PROMJENA NABOLJE: Ženama se vjeruje više i nasilje se javno osuđuje

U ovom trenutku važno je da prepoznamo koliko se način na koji se govori o nasilju promijenio nabolje

piše: Nađa Duhaček

Kakva neočekivana godina.

Feministkinje odavno govore da je nasilje, a posebno seksualno, široko rasprostranjeno, i da nije direktno povezano sa klasom ili obrazovnim statusom.

Drugim riječima, može se dogoditi svuda, pa i u školi, odnosno učionici.

Počelo je hrabrim iskorakom odraslih glumica, koje su kao maloljetnice u privatnoj školi glume preživele nasilje.

Nastavila se prijavljivanjem nasilja i seksualnog uznemiravanja na različitim fakultetima u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Najnoviji slučaj otvorile su bivše polaznice Istraživačke stanice Petnica, koje su imale povjerenja u novinarku Jovanu Gligorijević iz nedjeljnika Vreme i progovorile o svom iskustvu.

U ovom slučaju vidimo efekte prvih naučenih lekcije, kako u javnosti, tako i u samoj Petnici.

U medijima i na društvenim mrežama sve je ređe pitanje zašto nije prijavila ranije?

Preovlađuju poruke podrške i vjerovanja ženama o preživljenom iskustvu.

Sve više medija poštuje privatnost ovih žena, i prenosi vijest o samoj temi.

I više od toga, kolege i koleginice žrtava koriste javni prostor da pruže podršku i da pokažu solidarnost.

Početkom godine to je učinila Mirjana Karanović i njene koleginice i kolege iz Beogradskog dramskog pozorišta.

Istog dana, kad je objavljena vest o seksualnom nasilju u Petnici, osvanula je grupa Podrška hrabrim Petničarkama, a ubrzo su uslijedila i pisma podrške drugih stručnih udruženja, kao što je, na primjer, grupa Nauka bez cenzure.

U vrijeme kada pišem ovaj tekst, u srijedu, 30. juna, Upravni odbor IS Petnica je izdao saopštenje u kome počinju od toga da pružaju bezrezervnu podršku žrtvama nasilja i zahvaljuju se na hrabrosti ženama koje u javnosti govore o nasilju koje su preživjele.

Saopštenje, kao i druge izjave odgovornih ljudi u ovom slučaju, nisu uvek najspretnije sročene i u nekim drugim okolnostima ćemo ih analizirati detaljnije.

Ali u ovom trenutku važno je da prepoznamo koliko se način na koji se govori o nasilju promijenio nabolje.

Žene su postale one kojima vjerujemo.

Nasilje je postalo nešto što stvarno osuđujemo, i to ne samo riječima, već smo u kratkom vremenskom roku prisustvovale pokretanju istražnog postupka i jednoj ostavci koja je prije samo nekoliko meseci bila nezamisliva.

Treba reći da je ovo, ipak, samo početak posla.

U samoj IS Petnica, sve izjave o „odlučnoj borbi za obrazovanje bez nasilja i uznemiravanja“ i osuda diskriminacije treba da se prevedu u konkretna djela.

Nove procedure treba da budu usvojene, a zaposlene/i, kao i saradnice/i treba da prođu obrazovne programe kroz koje će naučiti kako da ih praktično primjenjuju.

Sljedeći put ne smije biti govora o tome da neko nije znao ili se nije snašao.

Možda je još važnije da naglasimo da ovo nije priča samo o Petnici.

Na početku je rečeno da se nasilje može desiti u svakoj učionici.

I to je najvažnija lekcija.

Da li imamo sistem, u kome djevojčica ili dječak mogu da prijave problem, a da to ne bude čin hrabrosti?

Da li smo napravile/i sistem koji će štititi njihovu privatnost? Koji će im pružiti različite vrste podrške?

Da li će taj sistem odmah udaljiti nasilnika ili će ipak brižne kolege skrenuti pažnju na njegovo zdravlje ili finansijsku situaciju? Lekcija koju niko od nas nije imao u školi, a svima nam je potrebna, zove se feminizam.