Sve je lako kad si normalan

Piše: Nebojša Redžić

Parola „Sa Lovćena vila kliče…“ koju su istakli crnogorski navijači na stadionu Maksimir je sjajna, to je bio veličanstven, civilizacijski čin, ali nekima od nas liči na podgrijani ručak. Ne zato što, daleko bilo, želim nešto relativizovati, nego zato što sam u nekadašnjem „Monitoru“ i potom na „Radio Brodu“ proživio svaki sekund dubrovačke drame, jer se to tamo događalo i meni. I nama. Svima koji smo tada, srcem i dušom, tugovali zbog onoga što je gomila primitivaca, naših rođaka i komšija iz Crne Gore priredila tome gradu. A bilo nas je tako malo.

Neki događaji iz bliske prošlosti, premalo su osvijetljeni i udaljeni su od kolektivnog sjećanja, da ih ponekad valja reinterpretirati. Jednostavno zato jer ne postoje dvije istine. Onu, jednu jedinu treba ponoviti, makar zbog onih koji tada nijesu bili rođeni ili su tek bili djeca. Kad to škole neće, neko mora.

Opsada Konavala i Dubrovnika trajala je nepunih devet mjeseci: od 1. oktobra 1991. do 26. maja 1992. godine. Napadi i bombardovanje Dubrovnika od JNA, pa čak i Staroga grada koji je bio svjetska baština pod zaštitom UNESCO-a su kulminirali 6. decembra 1991. Bombardovanje je izazvalo zgražavanje i osudu međunarodne zajednice. Agresija na Dubrovnik doprinijela je diplomatskoj i ekonomskoj izolaciji tzv. SR Jugoslavije kao i međunarodnom priznanju nezavisne Hrvatske.

U dubrovačkoj operaciji koja je bila pljačkaški, a mnogo manje vojni pohod, poginulo je 116 civila, 194 hrvatska branitelja i 165 pripadnika JNA iz Crne Gore. U logorima Morinj i Bileća (BiH) zatočene su 443 osobe iz dubrovačke regije, dok je prognano 33 hiljade civila. Uništen je 2.071 stambeni objekat.

Rekoh li da je tada nas, koji smo digli glas protiv crnogorske bruke kod Dubrovnika, bilo sramotno malo? Mi iz Liberalnog saveza i SDP-a i opet mi iz Građanskog odbora za mir (O Građanskom odboru za mir, mogao bi se napisati roman).

Tog 1. februara 1992. godine, mi iz LSCG organizovali smo na Cetinju miting, zapravo protest zbog referenduma o državnom statusu kojeg su Momir i družina raspisali za 1. mart te godine sa namjerom da Crnu Goru uguraju u zajednicu sa onima „koji to žele“. A nije želio niko, osim nesretna, zvanična Crna Gora jer su prethodno „slomili“ Momira Bulatovića da u Hagu ne stavi paraf na nezavisnost Crne Gore.

Bješe to neopisivo hladan dan. Stigao sam u Slavkov stan gdje smo se skupljali mi koji smo u tom vremenu organizovali baš sve, svaki glas i svaki vapaj da naši zvaničnici ne odvedu Crnu Goru u ambis. Dubrovnik je bio pod granatama, a Cetinje pod opsadom policije. Svi policajci koji nijesu jurnuli ka Dubrovniku, došli su na Cetinje da se obračunaju sa nama. Barem 20 ljudi nudilo je zaštitu Slavku. Bojali smo se da mu neće dozvoliti da dođe do Trga.

U jednom trenutku, upitao me je: Nebojša, đe ti je auto?

Tu, iza zgrade, odgovorih. Pitao sam se zna li da ja imam tek Yugo 60.

Idem s tobom, reče Slavko.

Cetinje 1992. godine – protest protiv agresije na Dubrovnik

Za nekoliko minuta, putem pored Vladinog doma, po poledici i sa mojim ljetnjim gumama, stigli smo sa gornje strane Dvorskog trga. Uskoro smo bili na bini. Pored mene Savo Jablan, Miko Iličković, Rade Bojović i drugi. Muziku je sa razglasa puštao Knez. Nekoliko minuta kasnije, stiže grupa mladića sa zastavama i nakon pjesme o Krstu Popoviću, počinje: „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče“.

Nijesam pjevao, jer nijesam znao što su pripremili. Ali, je li se orilo – jeste! Bilo ih je stotinak. Toga dana prvi put sam vidio i podigao dva prsta kao liberalni znak koji živi do danas. Osmislio ga je Peđa Vukotić. Kasnije mi je pričao da je bio izviđač i da je tako došao na ideju.

I da – stihove „Sa Lovćena vila kliče…“ napisao je Marko Popović na malenoj hartiji koju sam mnogo godina kasnije držao u rukama. Nikakav Građanski odbor za mir, kako su to objavili mediji. To su momci osmislili – sami.

Svi kažu da su tada pjevali

Pjevati pjesmu izvinjenja ranjenom Dubrovniku u kome su čitave porodice tada provodile dane i mjesece u podrumima, nije bio samo civilizacijski iskorak. Bila je to ona ljudska razlika između njih i nas, uprkos saznanju da je biti normalan u ludnici možda najveće ludilo. Ali, mi smo bili „ludi“: od potrebe za slobodom, za mirom, za prestankom razaranja, za nezavisnom Crnom Gorom…od potrebe da zaustavimo sramotu, pljačku i varvarstvo.

Kako su godine prolazile, sve više ljudi hvalilo se da je pjevalo tu pjesmu. Desetak godina kasnije, barem 20 hiljada Crnogoraca govorilo je da su tada bili na Cetinju i – pjevali. Čak je i u kompjutere hrvatske granične policije ušao taj podatak – da je, recimo, Petar Petrović iz Podgorice toga dana tražio oprost od Dubrovnika. Baš kao što su u te iste kompjutere ušli oni drugi koji nijesu pjevali, nego pucali. I koji nikada nijesu popili kafu na Stradunu.

To što su ovi s naše strane kao detalj iz svoje lične iskaznice lagali da su pjevali – je dobro. Njihov osjećaj govorio im je da je to prava strana istorije. Jer, rekoh, bila je to tada vrijednosna razlika između nas i njih. Dokaz da nijesmo isto. I da nikada nećemo biti. Jer, „pomirenje“ o kome oni trabunjaju je upravo to – njihova potreba da i mi budemo kao oni. Malo morgen, što bi nekada rekao Slobodan Milošević.

Zato, bez obzira kako meni danas izgledalo isticanje parole promovisane prije 33 godine, momci sa našeg dijela tribina, učinili su u Zagrebu veličanstven gest. Slobodno se može reći da su više doprinijeli otopljenju (do pucanja) zategnutih odnosa zvanične Podgorice i Zagreba, nego sve tri potonje vlade zajedno. Hm…ako su se činbenici triju vlada uopšte i trudili i trude da te odnose podignu na viši nivo. Nego se bojim da su im BIA i crkva Srbije zadali posve drugačiji zadatak: da nas ponovo posvađaju sa Hrvatskom.

Mnogo puta sam napisao, pa vidim da me po društvenim mrežama citiraju i kopiraju: ljudi u regionu, pa i Hrvatskoj, moraju da shvate da postoje dvije Crne Gore: jedna agresivna, militantna, svetosavska, udvorička, nazadna, krezuba, velikosrpska….i ona druga, evropska, moderna, tolerantna, pacifistička, multietnička, sekularna – crnogorska. Dubrovnik je napala ona prva, a druga je i tada i svih ovih godina i danas, pričala, pisala i pjevala pjesme oprosta i Dubrovniku i Vukovaru i Sarajevu i Srebrenici… Stidjeli smo se umjesto njih. I Vito Nikolić i Jevrem Brković i Marko Popović.

Aktuelna vlast je pod skutima iste one SPC koja je raspirivala mržnju i huškala na rat devedesetih

Njima su Srbi bitniji

Sada se desio Maksimir i parola, koju bi – da je sreće – istakli i čelnici aktuelne vlasti u Crnoj Gori koji su svoju političku poziciju, između ostalog, gradili i na kritici Mila Đukanovića zbog uloge u napadu na Dubrovnik. No, sada je jasno da oni to nijesu činili zbog Dubrovnika, nego da bi naudili Đukanoviću. Još jasnije, da su bili dio one politike i ideologije koja je jurnula na Dubrovnik. U njihovom vrijednosnom sistemu, gdje vodeća mjesta zauzima glorifikacija Pavla Đurišića, Draže Mahajlovića, Ratka Mladića i Radovana Karadžića, to je valjda i normalno.

Umjesto da se bave sobom, svojom pozicijom u pregovorima sa EU, svojim odnosima sa Hrvatskom, oni su izbečili na parolu „Ubij Srbina“ i kompletan utisak dešavanja sa tribina Maksimira – posvetili njoj. Da se razumijemo: sa stanovišta jednog Crnogorca, ta je parola užasna, prijeteća i neprihvatljiva. Ne dao Bog da zbog etničke ili vjerske razlike na prostoru Balkana ikada više bude ubijen ijedan Srbin, Bošnjak, Hrvat, Crnogorac… Konačno, osim principijelnog određenja prema takvoj paroli, možemo mirne duše reći da to nije stvar nas, Crnogoraca. Neka to riješe Milanović i Vučić. Baš kao što o prekidu filma na albanskom na Zabjelu, treba da rasprave Nik Đeljošaj i Andrija Mandić. Etnofederalizovana Crna Gora vapi za takvim rješenjima. Jer, trabunjanje o građanštini, kao i mnogo puta ranije, ne vodi nas nikuda.

Tako su udarne igle “srpskog sveta” i BIA-e, Boris Bogdanović, Vladislav Dajković i Milan Knežević gotovo lelekali zbog pokliča na Maksimiru, transparent nijesu ni pomenuli, a i dalje ponosno ćute na nemire u Srbiji, batinanje srpskog naroda koji demonstrira na ulicama, na crnogorske batinaše koji na Marakani zavode red po Vučićevom modelu…Njima ne smeta što je pitanje dana kada će se parola sa Maksimira pretočiti u stvarnost i kada će neki Srbi biti ubijani od sunarodnika – na srpskim ulicama. Baš kao što im ne smeta ni bronzani Pavle Đurišić, ni ono „Nož – žica – Podgorica“ koje Tužilaštvo kvalifikuje kao prekršaj, ni govor mržnje Marka Kovačevića koji je za Tužilaštvo takođe prekršaj, ni paljenje crnogorske zastave na našoj ambasadi u Beogradu… Ostalo je samo da iskoriste priliku i problematizuju spomenik Svetom Petru Cetinjskom kod zgrade RTCG, pa Ljubu Ćupiću u Nikšiću jer ih boli onaj osmijeh, baš kao što žele srušiti i niz lovćenske padine suturati Njegošev grob na Lovćenu… Kad bi im moglo biti.

Umjesto toga, kako bi zakucali i posljednji ekser u kovčeg pun problema i sahranili naše odnose sa susjednom Hrvatskom, sada žele napraviti spomenik zlikovcu Puniši Račiću koji je 1928. godine u parlamentu ubio grupu hrvatskih poslanika na čelu sa Stjepanom Radićem, pucavši tako u tadašnju Jugoslaviju.

Priča o jednom transparentu kojeg su Hrvati prihvatili, pohvalili, ali ga smatraju tek malim korakom ka ozdravljenju odnosa sa Crnom Gorom, mogla bi ovdje da ima lijep (novi) početak. Ali, nemojte nijednog trenutka sumnjati da BIA, crkva Srbije, te kompletan “srpski svet” već nemaju u planu nove račiće i nove prikaze broda Jadran kojima će doliti ulje na vatru odnosa sa Hrvatskom i zaustaviti naš put ka EU. Jer, tako žele Vučić, Dačić, Brnabić, Porfirije, Metodije, Joanikije, Spajić, Mandić, Knežević, Bečić i svi ostali mali bogdanovići koji još nijesu shvatili da je Berlinski zid pao i da naš put ka Zapadu vodi preko Hrvatske. I da je za tako nešto potreban niz malih velikih koraka kakav je bio onaj na Maksimiru. A to nije „dodvoravanje“, kako reče srpski diktator, već bi – kada bi takav stil prihvatili naši državnici – to bio pragmatizam i državnički odnos.