ZA BEOGRAD, ZA BEOGRAD Političko-ideološka matrica zauvijek zarobljena u okvirima sluganstva

Piše: Nebojša Redžić

Znate već onaj vic kada predsjednik Kine, kada je čuo koliko Crna Gora ima stanovnika, pita svog crnogorskog kolegu koji mu je došao u posjetu: pa, što nijeste svi došli?

Mogli su tako i prvi pop Crkve Srbije Porfirije Perić, ili srpski predsjednik Aleksandar Vučić, svoje nedavne goste iz Crne Gore, koji su u danima još jedne političke krize pohrlili u Beograd po mišljenje, da pitaju: zašto ne dođoste svi vi koji ste izdali Crnu Goru?

Bojim se da bi spisak zvanica na kome su odrođeni Crnogorci i kolege po izdaji, bio isuviše dugačak za kapacitete beogradskog kanabea, koji se ne samo u par posljednjih decenija gotovo izlizao od upotrebe. Štoviše, lakše bi Kina organizovala doček svih 620 hiljada stanovnika Crne Gore, nego što bi Beograd uspio da ugosti sve one koje je uspio pridobiti za svoje interese, protivno crnogorskim.

Mnogi od nas sjećaju se Predraga Bulatovića u godinama uoči referenduma o nezavisnosti, koga dok sjedi na kanabeu kod Slobe Miloševića, srpski predsjednik kori što već nije počeo sa organizacijom masovnih protesta po Crnoj Gori. Taj uključeni IT ton i neopreznost jednog od prethodnih podanika zvaničnog Beograda, djeluje gotovo benigno u poređenju sa informacijom objavljenom prije par dana.

«Patrijarh SPC Porfirije danas i juče razgovarao je sa Dritanom Abazovićem, Vesnom Bratić, Vladimirom Jokovićem, Nebojšom Medojevićem, Andrijom Mandićem i Milanom Kneževićem, kao i sa Aleksandrom Stijovićem i bivšim ministrom pravde Vladimirom Leposavićem, na njihov zahtjev».

Istoga dana pojavila se vijest da u Beogradu borave vršilac dužnosti pomoćnika direktora policije Miloš Rakonjac, komandant Posebne jedinice policije Miloš Peković, Petar Knežević i Nikola Prodanović iz Protivterorističke jedinice. Rakonjca i Kneževića pamtimo kao izvršioce helikoptersko-desntne operacije dostavljanja dva popa u Cetinjski manastir 5. septembra prošle godine, kada su pokušali da obave čin ustoličenja jednog od njih.

U dva dana u Beogradu se zvanično našlo najmanje 12 osoba uhljebljenih u Vladi Crne Gore, koji primaju platu od sredstava naših poreskih obveznika, a našli su za shodno da za još jedno raskršće na kome se našla Crna Gora mišljenje potraže kod prvog popa Srbije. Ne treba sumnjati da su barem dvije trećine pobrojanih, nakon Porfirija posjetili i svog šefa, naredbodavca, ideologa i finansijera njihove izdaje Aleksandra Vučića. O tome nije bilo zvaničnog saopštenja, što dovoljno govori o kredibilitetu gostiju i činjenici da ni Vučić, valjda kao ni većina šefova neke organizacije koju čine podanici bez sopstvenog “ja”, ne cijene one koji su lagodan život i privilegije zavrijedili tako što su izdali državu koja ih je rodila i odgojila.

Priprema li se teren za DF?

Moguće je da su u pravu Demokrate kada se čude što o misterioznim odlascima u Beograd ćute i DPS i ostatak opozicije koji su kritikovali premijera Krivokapića kada je nedavno odlazio na istu tu adresu. Baš kao što je moguće da se Demokrate bune jedino zato što se na Perićevom i Vučićevom kanabeu nije našlo mjesta i za njih.

Ono što je izvjesno, posebno kada je u pitanju Dritan Abazović, game changer crnogorske političke scene, jeste da i podaništvo Beogradu, kombinovano sa odlaskom po mišljenje u srpsku prijestonicu, ostavlja mnoge dileme. Ne, naravno, kada je u pitanju prinošenje Crne Gore na oltar velikosrpskog projekta, jer su u tome svi saglasni.

Čudno je to da Abazović odlazi u privatnu posjetu Porfiriju glumeći normalnost takvog čina, taman kao kada bi premijer Italije Mario Dragi tražio da se sretne sa papom Franjom, kako bi kroz ispovijest riješio neke privatne dileme.

Sve informacije koje su procurile u javnost, baš kao i sve analize o razlozima Dritnove posjete Periću, navode na zaključak da on sada pokušava da ponovo dobije podršku Crkve Srbije za projekat manjinske vlade.

Srpski mediji su čak izričiti da je lider URA tražio da patrijarh utiče na srpske partije, najpre Novu srpsku demokratiju Andrije Mandića i ostale članice Demokratskog fronta, da “prihvate manjinsku vladu uz podršku navodno zdravog krila Demokratske partije socijalista Mila Đukanovića, a da onda ta vlada potpiše temeljni ugovor u znak zahvalnosti za podršku Crkvi.

Demokrate bruje da Abazovićeva posjeta za DPS nije “privođenje na raport u Beograd”, kao što su govorili za premijera. Oni smatraju da Abazović, “po davno postignutom dogovoru, odrađuje posao i vraća DPS-u poluge vlasti u ruke”. Abazović je, kažu, spreman na sve, samo da politički i finansijski profitira.

Što se finansijskog profita Abazovića od služenja Beogradu tiče, tu zaista ostaje malo dilema. Čitav njegov politički učinak od dolaska na vlast do danas, neodoljivo ukazuje da se radi o odrđivanju posla za Srpski svet što svakako nije motivisano vjerskim ubjeđenjima ili uviđanjem da su pravo i pravda u sporu sa tradicionalnom Crnom Gorom i njenom crkvom, na strani Crkve Srbije.

Poznanik, biznismen iz Beograda veoma dobro upućen u političke prilike u regionu, ubjeđivao me je prije par dana da zna kada je letom iz Tirane, Dritan došao u glavni grad Srbije i koliko mu je tačno novca iskeširao Vučić da bi ga stavio u funkciju Srpskog sveta. Abazovićev učinak u posljednjih godinu i po, ne nudi previše razloga za sumnju u takav scenario. Jer, već sam negdje zapisao da se svaki crnogorski trač, gotovo svaki put na kraju pokaže kao surova istina.

Hoće li, dakle, temeljni ugovor sa Crkvom Srbije biti Dritanova protivusluga za formiranje manjinske vlade, znaće se vrlo brzo. Pitanje je samo kako bi se u slučaju takvog ishoda ponašao DPS koji, kažu, treba da podari podršku projektu manjinske vlade. Druga varijanta, u koju me ubjeđuje isti izvor, ukazuje da bi na kraju podršku manjinskoj vladi mogao da pokloni Demokratski front i da se, zapravo, čitava Dritanova i Vučićeva igra sastoji u tome da DPS na kraju izvisi kada je u pitanju projekat manjinske vlade.

Rekao sam mu da mu ne vjerujem, iako mnogo toga ukazuje da je i takav ishod moguć. Samo još kada bi Eskobar to dozvolio.

Kao likovi sa fotografije Podgoričke skupštine

Priča o razlozima Dritanovog puta u Beograd, ostavlja malo prostora za ostale aktere razgovora sa Porfirijem i značaj njihove posjete srpskim nalogodavcima. Šta su tih dana na Terazijama radili, recimo, onaj Rakonjac i Knežević čija će mržnja prema Cetinju oličena u dugim cijevima ispred crnogorske svetinje ostati zapisana u udžbenicima istorije? Jesu li egzekutori helikoptersko – desantnog pohoda na Cetinjski manastir otputovali u Beograd po scenario za neki poduhvat dostavljanja Dritana Abazovića u Vladu dok nadlijeću izbezumljene sunarodnike koji će zbog “izdaje narodne volje” blokirati ulice? Ili su tamo boravili da bi dobili drugi dio isplate za akciju u kojoj su pancir ćebe i hekleri postavili nove standard za čin ustoličenja u pravoslavlju?

Ili, šta je u Beogradu mogao da radi negator genocida Vladimir Leposavić? Možda da traži da se zamonaši, jer njegovi stavovi ne korespondiraju sa stavovima civilizovanog svijeta. Možda bi Vesna Bratić mogla da mu bude moralna podrška ili čak sapatnica koja bi u Crkvi Srbije mogla potražiti uhljebljenje ako ovih dana ostane bez političkog angažmana? Šta tek reći o ministru poljoprivrede Aleksandru Stijoviću koji je baš tih dana poželio da se vidi sa patrijarhom? Premlad je da ore “nebeske njive” , a previse potrošen od nerada da bi očekivao ponovni angažman, sada u manjinskoj vladi.

Što se Mandića, Medojevića i Milana Kneževića tiče, njihovi odlasci u Beograd gotovo da su rutina. Možda su od likova koji idu po mišljenje, u međuvremenu postavljeni za Vučićeve savjetnike?! Pa su požurili da mu iznesu razloge zbog kojih bi mogao da posumnja u Dritana da ovoga puta neće biti na visini zadatka dobro plaćenog činbenika Srpskog sveta. Ili su možda jedino oni dobili zvaničan poziv da objasne zbog čega mudro ćute dok njihovi doskora sofisticirani istomišljenici koji se zovu Demokrate, burliču ulicama crnogorskih gradova kukajući što će biti izopšteni iz još jedne vlade Crne Gore koju sastavlja Crkva Srbije?!

Tek, ono što je zajedničko svim posjetiocima grada na “dve reke” jeste da se uporno i sa ubjeđenjem da na to imaju monopol, pozivaju na “njegoševsku Crnu Goru”. Ipak, kada im neko kaže da Petar II Petrović Njegoš nikada nije bio u Beogradu, da čak nikada nije kročio ni na teritoriju Srbije, pa tako ni tražio mišljenje od tamošnjih glavara, njihov bijes postaje veći, a njihova izdaja ogoljenija. To im neće smetati da prvom prilikom, iz ideološko-političkih, doktrinarnih i nacionalističkih razloga, ponovo Njegoša proglase najvećim Srbinom kome su baš oni sljedbenici.

Nešto zamišljam da bi posjeta beogradskih slugu imala isti efekat da su u pravcu Srbije krenuli autobusom firme “Krstić”. Da im je vozač bio onaj Rakonjac koji neodoljivo podsjeća na Miška, da je kondukter bio Dritan jer umije sa novcem, a da su Leposavić i Bratićka bili pandan Slavku Štimcu i Nedi Arnerić. Ministar Stijović je pljunuti Bata Stojković, a Joković sa medaljama iz raznih bitaka SNP-a glumi Milivoja Tomića koji ponosno pokazuje svoj novčanik. Neću reći da ostatak putnika liči na živa bića s kraja autobusa, ali je izvjesno da su likovi iz filma na put ponijeli mnogo više časti i dostojanstva od ovovremenih crnogorskih posjetilaca Beograda.

Što god da se desi sa manjinskom vladom, činjenica je da će svi oni koji Crnu Goru percipiraju na način kao što to čine oni sa Perićevog i Vučićevog kanbea, dobiti mjesto u istoriji kao što ga imaju oni sa fotografije nakon završene Podgoričke skupštine 1918. Nijesam nešto primjetio da se ikada iko javio, pokazao tu fotografiju i uskliknuo: ovo je moj predak.

Njihova političko-ideološka matrica zauvijek će ostati zarobljena u okvirima sluganstva kojem niko neće odati priznanje. Može njihov Miško voziti koliko god hoće, ali će uvažavanje Beograda uvijek biti njihov nedosanjani san. Jer, izdaja nigdje ne izaziva poštovanje, koliko god oni u Crnoj Gori željeli da je izdignu na pijedestal vrline.