TIJANA LOPIČIĆ, SPISATELJICA: Od Srbije tražimo samo da se prema nama odnosi kao susjednoj zemlji

Podgoričanka Tijana Lopičić (35) izazvala je buru i u srpskoj i u crnogorskoj javnosti kada je objavila knjigu „Kako su me posrbljavali”. U svom prvjencu, kako navodi, na bazi istorijskih dokumenata, objasnila je kako su Crnogorci i Srbi dva različita naroda još od dukljanskog perioda i kako se ona kroz mnoge životne periode srijetala sa intenzivnim nametanjem srpskog identiteta. Lopičićeva je izvršna direktorka u sopstvenoj marketinškoj firmi . U intervjuu za Luču, između ostalog govori o odnosima sa Srbijom, samostalnoj Crnogorskoj crkvi i perspektivi države pod novom vlašću.

Knjiga koju ste objavili, Vaš prvjenac, zove se “Kako su me posrbljavali”. Ko i kako je to konkretno radio u Vašem slučaju? 

Pokušaj mog prvog, ali nažalost ne i jedinog, posrbljavanja doživjela sam u poslovnim krugovima, plasiranjem mnogobrojnih mitomanskih priča. Uz to, s pokušajem posrbljavanja srijećem se, kao i većina crnogorskih građana i građanki, kroz agresivna nametanja i agresivne stavove pojedinaca današnjeg društva. Iako je ovakav sistem nametanja sopstvenog, a nerijetko pogrešnog, mišljenja postojao i mnogo ranije, on je ipak u Crnoj Gori najizraženiji nakon 30.8.2020. godine, odnosno nakon promjene vlasti. Ili kako današnja vlast voli reći: „Nakon osvježenja.“

Crna Gora je, gotovo preko noći, od države kojoj je osnovna težnja bila ona ka vrijednostima multinacionalnog i multikonfesionalnog društva postala „srpska sparta“, a njeni građani i građanke samo višak u svojoj jedinoj domovini i državi. Nažalost, ne možemo lako izmjeriti tu prethodnu „ugroženost“ predstavnika sadašnje vlasti, jer su od ugroženosti došli do kuća, zgrada, firmi… Danas tu istu „ugroženost“ pokazuju i kroz ekstremni srpski nacionalizam. Zamiljivo je da pravi Srbi (oni koji su doselili iz Srbije), makar oni koje lično poznajem,  nemaju ovakve nacionalističke ispade, kao naši posrbljeni Crnogorci (oni koji smatraju sebe većim Srbima od Srba iz Srbije). Žalosno je to što su  posrbljeni Crnogorci često ismijavani od strane Srba iz Srbije.

Vaša porodica oduvijek se izjašnjavala kao Crnogorci. Otkad datira Vaša svijest o tome da nijeste Crnogorka srpskog porijekla već Crnogorka? 

Da, moji roditelji jesu Crnogorci. Da su se oni tako izjašnjavali, ali i većina ostalih koji se danas nazivaju „crnogorskim Srbima“, jasno govori i popis iz 1948. na kojem se čak 90,67% populacije izjasnilo kao Crnogorci. Zanimljivo je da je na istom popisu, dakle iste godine, Srba bilo svega 1,78%.

Pokojni otac, koji je bio veliki ljubitelj istorije, od malih nogu je pričao istorijske priče. Imao je u sebi nepresušni izvor informacija. Kako je i sam odrastao uz istorijske priče koje su u to doba pored ognjišta pričali stari Crnogorci, tako ni njegove priče za „laku noć“ nijesu bile nalik na „Palčicu“ ili „Pepeljugu“. Danas, zahvaljujući njemu, osim toga što se ne moram pitati o svojem porijeklu ili dovoditi u pitanje bilo što što je u vezi sa crnogorskom istorijom, imam na stotine knjiga kojima se uvijek rado vraćam. On je svojim proaktivnim razmišljanjem dosegao neupitnu važnost istorije. Uz ovako jak kamen temeljac, lako je bilo izgraditi otpor pri prvom, ali i svim ostalim pokušajima posrbljavanja. To  postaje prva linija otpora, a ujedno i podsticaj za dalje i dublje otkrivanje istine.

Kako bih se distancirala od bilo kakavog čak i potencijalnog nacionalizma, iz čistog inata i bunta sam se na popisu 2011. godine izjasnila kao „džedaj“ koji govori „džedajskim“ jezikom. Ovim sam samo napravila jednu vrstu otklona i udaljevanja od bilo kakvih društvenih podjela, pa makar to bile i razlike u nacionalnoj pripadnosti. Međutim, neke su se stvari u posljednjih 10 godina drastično promijenile, pa sam tada živjela u svijetu đe moj nacionalni identitet nije bio napadnut.

Čemu ste po pitanju crnogorskog identiteta učeni u svojoj porodici? Koje su to vrijednosti kojima su Vas podučavali roditelji? 

Kao što sam već navela, otac me učio našim korijenima, od XV vijeka, iako sam pri pisanju svoje knjige obuhvatila hiljadugodišnju istoriju Crne Gore. Uvijek je težio tome da me uči da se držim istine, da vjerujem samo u ono što neupitno jest. Zahvaljujući njemu jasno znam ko su mi bili preci i da ne dovodim u pitanje svoje crnogorsko porijeklo. Takođe, naučio me da poštujem bogatstvo tradicije multikonfesionalnog i multinacionalnog društva, ali da znam odbraniti i ne dam na ono svoje. Možda najbolje to oslikava rečenica iz Opšteg Imovinog zakonika Crne Gore iz 1888. godine:  „Tvoje sveto, a i moje sveto; čuvaj svoje, u moje ne diraj.“

Ko je, ili što je, po Vašem mišljenju, danas najveći neprijatelj crnogorske države i zbog čega? 

Prvenstveno, nedovoljna edukovanost određenih grupa građana, jer ovo stanje je proizvod manjka informacija. Osim toga, lako je upravljati onim ljudima koji Vam vjeruju, odnosno onima koji u Vas vjeruju. Takva je situacija sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC) u Crnoj Gori, koja se aktivno bavi politikom i tako utiče na vjernike. Njihova ‘mašinerija’, kako reče jedan službenik/pop  „broji više od crnogorskih vojnika“, a svjesno propovijedaju mitomanske priče s kojima nažalost neprestano manipulišu i posrbljuju Crnogorce. Iako ih naši istoričari često osporavaju, riječ osobe koja nosi mantiju ima daleko veći autoritet. Nijesu to bile litije nikakvog vjerskog karaktera, već su izmanipulisani vjernici „branili svetinje“, a zapravo time dali na poklon naše i njihove, naravno, crnogorske manastire i crkve izgrađene prije 1918. godine Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Srbiji.

Zahvalna sam na direktnom miješanju stranih institucija, a naročito Venicijanskoj komisiji koja daje jasne signale po ovom pitanju i zbog toga SPC kod nas ne može biti tradicionalna crkva.

Nadahnuto ste govorili na Lovćenu povodom 15 godina obnove crnogorske nezavisnosti. Imate li osjećaj da je podrška onome što pričate i za šta se zalažete u Crnoj Gori jaka? 

Imam zaista veliku kontinuiranu podršku. Mi Crnogorci nijesmo ljudi koji potenciramo našu nacionalnost. Međutim, u onom trenutku kad postanemo ugroženi u svojoj kući, u svojem domu, prirodnim nagonom postajemo borci, jer svi nosimo u sebi makar jednu kap krv naših predaka, hrabih Crnogorskih vojnika.

Nažalost, sami smo krivi za ovo današnje stanje u Crnoj Gori. Bili smo prepasivni, pa nijesmo dovoljno obratili pažnju na naša istorijska i kulturna bogatstva. Umjesto sve većeg širenja znanja i napredovanja, dobili smo samo posrbljenje Crnogorce.

Degradirajuće je to kada doživite da jedna ministarka izjavi da su Crnogorci „dio eksperimenta etničkog inženjeringa“. I to ona ministarka koja nije iz Crne Gore, ali je ova država prihvatila širom otvorenih ruku. Ovo crnogorsko društvo je prihvatilo bez postavljanja bilo kakvih pitanja, a umjesto zahvalnosti za to dobili smo osobu koja vrlo rado pokloni uvrede, sarkastičan komentar onda kad se „crnogorski“ pomene, a eto i prekraja istoriju kao da je lijepo i pogodno platno za „Singer“ mašinu.

Čiji biste politički uticaj neutralisali na Balkanu da možete?

Previše mi imamo problema u Crnoj Gori, pa bi bilo vrijedno pozabaviti se time, a probleme balkanskih država će one same riješiti. Makar nije ni legalno baviti se politikom drugih država i njihovih unutrašnjih politika. Ono što vam sa sigurnošču mogu reći jeste da mi u Crnoj Gori jedino smeta konstantno političko uplitanje Srbije, koja jednostavno nikako da uzme metlu i sredi prvo svoje dvorište, a sve komšijske da tek pozdravi i bude u finom odnosu.

Na osnovu čega temeljite stanovište da Crna Gora treba da ima svoju samostalnu crkvu odvojenu od SPC? 

Faktički CPC je imala autokefalnost od 1485. godine od Ivana Crnojevića, kada je mitropoliju prenio na Cetinje i lično sa Zborom, kao najvišom demokratskom institucijom, izabrao prvog mitropolita. Odlukom Osmanilijeske države, CPC pripajaju obnovljenoj Pećkoj patrijašji  da bi od ukidanja 1766. godine CPC dobila autokefalnost. Autokefalnost CPC je priznala Carigradska patrijaršija i o tome govori atinska sintagma kao i Ruska pravoslavna crkva u diptihu iz 1850. godine, koji će 1992. godine, mitropolit Amfilohije pokušati da izmijeni i izbriše autokefalnost. Potom je, nezakonito i nelegitimno  ukinuta sa potpisom samo tri od osam članova Svetog sinoda, da bi Regent Aleksandar Karađorđević, 17. juna 1920. godine, donio dekret o ujedinjenju „svih pravoslavnih crkvenih oblasti”. Carigradska patrijaršija je nakon 6 mjeseci pregovara blagoslovila ujedinjenje kad je plaćeno 1,5 miliona franaka naknade.

Na osnovu svega gore navedenog  smatram da imamo apsolutno pravo na vratimo autokefalnu CPC.

Da li ste učlanjeni u neku stranku i u koju? Ako ne, čiji program je Vama najbliži i zbog čega? 

Nikad nijesam bila članica niti jedne stranke, a nijesam ni danas. Svoje pravo glasa sam iskoristila samo na referendumu 2006. godine. U periodu 2013–2014. godine bila sam članica UO političkog kluba „Pravedna Crna Gora“, ali nikada nijesmo došli do toga da postanemo stranka. Danas, mi je najbliži crnogorski suverenistički blok, koji je i najjači otpor za ova današnja dešavanja.

Kako reagujete na optužbe iz regiona da je Crna Gora mafijaška država, ogrezla u kriminalu i korupciji, na čijem se čelu već tri decenije na jednoj od dvije najvažnije političke pozicije nalazi jedan čovjek? 

Činjenica je da ne postoji ni jedna vlada u svijetu koja nema ove osobine u svojim redovima, u većoj ili manjoj mjeri. Međutim, sa sigurnošću mogu reći da i najgora izdanja svih prethodnih vlada, koje nijesam podržavala, bile su bolje od najboljeg izdanja ove i ovakve „apostolsko-ekspertske“ vlade, koja se zasniva na fašističkoj i četničkoj ideologiji.  Nevjerovatno je to kojom brzinom nas je nekoliko decenija vratila unazad, a plašim se da ćemo posljedice osjećati jako dugo.

Da li je za demokratiju jedne države poražavajuće da, kao Vi konkretno, čitav svoj život znate za samo jednog predsjednika ili premijera koji vlada u Vašoj državi?

Pretpostavljam da ste mislili da sam mlađa, ali zapravo znam i za druge, i ti neki daleki prethodnici su uradili pregršt destruktivnih djela. Što se tiče prethodne vlasti, prije ove „apostolsko-ekspertske“ koja nas „ekspertiski“ po  svakom segmentu od dana formiranja uništava, vjerujte mi, da bih prava prethodnu vlast zakružila na svim izborima.

Zbog svojih nastupa, na društvenim mrežama nerijetko dobijate prijetnje i upućuju vam se ružne riječi. Kako reagujete na njih? 

Mnogobrojne psovke i uvrede koje dobijam, kao i proklinjanja u kojima mi žele da ‘rađam mrtvu đecu’, koje su vjerovatno naučili od SPC, ljudi su koji nemaju prije svega osnovnu kulturu ponašanja i ni najmanji stepen vaspitanja, a o obrazovanju da ne govorimo. Takve osobe ne mogu imati razvijeno kritičko promišljanje, pa ne dozvoljavaju sebi ni da provjere da li se pozivam isključivo na vjerodostojne istorijske činjenice. Istina nije verzija priče koja se nama nužno treba dopasti.

Šta konkretno treba Srbija da uradi u spoljnoj politici prema Crnoj Gori kako bi odnosi između dvije države bili najbolji mogući? 

Od Srbije ne tražimo ništa više od toga da se prema nama odnosi kao i susjedne zemlje sa kojima imamo predivne prijateljske odnose. Lijepo bi bilo kad se Srbija ne bi miješala, ni direktno ni indirektno u naše unutrašnje izazove sa kojima se suočavamo. Naravno, Srbija je tolike milione uložila u političke partije i SPC politiku, da bi cijela država Srbija od toga novca mogla biti ekonomski ojačana i na taj način, vjerovatno, građani i građanke Srbije bi mogli biti zadovoljniji.

Kako vidite Crnu Goru za 10 godina?

Vidim je kako opet teži vrijednostima multinacionalnog i multikonfesionalnog društva. Nadam se da će Crna Gora za 10 godina konačno biti članica EU i ostati članica NATO pakta, iako sam se nekad zalagala za vojnu neutralnost. Nijesam bila svjesna  prijetnji sa kojima smo bili okruženi, a i današnja dešavanja to jasno pokazuju. Takođe, nadam se da će se ispraviti ona najveća istorijska nepravda učinjena CPC i da će manastiri i crkve izgrađeni prije 1918. godine biti konačno vraćeni državi. Podrazumijeva se, ove bi crkve i manastire CPC i SPC koristile ravnopravno, jer ravnopravnosti i teži savremeno društvo.

To što je naša obnovljena CPC kanonski uključena u istočni blok preko Bugarske pravoslavne crkve jasno pokazuje njene težnje za održavanjem dobrih odnosa sa svim vjerskim zajednicama. Zbog toga, CPC pravi jasan otklon od bilo kakve diskriminacije, fašizma i nacionalizma, zbog čega se nadam da će u narednih 10 godina ponovo biti stub crnogorskog društva.

Samo uz jednakost i pravednost, kao jedine prave vrijednosti, naše društvo može krenuti prema EU velikim koracima.

Razgovarala: S.Č.