Srbi se hrane Hrvatima i obrnuto

Piše: Nebojša Redžić

Od kada sam progovorio prvu svoju riječ, navijao sam za Hajduk iz Splita. Bijahu to srećna vremena samoupravnog socijalizma, kada je Hajduk bio klub koga su obilježile ratne godine od 1941. – 1945. dok je bio partizanski i jugoslovenski. Sanjao sam dan kada ću poći na stadion „kod Plinare“ da vidim junake svog djetinjstva – Ivicu Šurjaka, Slavišu Žungula, Juricu Jerkovića, Ika Buljana. Duga bi to priča bila kada bih sada opisivao momente gdje sam bio gost Hajduka kada je prvi put igrao u Titogradu i kada me je na stadion uveo Gojko Škrbić, tada prvi čovjek kluba, koji me je predstavio kao svog sina. Sjećam se da sam dvije noći proveo u putu kada je Hajduk, golom Sliškovića u 119. minutu, u produžetku savladao prašku Spartu i ušao u četvrtfinale Kupa šampiona, a ja pokisnuo kao miš sa dvojicom drugova, od kojih je jedan danas visoki funkcioner partije Andrije Mandića, a drugi dugogodišnji radnik ANB-a. Nije mi se ostvarila želja da vidim Hajdukov „stari plac“, ali sam zato Poljud pohodio više puta. Nikada u Splitu nijesam imao bilo kakvu neprijatnost. I da, moram napomenuti da je Budućnost bila drugoligaš kada sam se ja radovao, ili tugovao zbog rezultata Hajduka. A kakav bih ja Crnogorac bio kada uporedo ne bih volio i Budućnost.

No, sve moje emocije pomiješale su se kada je 2007. godine žrijeb odlučio da će se u evropskoj utakmici sastati Hajduk i Budućnost. Što učiniti, za koga navijati, kako se ponašati na stadionu…? Sjećam se da je u Podgoricu pohrlio rekordan broj gostujućih navijača. Ma, siguran sam da nijedan klub ili reprezentacija koji su igrali ovdje nijesu doveli toliko ljudi, kao što ih je stiglo iz Splita. „Torcida“ je tada bila u punom sjaju, stotine zastava i transparenata krasili su južnu trbinu koju su popunili. Negdje na primorju napali su ih navijači Crvene Zvezde, kamenovali im autobuse i ekspresno pohapšeni. Pušteni su nakon nekoliko dana, mislim uz zabranu ulaska u Crnu Goru. A ja? Ipak sam odlučio da utakmicu gledam na tv. Jer, kada sam stigao do zapadne tribine za koju sam imao ulaznicu, čuo sam pjesme mojih Podgoričana kakve ni četnici u zenitu svoje snage nijesu izustili. „Ubiti“, „zaklati“ i slične umotvorine čule su se na stepenicama gdje se ulazilo na zapadnu tribinu.

Torcida u Podgorici 2007. godine

Utakmica je završena 1:1 (Hajduk je u revanšu pobijedio 1:0), a „torcida“ nije napravila nijedan jedini incident. Naravno, bilo je tu „domoljubnih“ pjesama, možda poneka nacionalistička, ali niko nije uvrijedio ni Crnogorce, ni Srbe, ni četnike. Osim, ako za nekoga hrvatsko pojavljivanje i domoljublje nije samo po sebi uvreda.

Zašto pominjem 2007. godinu? Zato što smo u međuvremenu „evoluirali“, zato što danas neki „naši“ postrojavaju Turke, uvode im vize, donose zakone zbog kojih će se iseliti Njemci, diskriminišu autentične Crnogorce, a Hrvate mrze još strastvenije i još „iskrenije“ nego prije 18 godina. I to sve u ime magične riječi Srpstvo i zaštite integriteta srpskog stanovništva u Crnoj Gori i svim „srpskim zemljama“.

Sad se preispitujem i pokušavam da sebi dam odgovor: zašto je vrijeđanje Srba, četnika ili bilo čega što je srpski izum veća jeres nego kada neko „ubija“ Turčina, Hrvata, „Dukljana“ i tako redom? Jer, fakat je da su se svi koji su u oslobođenoj Crnoj Gori zajahali na vlast i državne jasle, ovoga puta oglasili, reagovali i odbrusili na ono „ubij Srbina“, a da su u svim ranijim situacijama, kada su „ubijani“ neki drugi, mudro ćutali.

Ali, u Podgorici ovoga puta, oni najgori izdanci Hrvatske, nijesu naišli na pogodno tlo za šovinističko prepucavanje.

Može nekome odgovor naših sjajnih navijača „Ustaše, četnici, zajedno ste bježali“ da liči na komunističku vještačku simetriju, ali je ono što se desilo na sjevernoj tribini – istinska lekcija. Naravno, nijedan normalan Srbin, ni Hrvat, pod uslovom da nije ekstremista, neće se naći uvrijeđen u odgovoru naših navijača. Osim ako društvo u obje države nije masovno oboljelo od prihvatanja tih sramnih, poraženih, kolaboracionističkih ideologija. Da li je?

Ustaše, četnici zajedno ste bježali

Kako je Spajiću leglo ono „zajedno ste bježali“?

Pomenuh 2007. godinu kada je u Podgorici igrao Hajduk. Tada je od rata u ex YU bilo prošlo tek nešto više od deceniju. Danas, 30 godina od tog agresorskog, velikosrpskog pohoda na Hrvatsku i BiH, situacija na prostoru nekadašnje Brozove tvorevine, sudeći po podgoričkim i inim događajima, još je gora. Ne daj Bože da ovakav zaključak želim uklopiti u onu tezu da na Balkanu ciklično, svakih tridesetak godina, počinju ratovi.

U kontekstu posljednjih događaja, normalan čovjek ne može da se ne sjeti da se u socijalizmu uveliko šaputalo da bi „Jugoslavija (bi) bila divna država da nije Srba i Hrvata“. Nije im dužan ostao ni veliki Miroslav Krleža koji je napisao da su “Srbi i Hrvati (su) jedan te isti komad kravlje balege koji je točak zaprežnih kola historije slučajno prerezao na pola”.

Analizirajući reakciju crnogorskih zvaničnika, kojima je četništvo vladajuća ideologija i koje EU prihvata takve kakvi su, jer ni Unija više nije antifašistička, još manje neko ko zagovara multietničnost, ispada da smo verbalno spremni za sve scenarije, pa i za rat. Istina, postoji tu neka konfuzija, pa smo kao NATO članica u srcu rusofili. Hoćemo u EU koja je, po difoltu, društvo civilizovanih naroda, a tako surovo se uklapamo u onu Čorbinu: „ne vole nas Bugari, ni Austrougari, mrze nas Japanci i Liliputanci“. Imamo četiri nacije koje su od čvrstog materijala izgradile svoj identitet (Srbi, Bošnjaci, Albanci i Hrvati) i Crnogorce u nestajanju, odnosno „građane“ koji ne odstupaju od svog samoubilačkog zagovaranja „građanštine“. I svaka vuče na svoju stranu, ima svoje matične države i sve zajedno ih „zabolje“ za Crnu Goru.

Na koritu četničke ideologije

Imamo, dakle, vlast koja je verbalno protivnik nazadnih ideologija, osim jedne. Vlast koja zagovara vrijednosti evropskih demokratija, a toleriše nacizam u vlastitom dvorištu. Imamo vlast kojoj je svaki građanin Crne Gore poseban, samo je Srbin malo posebniji. Kojoj je svaki nacionalizam mrzak, samo je srpski povlašćen i blizak srcu.

Vlast kojoj je segment iz hrvatskog arsenala šovinizma bio prijeko potreban – da bi ojačali i legitimisali onaj svoj. Jer, nacionalizam se hrani drugim nacionalizmom. Fašizam drugim fašizmom. Srbi se hrane Hrvatima. Crnogorski Srbi – preostalim Crnogorcima. Da nije tako, oslobodioci bi još bezočnije pokrali popis stanovništva i Srbi bi već bili vladajuća nacija u Crnoj Gori. Ali, ne – njima je potrebno da Crnogorci budu većina, jer tako imaju neprijatelja. I tako se hrane.

Zato ovdašnja vlast likuje zbog ponašanja hrvatskih navijača. Jer, da su htjeli da sve prođe mirno i prijateljski – a tako bi bilo da su se pitali Crnogorci koji vole svoju reprezentaciju – policija ne bi dozvolila napad na hrvatske automobile, oduzela bi transparente na ulazu u južnu tribinu, konačno, utakmica bi bila prekinuta, a Hrvati eskpresno ispraćeni preko Debelog brijega. Priča o istražnim radnjama i pokušaju da se naknadno identifikuju hrvatski navijači koji su učinili verbalni delikt, uspavanka je za naivne.

U sve se jedino nijesu uklopili i sve su „pokvarili“ crnogorski navijači, a koliko se činbenici ovdašnje vlasti grizu u sebi zbog onoga „zajedno ste bježali“, samo oni znaju.

„Građani“ ne posustaju

Da ne ispadne kako su za ovakvu Crnu Goru kakva je danas krivi neki drugi, a da je u crnogorskom korupsu sve divno i idilično, samo ovlaš ću o „građanima“. Prethodno, teško je ne primjetiti da je u međuvremenu osnovana Crnogorska stranka, kao nada u bolja vremena, a da se ekipa koja se zove „Stega“ sprema za djelovanje – i registraciju. A onda sam sagnao da ono G u nazivu Stega, znači zalaganje za građansku Crnu Goru. Opet. Dokle?

Crnogorci svedeni na rang “građana”

Umjesto da su iz izbornog poraza 30. avgusta 2020. godine izvukli pouke, aktuelni opozicionari, bilo da su iz vlasti ili novonastalih pokreta, ponovo srljaju u iste greške koje su ih koštale vlasti. Prosto je nezamislivo da mlade snage, koje nikada nijesu raščistile sa starom gardom kao remetilačkim faktorom, ponavljaju njihove političke poruke, vjerujući da je dovoljno to što su baš oni i baš sada zakoračili na političku scenu – da im svi glasači pohrle u zagrljaj i zamole ih za oproštaj što su im u posljednjih pet godina bili nevjerni. I opet je sve podređeno “građanskoj” Crnoj Gori.

No, udubimo li se malo u formulaciju „građanska država“, lako ćemo doći do zaključka da ustavotvorci, ali i svi oni koji do dana današnjeg insistiraju na građanštini, nijesu svjesni što zapravo takav jedan pojam znači. Otuda pojmovna zbrka u glavama naših stanovnika i neshvatanje da je država politička kategorija, a da je društvo građansko.

“Građanska država” je ustvari demokratska država ili država naroda, tj. cjeline. Ona ne znači ništa drugo i ništa više od toga. Takav princip konstitucije je komplementaran nacionalnom, jer je svaka država – nacija (State Nation) nužno spoj partikularizma i civilne (građanske) demokratske univerzalnosti.

Izbjegavanjem definicije u Ustavu da je Crna Gora država crnogorskog naroda i drugih naroda koji u njoj žive, logično je što se ponovo pominje preispitivanje njenog statusa jer se ona doima kao nacionalno neutemeljena i privremena.

Neki ljudi koji se deklarativno ili suštinski zalažu za oporavak Crne Gore i njeno vraćanje sebi, ove poruke, izgleda, nikada neće shvatiti.