitoperuje sve na što usmjeri svoj sumanuti i zakrvavljeni pogled!

Avetluk je odmetnutost od razuma i uma. On je negacija i zakleti neprijatelj intelekta. Avetluk drži da su logička pravila mišljenja i principi djelanja dobrog karaktera teška zavjera protiv njega i njegovih interesa!

U njemu su združeni nerazumnost, nerazboritost i nerazložnost. Kao progovori iz središta velikosrpstva, avetluk uvijek obznanjuje da mu se nanosi velika nepravda što uopšte postoje mjerila razuma, rasudnosti i razboritosti!  On ne priznaje kauzalnu determinaciju ni druge oblike ispoljavanja logičkog, argumentativnog i slobodnog mišljenja.

Avetluk je kirija koju velikosrpstvo plaća svom životu u svijetu nacionalističkih i fašističkih fantazmi, u svjetu budalastih mnijenja, izmaštanih tradicija, zlikovačkih orijentacija u sadašnjosti i naopakog projektovanja budućnosti.

Velikosrbe on navodi da gube mjeru razlikovanja istine i laži, dobra i zla, pravde i nepravde, dopuštenog i nedopuštenog te onoga svetog i onoga zlikovačkog! On ih navodi na svako zlo. Potonjih nekoliko decenija ovo zlo pokazuje s kakvom se manijakalnom lakoćom poigrava sa sudbinama ljudi i naroda!

Avetluk velikosrpstva nije mogao zaobići ni Nikšić. Avetni velikosrbi objavljuju namjeru da ga zagade monumentaliziranjem goleme laži o Njegošu kao „srpskom pjesniku.“ Njegove jurišlije hoće da okiljane „velikosrpske teritorije“ u Crnoj Gori, da iščupaju srce crnogorskoj naciji i da posrbljivanjem napokon usmrte Njegoša. Čega se god oni dohvate, mora to biti opoganjeno, izvitopereno, upropašćeno, falsifikovano i učinjeno grotesknim. U Nikšiću, dakle, traje metamorfoza velikosrpskog ludila u kolektivno bjesnilo!

Velikosrpska svijest od početka do kraja je teško psihički oboljela svijest. Stekla je dvije čvrsto povezane dijagnoze. U specijalističkom nalazu piše joj je zapala u životinjsko stanje „s one strane dobra i zla.“ Ono se manifestuje u činjenici da živi izvan moralnog zakona, izvan upozorenja savjesti i imperativa ljudskosti! Dokazuje to stalnim prežanjem da svakome „ko nije Srbin“ ugrozi slobodu, imovinu i život! Druga joj dijagnoza kazuje da uporno pokušava živjeti  u „post-istini.“ Ona hoće da joj se prizna pravo da živi „s one strane istine“ i da je unaprijed amnestirana od naloga logosa!

Velikosrpski nacionalisti ove dvije dijagnoze smatraju svojom vrijednom stečevinom! S njima se zato ne može razgovarati! S njima nema dogovora o Njegošu ni o bilo čemu pod kapom nebeskom! Ne mogu se s njima razmjenjivati argumenti. Nema polemike s njima!  S njima nema ljudskih raz-govora, pre-govora, pri–govora, do-govora, od-govora ni iz-govora! Oni su se odrekli logosa (govora), kao umne moći koja omogućava susretanje i uzajamno priznavanje ljudskih svijesti!

S divljim životinjama ne može se razgovarati, jer ne poznaju niti priznaju logiku ni moral. Njih pokreće kauzalna divina njihove životinjske vrste. Ne može se razgovarati ni s velikosrpskim nacionalistima! Njihov fanatizovani avetluk ne trpi logos i „ne popušta pred razlogom“ (Aristotel)! On je zato sposoban za veliko zlo!

Povijesno iskustvo je pokazalo da s velikosrbima ne mogu razgovarati Crnogorci ni Bošnjaci ni Hrvati ni Albanci ni sami racionalni Srbi! Ne mogu s njima razgovarati psihijatri ni zapadni majstori u umijeću vladanja svijetom. Niko s njima ne može razgovarati, jer s njima razgovor nije moguć! Ljokač po ćuši je jedini argument koji razumiju i uvažavaju! Kao antisistem kolektivnog avetluka, velikosrpstvo je sebe nakatunilo izvan dimenzije u kojoj je „razgovor između ljudi uopšte moguć“ (Markuze)!

Svaki ultranacionalizam, klerikalizam i nacifašizam počiva na monološkoj obijesti i bjesnoći, na ispadanju iz „kolosijeka logosa“! U polemici sa svojim negdašnjim filozofskim učiteljem Hajdegerom, Markuse je to pokazao i dokazao kratko i jasno!

Kao Jevrej koji je morao bježati od njemačkog nacizma, upitao je svog negdašnjeg učitelja Hajdegera kako je mogao podržavati nacistički režim koji je pobio milione ljudi. Hajdegerov odgovor je nešto najmizerabilnije što je ikad u filozofiji rečeno: „Sve strane su činile zločine!“

Takvim „pravdanjem“ – uzvratio mu je Markuze – Hajdeger je ukinuo mogućnost ljudskog razgovora, jer je sebe stavio „izvan logosa.“ Bježeći u alogičko i antilogičko „pravdanje“ zločina nacizma, Hajdeger je duboko zagazio u neljudskost, u džunglu u kojoj prebivaju životinje kojima je sve dozvoljeno! Cijela zapadna civilizacija građena je da bi se odbranila od neljudskosti! A onda joj se omakne – evropsko, odviše evropsko – pomračenje uma da joj ubijeđeni nacista Hajdeger objašnjava šta je humanizam u vremenu kad se još nije bio ohladio krematorijum u Aušvicu!

U Crnoj Gori i na prostorima „svih srpskih zemalja“, velikosrpstvo se grčevito drži u zonu „izvan logosa.“ U svom radikalnom i radikalskom obliku, ono je ideologija jednog specifičnog nacizma, ideologija krdih životinja koje su podivljale i pobjesnele. S njima nije moguć razgovor ni „pomirenje!“ Kukavno je da u Crnoj Gori poslije svega još ima nježnih „građanskih“ dušica koje bi s četnicima da ćaskaju o humanizmu i renesansi (četništva)!

Crnogorci ne mogu razgovarati s velikosrbima o bilo čemu što je im je od egzistencijalnog interesa! Ne mogu s njima razgovarati o pitanju čiji je Njegoš. Nikakvog smisla nema da Crnogorci velikosrbima dokazuju bilo šta o pjesničkom i nacionalnom identitetu Njegoša, taman koliko ni i o vlastitom nacionalnom i državnom identitetu!

Uzaludan je posao s velikosrbima razgovarati i polemisati da li je Njegoš Crnogorac u etničkom i nacionalnom smislu, jer su oni odavno naumili da ga – silom na sramotu – učine svojim nacionalnim ideologom i najvećim srpskim pjesnikom! Niko iz njih ne može išćerati lažno znanje o Njegošu ni o bilo čemu!

Besmisleno je velikosrbima govoriti da je Njegov bio crnogorski, a ne srpski svjetovni vladar. Još manje ima smisla objašnjavati im da Njegoša nije bila briga za srpsku državu ni srpsku istoriju. Srpstvo je za njega bilo poetska fantazma, koja je nestajala kad god je govorio o razlikama Crnogoraca i Srba!

Zaludno je navoditi velikosrpske ignorante da pojme da je Njegoš bio duhovni poglavar autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve. S njima ne treba gubiti vrijeme u prokletom poslu dokazivanja onoga što je očigledno!

Oranje mora je svaki pokušaj da se velikosrbima predoči da su Njegoševa teološko-poetska djela kapitalni dokaz duhovne autentičnosti i autokefalnosti crnogorskog pravoslavlja! Nema boljega dokaza o razlici crnogorskog i srpskog pravoslavlja od evidentne činjenice da je crnogorsko pravoslavlje sebe potpuno odbranilo od svetasavskog razaranja temelja hrišćanstva!

Njegoš je govorio, pisao i mislio crnogorskim jezikom! U kleptomanskim namjerama prisvajanja Njegoša velikosrpske avetinje ipak nikad nije mogla pokolebati činjenica da je za Srbe pravljena prevedena i prepričano simplificirana verzija Gorskoga vijenca! Njegoša kao „srpskog pisca“ morali su prijevodom i glupim prepričavanjem učiniti dostupnim Srbima!?

U kleptomansku lobanju velikosrba nikad nije mogla prodrijeti informacija da kod Njegoša ne postoji poema Srbin svemogućem bogu. Napisao je on briljantnu poemu Crnogorac svemogućem bogu! Nije on napisao ni Ogledalo srpsko, nego Ogledalo crnogorsko, ali mu je – bez njegovog znanja – na putu do Beograda djelo misteriozno promijenilo naslov!

O Njegošu i drugim crnogorskim pitanjima ima smisla razgovarati samo s onima koji još nijesu dopali u šake velikosrpskom avetluku! Samo tako je moguće spasiti ih da ne „obrnu u maniti lik!“