Što bi se zbilo da je Turčin nekojemu od gospode gorskih vukova na fotografiji reka’: ”Ajde časkom naćas do svitanja šetaj opanke, a nevjesta će ti sa mnom gologuza konačit”?! (II)

Piše: Miodrag Draga Blažo’a BAJKOVIĆ, iz Građanah (svrh Oberah) – Riječka nahija, atar Prijestolnice Cetinje

Glede na to da GROBOLUPEŽINE na vlasti u Crnoj Gori, liše ostaloga – imaju namjeru crnogorsku državnu zastavu – staroslavnu Crvenu ljepoticu, zvanično (i trajno) zamijeniti trobojkom Mahmudovkom (s plavom bojom u sredini; i na njezinu plavetnu varijantu sasma zaboravimo, ako CRNOGORSTVU dobra mislimo !!!), nije rđavo da ukratko pojasnim – začem je u prvom dijelu štiva imentovah: kanavaca?

Odgovor/i (neke činjenice valja opetovati):

• zarad ponižavajućega načina kako je ”rođena”; Srbaljima su trobojku Turci odobrili i dizajnirali – konkretno: turski sultan Mahmud II (sve mu se i rahmetlomu zlatilo i duša mu carovala) boje joj je odredio i rasporedio (crvena-plava-bijela), i upravo takvu svojijem fermanom (iz decembra 1835.) Srbiji oficijelno pod moranje nametnuo;

• zarad toga što su Opankošetači na toj ”svojoj”, uvaljenoj im zastavi – morali imati izvezene četiri šestokrake zvijezde (design by: turski kroj – manufaktura: srbijanski svilen konac sitan vez), ka’ očit dokaz i jasan simbol apsolutno vazalnoga statusa Srbije u odnosu na Visoku portu (ruku na srce: Srbaljima je neuporedivo bilo bolje i lješe da im se na zastavi vijore zvijezde-podaničke, no dotadanja glava od džore ili prakca);
• zarad toga što su Turci o srpskoj zastavi trobojci (preteči/prababi one zastave u Andrimandi kabinetu; ne zaboravimo da je Andrimandi prvostepeno osuđeni terorist u pokušaju) – svoje crevlje, buce i nanule kad gođ su šćeli otirali.

Jesmo li CRNOGORCI sve tri naše vjere, koji imamo podosta preko tisuću godina dugu i svijetlu povjesnicu – zaslužili da nam zastava bude tuđa (pristigla iz podaničke Srbije), i još tako mrčnoga-nagrđenoga pedigrea?!

‘Oćemo li se š njom po svijetu ”veljat”, i pod njom ratnohuškačku ”Onamo, ‘namo” pojat?!?

Pride (hipoteza):

Da je Srbaljima, dotičnim Opankošetačima (pomilenijumskim turskim vazalima), kojijem slučajom moglo bit da ”svoju” zastavu drže po kućah (no im ni to nije bastalo) – vjerovatno bi srbska trobojka Turčinu zorom, priđe njegovoga izlaska iz ”Srpske kuće”, a potlje cjelonoćnoga ljubavljenja sa domaćinovom nevjestom – i ka’ šugaman (osobito ili samo za neke djelove tijela) đekad poslužila.

__________________

Tadijer (te 1835. godine) su tamošnja ”braća” ovdašnjijeh Posrbicah, na cijelomu prostoru današnje Srbije (bez Vojvodine, ali uključujuć prostor nezavisne, albanske Republike Kosovo) – još uveliko opanke šetala.

Šetanje im je po Beogradu duralo do 1867. godine.

U śevernoj, gornjoj zemljopisnoj polovici Srbije tu sortu okolokutnje rekreacije Srbalji su praktikovali do 1878. godine (naime (fig.): te godine na Kongresu u Berlinu delegati nekoliko evropskih država, usmeno su uljudno zamolili Turskoga delegata – da se na tomu prostoru ubuduće (ako im je ikako izvodljivo) suzdrže od ljubavljenja sa nevjestama Srbkinjama).

Na njezinom kompletnom južnom dijelu (s kraja na kraj – od istoka do zapada) tu su praksu ”braća” našijeh političara Posrbicah-Prokletosavacah, dotičnih klerofašističkih ”Oslobodiocah” (čija prezimena u prvom dijelu štiva uredno navedoh) – redovito mooorala upražnjavati sve do 1912. godinice.

Zastiđe poviše zastiđa !!!

Mimo šetanja opanakah, ti vajni domaćini su – kad im Turčin šćaše naredit, tokom besane noći – još i:

• kahvu mu varili i prinosili – i to kahvu tačno zahtijevane jakote, broja i veličine kockica cukra (nemam informaciju da li je i sama boja cukra bila upitna);
• kučka/kučku koja u avliji lajaše, tj. tužno zavijaše – ukoliko ljubavnicima prve ”bračne” noći njezin lavež smetaše – daleko su od kuće odvodili, i tamo se (recimo: u šumi podno trepetljike što trepeće) nekoje vrijeme međusobno ćešili;
• minjažu (liše džorećega mesa) pripravljali – i ljetnje noći, a ne samo zimske dugačke bjehu (a od više ljubavljenja se ogladni); jednomašice, ”domaćinu” su te noći, u za njega specifičnim, zlosretnjima okolnostima bile predugačke (nikad dočekat da kokoti zorom zakukuriču – da bi obljubljenu draganu ugleda’ i š njom ot meniju za doručak započeo priču);
• etc.

Zastiđe bez lijeka !!!

Doduše:

Opankošetačima se dostina potomakah negdanje gospode crnogorske, prozvani Posrbice (što je pravo nazivalo koje im žanago pristoji), od 2020. naovamo – uvukuju đe se ljuđi ne uvukuju!

Nadalje:

Kad nečija supruga (ili đojka) s nekijem drugo čojkom (pjesnički rečeno) ljubavno zakonači, tj. (što bi se po starinski reklo) upušti u ljubobludije – veli se da za njezinoga domaćina (ili momčece) nema:

”Ni manje štete – ni više śekirancije!”

__________________

Zarad strahovitih kompleksa, dubokih frustracija, skroz naskroz opoganjeni i bespomoćno inferiorni – Srbalji su morali neđe nečesovo spasenije poiskati – da biše nad sudbom svojom prestali koležiti, krmaukati (što će reć: nemoćno jaukati), đekati i pestima se u glavu udarati.

Na Zemlji ni jado časti nemadoše.

A pogotovu u Zemlju živi nemogaše.

Pa do u Nebesa po svoj haer strkoše.

Da su ”Nebeski narod” sebe ”ubediše”.

Da bi nam śeverni suśedi u svijest ostali, i planetom Zemlja hodali – poznije su evolucijom sopstvene znamenite laži ”Nebeski narod” postali.

Palamude prosipljući bolesne priče:

• o srbskoj fantastičnoj povjesnici i kulturi (jasno, pri tomu: državotvorni kontinuitet Duklje – Zete – Crne Gore nesojski prisvajaju; sjajno našljeđe crnogorske kulture drsko otimaju; sve naše sveto pečobrazno lupežaju);
• o svojemu iskonskom jeziku koji su u potonje ledeno doba datirali (treba znati: Srbalji su na starosrbskom jeziku mamute dresirali);
• o srbskomu ”vrlomu hrišćanstvu” (u pitanju je: Prokletosavlje – apsolutno antihrišćanska sekta);
• o srbskoj genetici (naime: približno polovica žitelja Evrope od tamo-njih potiče; ako sam dobro zapazio – reka’ bih i Vikinzi su srbskoga roda (u tomu smislu situ(v)aciju po ostalija kontinenata nijesam proučava’);
• etc.

Tijem i tako ”dokazuju” da su sve i svja među narodima, barem:

• od Prizrena;
• do Karnaka (Egipat);
• Agre (Indija);
• pa preko cijele zapadne bande Sibira;
• evropskoga dijela Rusije;
• Germanije;
• do Arilja;
• i nazad (ako ih albanski carinici pušte) da turistički pośete Prizren.

Jedino im tako, njihovim neviđenim ludilom – uspijeva na svijetu bitisati.

I sami sebe u oči gledati.

Umjesto da korotuju (sve od Kosova 1389., preko Kosova 2008. – pa zanavijek), Opankošetači u sve 16 (šešnast): sviraju, ”pevaju” i igraju.

Kako im je do svirke, pojanja i tancovanja – jasno mi nije.

Nezabilježena sopstvena projekcija – za psihologe atrakcija.

__________________

P.S.

U ponedionik slijedi treći, potonji dio štiva.