LEKCIJE IZ KOVID GODINE: Ljudski i politički neuspjeh, ne božja kazna

U godini naučnih otkrića – i političkih neuspjeha – šta možemo naučiti za budućnost? 

Piše: Juval Noa Harari, profesor i istoričar

Kako možemo sumirati godinu kovida iz šire istorijske perspektive? Mnogi ljudi vjeruju da veliki broj žrtava koje je koronavirus odnio pokazuje ljudsku bespomoćnost naspram sile prirode. Zapravo, 2020. godina pokazala je da čovječanstvo uopšte nije bespomoćno. Epidemije više nisu neukrotive sile prirode. Nauka ih je pretvorila u podnošljive izazove. Zašto je onda bilo toliko smrtnih slučajeva i ljudske patnje? Zbog loših političkih odluka. U ranijim erama, kada su se ljudi suočavali sa pandemijama kao što je bila kuga, nisu imali predstavu šta ju je izazvalo niti kako se može zaustaviti.

Kada je 1918. godine svijet zahvatila gripa, najbolji naučnici na svijetu nisu mogli identifikovati smrtonosni virus, mnoge usvojene protumjere bile su beskorisne, a pokušaji da se razvije učinkovita vakcina bili su bezuspješni. Bilo je mnogo drugačije nego sa Covidom-19. Prvi znaci upozorenja o mogućoj novoj epidemiji pojavili su se krajem decembra 2019. godine. Do 10. januara 2020. godine, naučnici ne samo da su izolovali odgovorni virus, već su sekvencirali njegov genom i objavili informacije online. U nekoliko narednih mjeseci postalo je jasno koje mjere bi mogle usporiti i zaustaviti lance infekcije. Za manje od godinu dana nekoliko efikasnih vakcina bilo je u masovnoj proizvodnji. U ratu između ljudi i patogena, ljudi nikada ranije nisu bili tako moćni.

Život se preselio online 

Pored revolucionarnog uspjeha biotehnologije, godina kovida takođe je naglasila moć informacione tehnologije. U ranijim erama čovječanstvo je rijetko moglo zaustaviti epidemije, jer ljudi nisu mogli pratiti lance infekcije u realnom vremenu i zato što ih je ekonomski trošak produženih lockdown-a u tome sprečavao. U 1918. godini mogli ste staviti u karantin ljude koji su dobili užasnu gripu, ali niste mogli pratiti kretanje predsimptomatičnih ili asimptomatičnih prenosilaca. A da ste naredili cijelom stanovništvu neke zemlje da ostane kod kuće nekoliko sedmica, to be rezultiralo ekonomskom propašću, društvenim slomom i masovnim izgladnjivanjem. Za razliku od tog perioda, u 2020. godini digitalni nadzor omogućio je daleko lakše praćenje i  lociranje vektora bolesti, što znači da je stavljanje ljudi u karantin moglo biti i selektivnije i efektivnije. Još važnije, automatizacija i internet učinili su produžene lockdown-e održivim, barem u razvijenim zemljama.

Dok u nekim dijelovima svijeta u razvoju ljudsko iskustvo još uvijek podsjeća na ranije pandemije, u velikom dijelu razvijenog svijeta digitalna revolucija je sve promijenila. Uzmimo za primjer poljoprivredu. Hiljadama godina proizvodnja hrane se oslanjala na ljudski rad, a oko 90 odsto ljudi je radilo na uzgoju hrane. Danas, u razvijenim zemljama to više nije slučaj. U Americi, samo oko 1.5 odsto ljudi radi na farmama, ali to je dovoljno, ne samo da se prehrane svi kod kuće, već i da SAD budu vodeći izvoznik hrane. Gotovo sav posao na farmama obavljaju mašine, koje su imune na bolesti. Tako da lockdown-i imaju tek mali uticaj na uzgoj na farmama. Zamislite polje pšenice u jeku kuge. Ako kažete radnicima na farmi da ostanu kod kuće u vrijeme žetve, dobićete glad. Ako kažete radnicima da dođu na žetvu, mogli bi zaraziti jedni druge. Šta vam je činiti?

Zamislite sada isto to polje pšenice 2020. godine. Jedan kombajn navođen GPS-om može požnjeti cijelo polje sa daleko većom efikasnošću — i sa nula šanse da se neko zarazi. Dok je 1349. godine prosječan radnik na farmi žeo oko 5 bušela dnevno, 2014. godine kombajn je postavio rekord požnjevši 30,000 bušela za jedan dan. Covid-19 nije imao značajan uticaj na globalnu proizvodnju osnovnih žitarica kao što su pšenica, kukuruz i riža. Ali da bi se ljudi nahranili nije dovoljno samo uzgajati žito. Potrebno ga je i prevoziti, nekad i hiljadama kilometara. Tokom istorije, trgovina je bila jedan od glavnih negativaca u priči o pandemijama. Smrtonosni patogeni putovali su širom svijeta na trgovačkim brodovima i putujućim karavanima. Naprimjer, kuga je putovala od istočne Azije do Bliskog istoka duž Puta svile, a onda su je trgovački brodovi iz Đenove dovezli u Evropu. Trgovina je predstavljala smrtonosnu prijetnju, jer je svaka kočija morala imati kočijaša, desetine mornara je bilo potrebno da upravlja čak i malim plovilima, pretrpani brodovi i konaci bili su legla zaraze.

U 2020. godini, globalna trgovina mogla je funkcionisati manje-više glatko zato što je bilo potrebno mnogo manje ljudi. Većinom automatizovan savremeni brod sa kontejnerima može prenositi više tona nego trgovačka mornarica cijelog jednog kraljevstva iz ranog modernog doba. U 1582. godini, engleska trgovačka mornarica imala je ukupni kapacitet prenosivosti od 68,000 tona i bilo je potrebno oko 16,000 mornara. Brod sa kontejnerima OOCL Hong Kong, kršten 2017. godine, može nositi oko 200,000 tona, a potrebna mu je posada od samo 22 čovjeka. Istina, kruzeri sa stotinama turista i avioni krcati putnicima odigrali su veliku ulogu u širenju Covida-19. Ali turizam i putovanja nisu esencijalni za trgovinu. Turisti mogu ostati kod kuće, a poslovni ljudi mogu raditi putem Zooma, dok automatizovani “brodovi duhova” i vozovi gotovo bez ljudi održavaju globalnu ekonomiju. Dok je međunarodni turizam drastično smanjen u 2020. godini, obim globalne pomorske trgovine opao je za samo 4 odsto.

Automatizacija i digitalizacija imale su još dublji uticaj na usluge. U 1918. godini, bilo je nezamislivo da kancelarije, škole, sudovi ili crkve nastave funkcionisati tokom lockdown-a. Ako se učenici i nastavnici zatvore u kuće, kako možete održavati nastavu? Danas znamo odgovor. Prebacivanje online ima mnogo nedostataka, a naročito je štetno za mentalno zdravlje. Ali činjenica da je to uopšte izvodljivo je zadivljujuća. U 1918. godini čovječanstvo je naseljavalo samo fizički svijet, i kada je smrtonosni virus gripe zahvatio svijet, ljudi nisu imali gdje da pobjegnu. Danas mnogi od nas naseljavaju dva svijeta – fizički i virtualni. Kada se koronavirus raširio kroz fizički svijet, mnogi ljudi prebacili su veći dio svog života u virtualni svijet, gdje virus nije mogao doći. Naravno, ljudi su još uvijek fizička bića, a ne može se sve digitalizovati. Godina kovida je naglasila ključnu ulogu koju mnoge slabo plaćene profesije igraju u održavanju ljudske civilizacije: medicinske sestre, radnici čistoće, vozači kamiona, kasirke, dostavljači. Često se kaže da je svaka civilizacija na samo tri obroka od varvarstva. U 2020. godini, dostavljači su bili ona tanka crvena linija koja je držala civilizaciju da se ne raspadne. Oni su postali naš krvotok u fizičkom svijetu.

Internet je izdržao 

Kako čovječanstvo automatizuje, digitalizuje i prebacuje aktivnosti online, izlažemo se novoj opasnosti. Jedna od najupečatljivijih stvari u vezi sa godinom kovida je da se internet nije srušio. Ako iznenada povećamo obim saobraćaja preko fizičkog mosta, možemo očekivati zastoj u saobraćaju, pa čak i rušenje mosta. U 2020. godini, škole, kancelarije i crkve preselile su se online gotovo preko noći, ali internet je izdržao. Rijetko zastanemo da razmislimo o ovome, a trebalo bi. Nakon 2020. godine znamo da se život može nastaviti čak i kada je cijela zemlja u fizičkom lockdown-u. Sada pokušajte zamisliti šta bi se desilo da se naša digitalna infrastruktura sruši. Informaciona tehnologija nas je učinila otpornijima na organske viruse, ali nas je učinila podložnijim na kompjuterske viruse i cyber ratovanje.

Ljudi često pitaju: “Šta je sljedeći kovid?” Napad na našu digitalnu infrastrukturu je jedan od vodećih kandidata. Koronavirusu je trebalo nekoliko mjeseci da se raširi po svijetu i zarazi milione ljudi. Naša digitalna infrastruktura bi mogla kolabirati u jednom danu. Škole i kancelarije bi se mogle brzo preseliti online, ali šta mislite koliko vremena bi vam trebalo da se ponovo vratiti sa emaila na sporu poštu?

Šta je važnije?

Godina kovida je razotkrila još važnija ograničenja naše naučne i tehnološke moći. Nauka ne može zamijeniti politiku. Kada odlučujemo o politikama, moramo uzeti u obzir mnoge interese i vrijednosti, a pošto nema naučnog načina da odredimo koji interesi i vrijednosti su važniji, nema naučnog načina da odlučimo šta treba da radimo. Naprimjer, kada odlučujemo da li da uvedemo lockdown, nije dovoljno pitati: “Koliko ljudi će se razboljeti od Covid-19 ako ne uvedemo lockdown?”. Takođe treba da pitamo: “Koliko ljude će iskusiti depresiju ako nametnemo lockdown? Koliko ljude će ispaštati zbog loše ishrane? Koliko će ih propustiti školu ili izgubiti posao? Koliko će ih biti pretučeno ili ubijeno od strane bračnih partnera?” Čak i ako su svi naši podaci tačni i pouzdani, uvijek treba da pitamo: “Šta je važnije? Ko odlučuje šta se računa? Kako možemo ocijeniti koje brojke su važnije” Ovo je politički prije nego naučni zadatak. Političari su ti koji bi trebalo da izbalansiraju medicinska, ekonomska i socijalna pitanja i iznađu sveobuhvatnu politiku.

Inženjeri kreiraju nove digitalne platforme koje nam pomažu da funkcionišemo tokom lockdown-a i nove alate za nadzor koji nam pomažu da razbijemo lance infekcije. Ali digitalizacija i nadzor ugrožavaju našu privatnost i otvaraju put za pojavu dosad neviđenih totalitarnih režima. U 2020. godini masovni nadzor postao je i legitimniji i češći. Borba protiv epidemije je važna, ali je li vrijedno da u tom procesu uništimo našu slobodu? To je posao političara, prije nego inženjera, da nađu pravi balans između korisnog nadzora i distopijskih noćnih mora. Tri osnovna pravila mogu nam pomoći da se zaštitimo od digitalne diktature, čak i u vremenu pandemije.

Prvo, kad god prikupljate podatke o ljudima – naročito o tome šta se dešava unutar njihovih tijela — ovi podaci treba da se koriste kako bi pomogli ovim ljudima, a ne kako bi se njima manipulisalo, kako bi se oni kontrolisali ili ugrozili. Moj ljekar zna neke izuzetno private stvari o meni. Meni je to u redu, jer vjerujem da će moj ljekar koristiti te podatke za moje dobro. Moj ljekar ne bi smio prodati ove podatke nijednoj korporaciji ili političkoj stranci. Isto bi trebalo da važi za sve “institucije zadužene za nadzor tokom pandemije” koje možda uspostavimo.

Drugo, nadzor mora biti dvosmjeran. Ako se nadzor vrši samo odzgo prema dole, to je brzi put ka diktaturi. Tako da kad god se poveća nadzor nad pojedincima, treba istovremeno povećati nadzor nad vladom i velikim korporacijama. Naprimjer, u sadašnjoj krizi vlade distribuišu ogromne količine novca. Proces dodjele tih sredstava treba da bude transparentniji. Kao građanin, želim da lako mogu vidjeti ko šta dobija i ko odlučuje gdje će novac ići. Želim da budem siguran da novac ide poslovima kojima je zaista potreban, a ne velikim korporacijama čiji vlasnici su prijatelji sa ministrom. Ako vlada kaže da je prekomplikovano da se uspostavi takav sistem praćenja usred pandemije, ne vjerujte im. Ako nije prekomplikovano pratiti šta vi radite – nije prekomplikovano pratiti šta radi vlada.

Treće, nikada ne dozvolite da previše podataka bude koncentrisano na jednom mjestu. Ni tokom epidemije, ni kada se ona okonča. Monopol nad podacima je recept za diktaturu. Tako da ako prikupimo biometrijske podatke o ljudima kako bismo zaustavili pandemiju, to treba da radi nezavisna zdravstvena institucija, a ne policija. A prikupljeni podaci treba da se čuvaju odvojeno od drugih baza podataka vladinih ministarstava i velikih korporacija. Naravno, to će dovesti do dupliranja posla i neefikasnosti. Ali neefikasnost je sastavni dio života, a ne greška. Želite da spriječite nastanak digitalne diktature? Onda neka stvari budu barem malo neefikasne.

O političarima 

Naučni i tehnološki uspjesi u 2020. godini su bez presedana, ali nisu riješili krizu izazvanu Covidom-19. Pretvorili su epidemiju iz prirodne katastrofe u političku dilemu. Kada je kuga usmrtila milione ljudi, niko nije imao velika očekivanja od kraljeva i vladara. Oko trećina Engleza je umrla tokom prvog talasa kuge, ali kralj Edward III nije zbog toga ostao bez trona. Bilo je jasno da su vladari nemoćni da zaustave epidemiju, tako da ih niko nije krivio za neuspjeh. Ali čovječanstvo danas ima naučna sredstva da zaustavi Covid-19. Nekoliko zemalja, od Vijetnama do Australije, dokazale su da čak i bez vakcine, dostupna sredstva mogu zaustaviti epidemiju. Ta sredstva, međutim, imaju visoku ekonomsku i društvenu cijenu. Možemo poraziti virus — ali nismo sigurni da li smo spremni platiti cijenu te pobjede.

Zbog toga su naučna postignuća stavila ogromnu odgovornost na ramena političara. Nažalost, previše političara nije odgovorilo na ovaj zadatak. Naprimjer, populistički predsjednici Amerike i Brazila umanjivali su opasnost, odbijali da poslušaju stručnjake i umjesto toga podsticali teorije zavjere. Nisu napravili dobar akcioni plan za cijelu državu i sabotirali su pokušaje od strane državnih i opštinskih vlasti da zaustave epidemiju. Nemar i neodgovornost Trampove i Bolsonarove administracije rezultirali su u stotinama hiljada smrtnih slučajeva koji su mogli biti spriječeni. U Velikoj Britaniji, vlada je u početku čini se bila više okupirana Brexitom nego Covidom-19. Uprkos svojoj politici izolacionizma, Džonsonova administracija nije uspjela izolovati Britaniju od jedine stvari koja je važna: virusa. Moja domovina Izrael takođe je patila od lošeg političkog upravljanja. Kao i Tajvan, Novi Zeland i Kipar, Izrael je zapravo “država ostrvo”, sa zatvorenim granicama i samo jednim glavnim ulazom — Aerodromom Ben Gurion. Međutim, u jeku pandemije Netanjahuova vlada dozvolila je putnicima da prolaze kroz aerodrom bez karantina, pa čak i bez odgovarajućeg pregleda i nije provodila čak ni vlastite mjere lockdowna.

I Izrael i Velika Britanija kasnije su bili vodeće države u provođenju vakcinacije, ali greške sa početka su ih dosta koštale. U Britaniji je pandemija odnijela 120,000 ljudi, čime su dospjeli na šesto mjesto na svijetu po stopi smrtnosti. U međuvremenu, Izrael ima sedmu najveću stopu potvrđenih slučajeva, a kako bi spriječili katastrofu pribjegli su dogovoru “vakcine za podatke” sa američkom korporacijom Pfizer. Pfizer je pristao da pruži Izraelu dovoljno vakcina za cijelo stanovništvo, u zamjenu za ogromnu količinu vrijednih podataka, što potiče bojazni u vezi sa privatnošću i monopolom nad podacima, i pokazuje da su podaci o građanima sada jedna od najvrednijih stvari koje država posjeduje. Dok su neke države pojedinačno bile dosta bolje, čovječanstvo u cjelini je do sada bilo neuspješno u zaustavljanju pandemije ili pravljenju globalnog plana da se virus porazi. Prvi mjeseci 2020. godine bili su kao kada gledate nesreću na usporenom snimku. Moderna komunikacija je omogućila da ljudi širom svijeta vide u realnom vremenu slike prvo iz Wuhana, zatim iz Italije, a onda iz sve više i više zemalja — ali nije se pojavilo globalno vođstvo koje bi zaustavilo katastrofu koja je zahvatala cijeli svijet. Sredstva su bila tu, ali je prečesto nedostajalo političke mudrosti.

Pomoć neznanaca 

Jedan od razloga za jaz između naučnog uspjeha i političkog neuspjeha je taj što su naučnici sarađivali na globalnom nivou, dok su političari bili skloniji svađama. Radeći pod stresom i u neizvjesnosti, naučnici širom svijeta slobodno su dijelili informacije i oslanjali se ne nalaze i saznanja jedni drugih. Mnoge važne istraživačke projekte provodili su međunarodni timovi. Naprimjer, jedna ključna studija koja je pokazala efikasnost mjera lockdown-a provedena je u saradnji istraživača iz devet institucija — jedne u Velikoj Britaniji, tri u Kini i pet u SAD. Za razliku od toga, političari nisu uspjeli da formiraju međunarodnu alijansu protiv virusa i donekle na globalnom planu. Dvije vodeće svjetske velesile, SAD i Kina optužile su jedna drugu za zataju ključnih informacija, za širenje dezinformacija i teorija zavjere, pa čak i za namjerno širenje virusa. Brojne druge zemlje navodno su lažirale ili tajile podatke o širenju pandemije.

Nedostatak globalne saradnje manifestuje se ne samo u ovim informacijskim ratovima, već još više u sukobima oko medicinske opreme koje nema dovoljno. Iako je bilo mnogo primjera saradnje i velikodušnosti, nije bilo ozbiljnih pokušaja da se udruže svi raspoloživi resursi, da se uskladi globalna proizvodnja i osigura ravnomjerna distribucija potrebnih sredstava. “Vakcinaški nacionalizam” stvara novu vrstu globalne nejednakosti između zemalja koje mogu vakcinisati svoje stanovništvo i zemalja koje to ne mogu. Tužno je vidjeti kako mnogi ne razumiju jednostavnu činjenicu u vezi sa ovom pandemijom: dok god se virus nastavi širiti bilo gdje, nijedna država ne može se osjećati sasvim bezbjedno. Recimo, ako bi Izrael ili Velika Britanija uspjeli iskorijeniti virus unutar svojih granica, ali virus se nastavi širiti među stotinama miliona ljudi u Indiji, Brazilu ili Južnoj Africi, nova mutacija u nekom udaljenom brazilskom gradu mogla bi učiniti vakcinu nedjelotvornom i rezultirati novim talasom zaraze. U sadašnjoj vanrednoj situaciji, pozivanje na altruizam vjerovatno neće pobijediti nacionalne interese. Međutim, u sadašnjoj vanrednoj situaciji, globalna saradnja nije altruizam. Ona je neophodna da bi se osigurali nacionalni interesi. 

Anti-virus za cijeli svijet 

Rasprave o tome šta se desilo u 2020. godini će odjekivati mnogo godina. Ali ljudi svih političkih opredjeljenja treba da se slože oko najmanje tri glavne lekcije.

Prvo, moramo zaštititi našu digitalnu infrastrukturu. Ona je bila naš spas tokom ove pandemije, ali mogla bi uskoro biti izvor još gore katastrofe.

Drugo, svaka država mora više uložiti u zdravstveni sistem. Ovo se čini očiglednim, ali političari i glasači ponekad uspiju ignorisati najočiglednije lekcije.

Treće, treba da uspostavimo snažan globalni sistem za praćenje i sprečavanje pandemija. U starom ratu između ljudi i patogena, linija fronta prolazi kroz tijelo svakog ljudskog bića. Ako front bude probijen bilo gdje na planeti, to sve nas dovodi u opasnost. Čak i najbogatiji ljudi u najrazvijenijim zemljama imaju lični interes da zaštite najsiromašnije ljude u najnerazvijenijim državama. Ako novi virus pređe sa slijepog miša na čovjeka u siromašnom selu u nekoj udaljenoj džungli, za svega nekoliko dana taj virus može prošetati niz Wall Street.

Kostur takvog globalnog anti-virusnog sistema već postoji u vidu Svjetske zdravstvene organizacije i još nekoliko drugih institucija. Ali budžeti koji podržavaju ovaj sistem su mali i on gotovo da nema politički uticaj. Moramo dati ovom sistemu politički uticaj i mnogo više novca, tako da neće biti u potpunosti ovisan o hirovima političara koji imaju sebične interese. Kao što rekoh, ne vjerujem da stručnjaci koji nisu demokratski birani treba da budu zaduženi za donošenje krucijalnih političkih odluka. To treba da ostane u domenu političara. Ali neka nezavisna globalna zdravstvena institucija bila bi idealna platforma za prikupljanje medicinskih podataka, praćenje potencijalnih opasnosti, oglašavanje uzbune i usmjeravanje istraživanja i razvoja.

Mnogi ljudi se plaše da Covid-19 označava početak talasa novih pandemija. Ali ako se gore navedene lekcije provedu, šok od Covida-19 mogao bi zapravo rezultirati time da pandemije postanu rjeđe. Ljudi ne mogu spriječiti pojavu novih patogena. To je prirodan evolucioni process koji se odvija milijardama godina, i nastaviće da se odvija i u budućnosti. Ali čovječanstvo danas ima znanje i sredstva neophodna da spriječi da se novi patogen raširi i dovede do pandemije. Ako Covid-19 ipak nastavi da se širi i u 2021 i ubije milione, ili ako se još smrtonosnija pandemija pogodi čovječanstvo u 2030. godini, to neće biti prirodna katastrofa koja se nije mogla kontrolisati, niti će to biti božja kazna. To će biti ljudski neuspjeh i – preciznije – politički neuspjeh. 

Izvor Financial Times, prevod Buka