Smetaju im jedino Crnogorci

Piše: Nebojša Redžić

Mitroplolit crkve Srbije Amfilohije Radović nikada nije bio moj mitropolit. Crkva Srbije nije moja crkva. Nije ni SPC, kako je od milošte zovu. Pa kako onda, zaboga, Amfilohije Radović može predstavljati sve crnogorske pravoslavce ili pravoslavne Crnogorce u sramnoj objavi Glavnog grada da će nekakvo spomen-obilježje na kome treba da se nađu Risto Radović i Halit Đečević, biti posvećeno bratskoj slozi, suživotu i međuvjerskom skladu pravoslavne i islamske zajednice?! Ko je ikada Ristu Radoviću iz Morače dao mandat da u ime svih crnogorskih pravoslavaca može, kada mu se prohtije mrzjeti sve muslimane, a u drugom trenutku biti simbol suživota sa njima?

Od momenta kada sam vidio informaciju o još jednom odavanju počasti najvećem mrzitelju Crnogoraca i najvećem njihovom zlotvoru u istoriji, znao sam da se priprema još jedna prevara. Nalik onoj koja je nedavno došla iz Srbije gdje se mladić sa šajkačom i djevojka sa hidžabom grle i ljube pred fotoreporterima nudeći nam predstavu o međuvjerskom skladu i idili suživota u Vučićevoj Srbiji. A svi znamo da je stvarnost drugačija. Mnogo drugačija.

I prije nego objasnim zašto je potreba da se prikaže ta međuvjerska idila u dvije “srpske” države potrebna baš u ovom trenutku, a tako je lažljiva i nestvarna, ponudiću tezu koja je za većinski narod u Crnoj Gori važnija od svih Amfilohijevih ljubavnih podviga sa ovdašnjim muslimanima.

Naime, nije prvi put da se ovdašnjoj javnosti pokušava prikazati ono što će zapravo simbolizovati spomen ploča posvećena Radoviću i Đečeviću. Poenta je da u tom skladu i toj ljubavi nema, niti treba biti – Crnogoraca.

Pogledajte, recimo, grad Bar u kome lokalnu vlast ima Demokratska partija socijalista. Grandiozan hram, prelijepa katolička crkva, nova džamija – ma idila jedna. Samo, nigdje nema Crnogoraca! I tako redom. Gledam nedavno tv prilog iz Bijelog Polja o iskonskoj ljubavi nekog tamošnjeg popa i viđenog muslimana. Prelijepo. Samo, nigdje nema Crnogoraca! Mogao bih do jutra nabrajati ovakve primjere i potrebu oslobodilaca da dokažu kako za multivjerski sklad u Crnoj Gori nijesu potrebni nacionalni Crnogorci.

Pogledajte, recimo, grad Bar u kome lokalnu vlast ima Demokratska partija socijalista. Grandiozan hram, prelijepa katolička crkva, nova džamija – ma idila jedna. Samo, nigdje nema Crnogoraca!

Uostalom, činjenica da se u Spajićevoj vladi nalazi najjača stranka ovdašnjih Bošnjaka ide u prilog upravo takvoj potrebi. Nekadašnji Đukanovićevi “tradicionalni partneri”, po potrebi, to postaju svakome ko je u Crnoj Gori vlast. Ispostavilo se da je crnogorskim Bošnjacima fotelja važnija od države, a da u tom korpusu postoji značajan potencijal za izdaju Crne Gore.

Dobro znam što o tome misle moji prijatelji Meto, Enko, Enisa, Sabrija, Edin, Šabo, Samir, Eldira, Esko… ali, njih za mišljenje nije niko pitao. Uostalom, niko od njih nije član Bošnjačke stranke.

Ljubav prema “lažnim ljudima”

Porodica pokojnog Đečevića, koji treba da se nađe na spomen-ploči zajedno sa Ristom Radovićem, živi u kući koja je izgrađena na temeljima srednjovjekovnog manastira Svetog apostola i jevanđeliste Marka. Đečevići su čuvali manastirske relikvije i svojevremeno ih predali crkvi. Markovdanska litija završava se kod njihove kuće, a taj običaj obnovljen je 1992. na Amfilohijevu inicijativu.

U okruženju rat, stradanje, istrebljenje, kroz Podgoricu defiluju paravojske sa četničkim obilježjima

Odlično se sjećam toga dana, prije 33 godine. Slučajno sam naletio u taj dio grada i vidio gotovo perverzan prizor. Gomila srpskih popova vukla se ulicama u blizini Autobuske stanice predvodeći povorku u kojoj je bilo nekoliko muslimana i koja je trebalo da označi vječnu ljubav, uz poruku koja je bila u podtekstu ove rašomonijade: budite sa nama, nećemo vam ništa!

U okruženju rat, stradanje, istrebljenje, kroz Podgoricu defiluju paravojske sa četničkim obilježjima, svi oni – ujedinjeni u pokušaju da se satre cio jedan narod. Koji? Pa, bošnjački, muslimanski. Inspirator toga rata, podržavalac vojski i paravojski koje su jurnule na BiH i Hrvatsku, osoba koja je aminovala sve srpske zločine – od Trebinja i Foče do Srebrenice – bio je upravo Risto Radović.

I otkud sada, u vražju mater, da je on u tom vremenu volio, ljubio i mazio podgoričke i crnogorske muslimane, pa mu treba čak podići i spomen ploču? Ili, ne daj Bože spomenik i u Podgorici.

Obratite pažnju na fotografiju po kojoj će spomen-ploča biti urađena: rahmetli Halit, uhvaćen na prepad, ne gleda čak u oči Ristu Radoviću. On shvata situaciju i vakat u kome je fotografija nastala, zna da za pripadnike njegove vjere svaki novi dan znači novu strepnju i strah da neće dočekati onaj sjutrašnji. Kao da kaže: pušti đavola, ne valja se zamjeriti ovome popu. I onda četnički šljam, 33 godine kasnije, iz naftalina izvuče ovu fotografiju i priloži je kao dokaz tvrdnji da je Amfilohije bio za multietnički sklad!

Rahmetli Halit, uhvaćen na prepad, ne gleda čak u oči Ristu Radoviću

Isti onaj Amfilohije koji je pripadnike islamske vjeroispovijesti nazvao “lažnim ljudima sa lažnom vjerom”, a njihovo učenje – “duhovnom smrću”. On je te riječi saopštio 2014, na Ilindanskom saboru kod crkve Ružice na Sinjajevini, kad je govorio o tzv. istrazi poturica iz 18. vijeka.

I pogledajte sada ovo: formalni podnosilac predloga za postavljanje obilježja na kom će biti i Amfilohijev lik je gradonačelnik Podgorice Saša Mujović iz čuvene evropske i pročetničke partije koja se zove Pokret Evropa sad!

E moj Saša

Neobičan je to lik, taj Saša Mujović. Najveći euro populista među četnicima i najveći četnik među euro populistima. Spreman za EU, ali sa čiča Dražom u srcu. Nijeste mu ponudili, inače bi i on, kao malo vode na dlanu, čuvao bistu Pavla Đurišića da je Šćepanovićevi policajci nikada ne pronađu. Ta persona, čijim lokalnim šerifima smeta čak i jotovana varijanta crnogorskog jezika, našao se – eto, baš on – da bude formalin podnosilac za spomen obilježje na kome će biti Amfilohije! A valjalo bi ga pitati, jer nije on od juče, sjeća li se blagog lika mitropolita Crnogorske pravoslavne crkve Antonija Abramovića, zna li za njegove poruke ljubavi i mira, zna li za makar jednu njegovu grubu ili šporku riječ, ima li podatak da je mrzio, kleo, zakivao za Vezirov most? Zašto mu nikada ne pade na um da napravi makar zlatnik sa njegovim likom i tako na djelu potvrdi kako je zalaganje za multivjerski sklad ideja potekla iz njegove glave, a ne zadatak od Joanikija, BIA-e, ili nekog od ovdašnjih vojvoda.

Neobičan je to lik, taj Saša Mujović – bogojavljenski kupač

Uostalom, kakav sklad vlada u Mujovićevoj Podgorici, najbolje mu je na primjerima Sahat-kule, hamama i potrebe da se valorizuju i ožive islamski objekati u Depedogenu, pojasnio Fejzić. To bi, po njemu, bili “konkretni koraci koji bi pokazali da danas, u našem vremenu, aktivno gradimo međuvjerski sklad koji se zasniva na poštovanju činjenica, kulturnog nasljeđa i stvarnih potreba svih zajednica”.

Ne treba biti previše mudar pa znati da je odluka o spomen obilježju Amfilohiju politička, crkvena, svejedno, a ne stvar kulture i oda suživotu. Crkva Srbije ovim želi još jednom pokazati ko se pita, ko odlučuje i čija je najbitnija u odlučivanju o tome ko je “zaslužna” ličnost i koji je događaj “istorijski”.

To je demonstracija političkog uticaja crkve Srbije, zahvalnost vlasti za podršku u procesu smjene vlasti, pokušaj da se trajno obilježi nova ideološka paradigma. Na stranu sada što se Zakon opet preskače, što kulturni kriterijumi nijesu bitni, što obilježje nije odraz društvenog konsenzusa, nego politička zahvalnica svome Đedu.

Ovdašnja vlast, koja je ideološki sljedbenik ratnika iz devedesetih i baštinik svih njihovih “podviga” oličenih posebno u odnosu prema muslimanima, sada logikom sile želi utjerivati i multietničnost nudeći nam lažnu sliku o skladnom životu pravoslavaca i muslimana. Prođe li im još jedna ovakva prevara, biće to znak da crnogorska Crna Gora, sa sve Bošnjacima, trajno gubi bitku od klerofašizma crkve Srbije koji nam kao vrlinu žele nametnuti svetosavski obrazac zločina, privida i prevare.