Tema
Nestaju li Crnogorci?
Piše: Milenko A. Perović
Kao što je svjetska povijest prepuna svjedočanstava o nestalim narodima, tako i u Crnoj Gori još žive predanja o narodima koje su nekada u njoj bitisali. U fragilnoj “kulturi śećanja” po pravilu nedostaje znanje o tome zašto su nestajali i kud su se iz nje dijevali!
Današnjim Crnogorcima ozbiljno prijeti slična sudbina nestajanja. Dođe se u takvo stanje kad se ne poštuju zakoni povijesti ni logika zbiljskoga svijeta, pogotovo kad oslabi volja za samoodržanjem!
Crnogorce je spopala nekakva morbidezza. Potiče ona od postizanja lažnog individualizma i privida “modernosti življenja.” Manifestuje se gubljenjem svijesti o sebi, dezorijentisanošću u izboru životnih paradigmi i lakim odustajanjem od svega valjanog u tradiciji i u budućnosti. To je put karakterističan za narode u nestajanju!
Zašto su Crnogorci sebe doveli na rub iščezavanja?
Narodi i nacije nijesu povijesne konstante. Njihovo trajanje djelo je spontanog, svjesnog i stalnog truda, kao i htijenja za samoodržanjem. Crnogorci se, naprotiv, duže od stotinu godina prema činiocima koji ih iznutra i spolja destruiraju kao narod drže zbunjeno, indiferentno ili s željom da postanu Srbi. Formalno, oni to i postaju. Ideološki postaju velikosrbi, a egzistencijalno – socijalni psihopati! Daleko najrasprostranjeniji oblik psihopatologije u današnjoj Crnoj Gori je velikosrpstvo, pod čijim se udarima runi i nestaje crnogorska nacija.
Provođenje strategije pretvaranja Crnogoraca u velikosrpske socijalne psihopate odavno je olakšano postupanjem, u prvom redu, političkih, kao i intelektualnih, kulturnih i ekonomskih “elita” Crne Gore. Ove “elite” nijesu imale elementarnog znanja da samoodržanje Crne Gore protiv stalnih udara velikosrpskog hegemonizma ima izgleda na uspjeh samo ako se snažno i planski sprovodi proces konstituisanja i konsolidovanja crnogorske nacije.
Samo jednom, kada je Komunistička partija Jugoslavije odlučno otvorila nacionalno pitanje, a pravo na njegovo rješavanje stekla velikom partizanskom pobjedom u Drugom svjetskom ratu, mogli su crnogorski komunisti – uz sve nedosljednosti, polovičnosti i pogreške – rješenje crnogorskog nacionalnog pitanja postaviti tako da se ono opredmeti u konsolidaciji moderne crnogorske nacije. Suzbili su zlo velikosrpskog nacionalizma, omogućili nacionalnu emancipaciju svih naroda Crne Gore i tako je uistinu učinili poželjnom građanskom zajednicom.
Uz sva zla koja je donijela Crnoj Gori, neslavna “AB revolucija” do temelja je razorila osnovna postignuća u rješavanju crnogorskog nacionalnog pitanja i postojanje građanske zajednice njenih naroda. Kao nacionalistička kontrarevolucija, ona je širom otvorila vrata nacionalnoj anihilaciji Crnogoraca i njihovom agresivnom posrbljivanju, a druge narode Crne Gore stavila pod prijetnju progona i istrebljenja!
“Politička klasa” rođena u ovoj kontrarevoluciji imala je zadatak da sprovodi velikosrpski program zatomljivanja svega crnogorskog. Kada se jedna njena frakcija – vođena odbranom svojih grupnih interesa – formalno okrenula crnogorskom suverenizmu, do kraja iz svoje duše nije mogla ni šćela izbrisati palimpsest velikosrpstva! Pobjedu suverenizma na Referendumu ona nije mogla – jer joj to nije dopuštao duboko interiorizirani velikosrpski animozitet prema crnogorstvu – iskoristiti za rad na konsolidaciji crnogorske nacije.
Sračunato je parazitirala na crnogorskom nacionalnom sentimentu. Zloupotrijebila je patriotizam Crnogoraca i manjinskih naroda za vlastito održavanje na vlasti. Na drugoj strani, činila je smrtonosno štetne ustupke velikosrpstvu i Crkvi Srbije, s uvjerenjem da se vječno može držati na vlasti pelivanskim lebdenjem između crnogorstva i velikosrpstva. Nije ona mogla shvatiti da će joj velikosrpstvo doći političke glave. Još manje je shvatala da će i sama propasti ako ne podupire crnogorsku nacionalnu samosvijest.
Nije “politička klasa” mogla shvatiti da bez jake crnogorske nacije u Crnoj Gori nema života ni nacionalnih prava Bošnjacima, Muslimanima, Albancima ni Hrvatima. Bez nje, nema života ni Srbima, jer će stalno biti gurani u velikosrpsku socijalnu patologiju i pretvarani u lokalne hegemonističke bukače koji pršte druge narode Crne Gore!
Politikantskim fraziranjem o “građanskom karakteru Crne Gore,” ova je nesretna “politička klasa” gledala da se ne zamjeri velikosrpstvu i Beogradu, a uistinu je otvarala put velikosrpskom okupiranju Crne Gore. Poput Kir Janje koji sladostrasno broji lako stečene šolde i ništa ga drugo ne zanima, ona je mirno posmatrala kako se razmahuje velikosrpski klerofašizam. Bila je slijepa pred prizorom njegovog širenja u sve pore društvenog života, medije, škole i univerzitete, državnu administraciju i sudstvo. Njenim činjenjem i nečinjenjem, velikosrpstvo se učvrstilo kao smrtonosna prijetnja postojanju crnogorske nacije i Crne Gore kao suverene države!
Svijest o opakosti te prijetnje zahtijeva da se opet otvori crnogorsko nacionalno pitanje! Ono je conditio sine qua non daljnjeg postojanja Crnogoraca i Crne Gore! S prezirom treba apstrahovati od mišljenja “građanski orijentisanih” stemenjaka, posebice kad imbecilno proglašavaju “pećinskim nacionalizmom” htijenje samoodržanja crnogorske nacije! Ko danas brblja o “crnogorskom separatizmu” i “crnogorskom nacionalizmu” plaćeni je ubica vlastitog povijesnog i nacionalnog identiteta!
Kako je ubijano crnogorsko nacionalno biće?
Nacija je politički narod! Ona je narod koji je sve strane svoga opstojanja (jezik, kultura, samosvijest, religija etc.) učinio svojim političkim interesom. S grdnim diskontinuitetima i prekidima, Crnogorci su svoj nacionalni identitet pokušavali učvrstiti kao svoj trajni politički interes, a još češće su odustajali od njega. Crnogorska nacija se bori za opstojanje zato što taj interes nije uspijevala prevesti iz stanja fragilnosti u neosporni aksiom svoje povijesne egzistencije.
Kad nacija ne brani svoj identitet svim dopuštenim političkim sredstvima, sebe drži na rubu propasti! “AB revolucija” je generalno izbacila Crnogorce iz političke sfere Crne Gore. Do kraja je osporila pravo Crnogoraca da postoje kao politički narod, a crnogorsku naciju svela na statistički podatak. U vlastitoj državi Crnogorci su postali nezaštićena vrsta te predmet poruge, vrijeđanja i negiranja. Legitimiran je fašistički stav na Crnogorci ne treba da postoje!
Kad je pravljena post-jugoslovenska Crna Gora, “političkoj klasi” – naimenovanoj u Beogradu, – svjetlosnu godinu je bila daleka misao da bi Crnu Goru trebalo definisati kao državu crnogorskog naroda i drugih naroda koji u njoj žive. Jednim potezom žabljačkog ustavnog pera izbrisana je krvava borba četrdeset generacija Crnogoraca da imaju svoju državu i da se u njoj ośećaju kao svoji na svome!
Samorazumljivost brisanja svega što su preci učinili za ovu generaciju da živi kao slobodan narod prihvatio je veliki broj “nacionalnih” Crnogoraca. Počeli su o sebi misliti onako kako su – za vrijeme kolonijalističkih vremena – Afrikance navodili da o sebi misle onako kako o njima misle njihovi goniči robova, lokalna “elita” stvorena da se nad njima lakše vlada, kao i kolonijalni upravnici u metropolama.
Većina Crnogoraca – čak i kad ga ne prihvata – navikla je na velikosrpski hegemonistički odnos prema njima. Navikla je toliko da se više ne čudi što niko u Crnoj Gori na politički način ne zastupa nacionalne interese Crnogoraca. Nije joj čudno što politički artikulišu svoje nacionalne interese Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Albanci i Muslimani, ali ne pomišljaju da bi to pravo valjalo da za sebe uzmu i Crnogorci!
Postalo je ”politički nekorektnim” spomenuti da su Crnogorci većinska nacija koja je vijekovima stvarala i održavala slobodnu Crnu Goru. No, politički je korektno i poželjno patološki vrijeđati, negirati i mrzjeti sve crnogorsko usred Crne Gore. I opet, proglašeno je politički nekorektnim štititi crnogorski nacionalni integritet!
Otvaranje crnogorskog nacionalnog pitanja danas u prvom redu znači osvješćivanje potrebe za stvaranjem potpuno novih i nekompromitovanih političkih subjekata koji će nedvosmisleno proklamovati odbranu crnogorskih nacionalnih interesa i uporno raditi na njihovom ozbiljenju!
Kao ni do sada, od postojećih “suverenističkih” i “procrnogorskih” partija ne može se očekivati da svoju neugaslu žudnju za vlašću napokon počnu koristiti da pomognu samoodržanju crnogorske nacije! Nikad njih nije vodio crnogorski nacionalni interes. Da nije tako, ne bi Crna Gora dopala u očajno povijesno stanje. Ne bi Crnogorci dopali u situaciju da se bore za golo nacionalno preživljavanje!
Samo novo političko organizovanje na nepotkupljivim suverenističkim principima može sačuvati Crnogorce, ali i Crnu Goru od išćezavanja!
-
Društvo2 days ago
Raoniću, himnu gasi, Mandićevo uho spasi
-
Svetosavska sekta4 days ago
SPC je bačva bez dna u koju se sipaju milioni
-
Politika3 days ago
Ofiranje ugroženog srpstva
-
Politika1 day ago
DON’T CRY BABY Kolaps već prežaljene vlasti
-
Komentar21 hours ago
TRAMPOVA POLITIKA I ŽENE: Da li ograničavanje osnovnih ženskih prava može postati globalni trend
Nikšić uz Cetin
01.05.2022. at 21:46
Ogoljena istina. Tačno ste opisali g-dine Peroviću i kako se osjeća jedna Crnogorka u rodnom Nikšiću, kao nezaštićena vrsta. Rasplakao me vaš tekst.